Na stranu zasad s Milevom, glavnom junakinjom Teorije tuge – njezin muž Albert Einstein je taj kojem se pripisuje glasovita definicija ludosti kao ponavljanja uvijek istih postupaka, ali s očekivanjem drukčijega rezultata. Kako onda doživjeti uvijek jednake reakcije jednog dijela javnosti i većeg dijela medija nakon svakog novog terorističkog napada u Europi – a koji se svodi na izraze šokiranosti i preneraženosti, uz povremeno idealiziranje žrtava bez obzira na njihov moralni i intelektualni integritet (slučaj Charlie Hebdo) te naposljetku na neizbježnu glorifikaciju vlastita svjetonazora, kakvome god taj svjetonazor od raznorodnih europskih identiteta pripadao – negoli kao jednu vrstu simptoma kolektivne neuroze kontinenta čije intelektualne i političke elite još uvijek ne mogu pojmiti da je Fukuyamino predviđanje „kraja povijesti“ i globalne pobjede liberalnog kapitalizma i svih ideologema koji uza nj idu jednostavno bilo promašeno?

U sklopu tih nerijetko recikliranih floskula, jedna se posebno izdvaja. O njoj, djelomice je prigrljujući, a djelomice preispitujući, piše i spisateljica i feministkinja Slavenka Drakulić, autorica romana o nesretnoj sudbini prve Einsteinove žene Mileve, u članku naslova „Možemo li se ponašati kao da terorista nema?“ (Jutarnji list, dvobroj 31. 12. 2016. i 1. 1. 2017.), odakle navodim sljedeće rečenice: „Ako se bojimo, kako dalje živjeti? Ovako, odbijamo terorizam kao dio našeg života, odbijamo se pokoriti strahu“. U njezinu smo je jednostavnijem obliku zacijelo pročitali i čuli već u više navrata – „Ako se počnemo bojati, onda su oni pobijedili“. Izgovaraju je svi, od pripadnika političkih vođa najrazvijenijih i najugroženijih europskih država („Nećemo i ne želimo mijenjati navike i odustati od božićnih sajmova, lijepih trenutaka na trgovima. Ne želimo da nas strah paralizira“, kaže kancelarka Merkel povodom napada na adventski sajam u Berlinu; navedeno prema istome članku), kao i obični ljudi iz gradova-žrtava koji istu misao spremno recitiraju pred televizijskim kamerama.

No božićni sajmovi i problem strahovanja ovdje su posve sporedna pitanja. Shvatimo li ih kao ozbiljan argument, lako im je proturječiti: zašto bi – pod uvjetom da je to uopće važno – bilo bolje ne bojati se? Ako realna opasnost postoji, a toga je svatko barem načelno svjestan, čemu onda ignoriranje stvarnosti? Kada bismo htjeli zaći malo dublje u analizu te hipoteze, u njenoj bismo srži lako mogli pronaći korijen mnogih aktualnih europskih problema – naivni subjektivizam koji konkretne stvarnosne okolnosti nastoji prilagoditi vlastitim djetinjastim nadanjima. No tu, dakako, nije riječ o ozbiljnim argumentima, već o manipulativnome odvraćanju pozornosti s onoga bitnog, naime pravih razloga islamističke prijetnje Starome kontinentu i Europskoj uniji, pa posljedično i Hrvatskoj. A ti razlozi su sve, samo ne jednostavni – posvetimo li se kratkome predstavljanju nekoliko njihovih najvažnijih prauzroka, možda se i njihova potencijalna razrješenja počnu nazirati malo jasnije.

Prije no što svrstamo spomenute uzroke suvremenog islamizma u nekoliko osnovnih skupina, treba uspostaviti jasnu distinkciju između islama kao svjetske religije i islamizma kao ideologije koja se, nerijetko putem terorizma, ostvaruje u konkretnim povijesnim okolnostima već desetljećima, a s Europom kao posebnim žarištem – bez jasnog epicentra – u zadnjih nekoliko godina. I dok svatko upućen zna da se muslimani dijele na sunite, šijite i haridžite, ne smijemo smetnuti s uma niti da je islamizam također ispremrežen različitim frakcijama te podijeljen u sebi: Al-Qaida i IS su tako – uzmimo za primjer samo dvije najpoznatije islamističke terorističke grupacije – zapravo u vrlo lošim odnosima. O načinu na koji ćemo pojmiti utjecaj islama na islamska društva ovisi koliki ćemo udio krivice za ono što se događa svaliti na nj – no budući da u tim zemljama ne postoji odvojenost Crkve od države kakvu poznajemo u Europi, veze između religije i društva, premda snažne, donekle su zamagljene, i viđenje tog utjecaja će, od analitičara do analitičara, i više no što je prikladno ovisiti o njihovoj osobnoj procjeni. Nekoliko je instancija koje su pritom meta kritike i od kojih neke mogu snositi više, a neke manje odgovornosti: prvo, sadržaj Kur’ana; drugo, sȃm Muhamedov život; i treće: suvremene institucije islamske vjere i nauk koji šire.

Prvi, dakle, sastavni element islamizma možemo nazvati „religijsko-protukršćanskim“. Njega izvodimo iz fundamentalističko-džihadističkog mentaliteta gorljivih muslimana koji kršćane anakrono poimaju kao „nevjernike“ koje valja pobiti, porobiti ili podčiniti. Pa iako je po popularnoj predodžbi upravo to glavni motiv većine napada iz zadnjih par godina – a neke je od njih, poput ubojstva francuskog katoličkog svećenika Jacquesa Hamela, nemoguće protumačiti drukčije – ne treba odbaciti mogućnost da se tu radi tek o površinskome sloju sukoba koji živimo, a koji primarno služi samo kao mobilizirajuća dekoracija. Uostalom, pristati na hipotezu da se u Europi i na Bliskome istoku – gdje s jedne strane ratuju vojnici ISIL-a, a s druge Rusije i NATO pakta – primarno radi o islamsko-kršćanskome ratu, pretpostavljalo bi uvjerenje o tome da su SAD, Europa i Rusija još uvijek kršćanske sile. A svakom je informiranom kršćaninu jasno da – unatoč američkom automatizmu pozivanja na Boga kao metafizičku legitimaciju uloge „svjetskog policajca“ i sprezi Putinove vrhuške s ruskom pravoslavnom Crkvom – tome baš i nije tako.

Još je papa emeritus Benedikt XVI. u vrijeme svojeg pontifikata iznosio stajalište kako je otpor koji se u pojedinim muslimanskim krugovima (u Francuskoj i drugim zemljama) javlja prema europskim liberalno-prosvjetiteljskim vrijednostima prvenstveno određen neslaganjem s dogmama koje proizlaze iz idejno-vrijednosnih sklopova koji se baziraju na otporu kršćanskom sustavu vrijednosti, a koje amblematski predstavlja i prešućivanje kršćanskih korijena Europe u Europskome ustavu. Drugim riječima, suvremeni neoliberalizam – kako u pitanjima ekonomije, tako i što se tiče morala – u većoj je dihotomiji s islamskim vrijednostima nego što se islam, na praktičnoj razini nauka o vjeri, razlikuje od kršćanstva. Apstraktno gledano, negacija transcendentalnog uporišta također predstavlja znatno ekstremniji idejni odmak od onoga što islam jest nego što bi to kršćanstvo, kao stariji ogranak abrahamskih religija, ikada moglo biti. U skladu s time, drugi uzrok islamističkome terorizmu mogli bismo nazvati – u nedostatku boljeg termina – „protuliberalističkim“, pri čemu je liberalizam ovdje shvaćen kao konkretni povijesni fenomen iz suvremenosti, a ne neko opće, apstraktno slobodarstvo ili slobodoumlje. Dokaze za to možemo pronaći u velikom broju primjera islamističkih prijetnji i napada na karikaturiste i listove koji satirično prikazuju Muhameda, a čiji je udar na redakciju časopisa Charlie Hebdo – koji se s jednakom dozom nepoštovanja kao prema islamu odnosio i prema kršćanstvu – samo najpoznatiji primjer.

Treći uzrok pomalo je nalik prethodnome, samo što se kod njega težište premješta s duhovnih i vrijednosnih sfera na svjetovne ideologije, poput nacionalizma. Ovdje se ne radi o raspravama zagovaratelja kršćanskih, ateističkih, „New Age“ te islamskih doktrina, već o jednostavnoj nacionalističko-imperijalističkoj i ujedno osvetničkoj reakciji pojedinih ideoloških grupacija iz bliskoistočnih zemalja koje, što u kolektivističkome duhu, a što individualno, s jedne strane nastoje unijeti nemir u države-članice vojno-političkih saveza koje ih iz niza razloga – pri čemu ne smijemo zaboraviti na one ekonomske – već desetljećima iskorištavaju, dok s druge strane teže ojačati svoj utjecaj na područjima koja su njihove civilizacijske preteče svojedobno osvajale, ili koje sami vide kao teritorije koji će jednom biti u njihovim rukama. U tom je smislu posebno zanimljivo promotriti Bosnu i Hercegovinu, koja je nestabilna već i u kontekstu svojih unutardržavnih odnosa, dok se ta nestabilnost samo povećava kada se u toj mnogostruko podijeljenoj zemlji počnu snažnije no ranije presijecati američki i ruski interesi, te interesi islamističkih skupina i islamskih zemalja, od Turske do Saudijske Arabije.

Nekoliko je ključnih faktora koji su, promijenivši geopolitičke odnose u 21. stoljeću, presudno uvjetovali recentno intenziviranje nasilja u ovome procesu koji bismo mogli nazvati –„kombinacijom osvete i zaposjedanja“. Prije svega, to su postupci administracije američkog predsjednika Busha nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. godine, a od kojih pretjerano nije odstupio niti Obama, kao njegov nasljednik i preventivni dobitnik Nobelove nagrade za mir. Kao drugo, to je lančana reakcija iz 2011. godine poznata pod romantičnim nazivom „Arapsko proljeće“, uslijed koje su terorističke skupine poput IS-a i brojnih drugih dobile novi zamah, a što je djelomice rezultiralo i trećim čimbenikom koji je uvjetovao učestale islamističke napade na Europu, naime migrantskim valom koji je svoj dosadašnji vrhunac dosegao prošle godine. Svi su ti faktori, promotrimo li ih onkraj njihovih religijskih i pseudoreligijskih interpretativnih okvira, do određene mjere logični i sami po sebi. Preciznije rečeno: islamističkim pokretima nije potreban islam kao glavni pokretač, premda to ne znači da se njihov terorizam ne odvija dijelom i zahvaljujući islamu. Ratovi, prevrati, terorizam i imperijalizam nisu toliko svojstva ove ili one religije, koliko su plod općedruštvenih okolnosti, kojih je, naravno, i religija važna sastavnica; a ove tri točke zamislive su, iako ne nužno u toj kombinaciji ili intenzitetu, i u bilo kojem drugom geopolitičkom kontekstu, uključujući i Europu.

Predzadnji uzrok suvremenog islamizma koji ću ovdje navesti svodi se na „ekonomske prilike“, kako na makrorazini – što podrazumijeva plejadu redovito spominjanih činjenica, od interesa SAD-a i partnera za naftom pa nadalje – tako i na mikrorazini, u čitavim naraštajima muslimana iz periferijskih četvrti zapadnoeuropskih velegradova, gdje žive mnoštva pojedinaca koji utjecaj i uspjeh u lokalnim prilikama postižu pripadništvom ekstremističkim skupinama, o čemu ponekad ovisi i egzistencija njihovih obitelji. I za kraj, tu je i razlog koji je počesto eksploatiran u „lijevo-liberalnim“ europskim medijima, što ipak ne znači da nije djelomično i istinit, naime: „psihička nestabilnost“. Pa iako se ona veže uz mnoge slučajeve različitih pokolja, od naoružanih američkih školaraca do norveškog masovnog ubojice Andersa Breivika, koji s islamizmom, naravno, nemaju nikakve veze, zločine koje su počinili migranti ili useljenici prve ili druge generacije – za što ogledni primjer može biti osamnaestogodišnjak iranskog podrijetla koji je ljetos, ubijajući prolaznike u Münchenu, vikao kako je Nijemac – nije suvislo promatrati izvan konteksta općeg islamističkog udara na Europu, već prije kao jednu od posljedica tog slojevitog fenomena.

Što nam, dakle, supostojanje ovih pet sastavnih elemenata islamizma govori – i kako se njihov utjecaj reflektira na intelektualnu i političku scenu Hrvatske? Prije svega, potrebno je razviti svijest da se, u nakani poražavanja islamizma, moramo usredotočiti na sva njegova izvorišta, a ne samo na jedno. U protivnom, impulzivno djelovanje koje bi htjelo zaobići pojedinačno, ali sinkronizirano posvećivanje navedenim problemima moglo bi se ispostaviti podjednako destruktivnim kao i sȃm terorizam. Zatim, hrvatske bi političke stranke – kao i svakovrsni domaći intelektualni kružoci – pokazale intelektualnu zrelost kada bi, s jedne strane, priznale nedvojbenu složenost ideološke pozadine islamizma, no i kada bi, s druge strane, umjesto jednostranoga fokusiranja na onu dimenziju te problematike koja im u danome trenutku odgovara, ponudile svoja viđenja omjera po kojima pojedini uzroci suvremenoga islamističkoga terorizma oblikuju stanje Europe i Bliskog istoka danas.

Poželimo li pak fenomen radikalnog islamizma – na tragu simplificiranih gledišta iznesenih u početnim ulomcima ovoga članka – sagledati iz šire perspektive, ne smijemo zaboraviti da je svaka pretpostavka koja pretendira biti univerzalnom, a ignorira ljudsku narav ili opće moralne kategorije, najčešće po svojoj naravi redukcionistička, ideologizirana za dnevnopolitičke potrebe, te samim time opasna. Ako doista kanimo interpretirati islamistički terorizam kao još jednu manifestaciju zla u suvremenosti, mogli bismo – sa sviješću da je crno-bijelo razabiranje ovih pitanja, što i ovaj tekst valjda pokazuje, nepoželjno – posegnuti za parafraziranjem Renéa Girarda: povratno-posvojni nasilno-ubilački mehanizam koji se rađa iz neprestanoga ljudskog pristajanja uz Hamurabijevo načelo („Oko za oko, zub za zub“), umjesto uza ono Kristovo („Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!“), sada instrumentalizira islamizam – kao što je to nekoć bio slučaj s napoleonizmom ili pangermanizmom – za svoje uništavalačke svrhe. No da bismo to shvatili, prvo moramo napustiti autizam zatvorenog kruga einsteinovske definicije ludila te odbaciti instant-rješenja koja zapravo ništa ne rješavaju („Ako se počnemo bojati…“), i posvetiti se suočavanju s potencijalno neugodnom stvarnošću.

Piše: Matija Štahan/narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save