I dotle je došlo; kad se Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti okupe i djeluju k osnivanju svoje Crkve – i oni su ustaše, prema riječima srbijanskih mitomana.

Čudno je to da jedna, navodno isključiva, zločinačka, rasna i kakva sve već nije, ustaška ideologija privlači sve vrste vjernika: katolike, većinski hrvatski puk, pravoslavce (manjinski hrvatski puk i pripadnici manjina), ali i muslimane (primjerice Hasanbegović) – sve su to pripadnici različitih religija, a od strane hrvatskih petokolonaša i srbijanaca proglašeni za neo i filoustaše.

No dobro, nije stvar galame domaćih izdajnika i velikosrpske propagande koju jednako provode i zastupaju „lijeve hrvatske“ i desne srbijanske političke opcije; zapravo je to jedinstveni politički fenomen da se ljevica (pogotovo nova) jedne zemlje i desnica druge zemlje preklapaju, štoviše, imaju istovjetan politički i svjetonazorski program. To se jedino dade objasniti činjenicom da i jedni i drugi polaze od istih ideologija različitih imena – u Srbiji četnička, a u Hrvatskoj komunistička.

I eto, na prvom programu HRT-a naslovljena ćirilićnim pismom emisija imena „Božić u Moravicama“, na svim vijestima barem desetominutni prilozi o pravoslavnom Božiću, a nigdje ni riječi o prvom vjerskom skupu hrvatskih pravoslavaca nakon više od sedamdeset godina. Toliko o Hrvatskoj (?!) Radio-televiziji i poštivanju odredbi istoimenog zakona.

Ako već postoje prijepori oko hrvatskih pravoslavaca, onda treba napraviti emisiju te pozvati teologe i povjesničare koji će se o tom pitanju izjasniti. Da su Hrvati katolici, a Srbi pravoslavci, to je samo jedna u nizu velikosrpskih podvala i obmana s ciljem stvaranja velike Srbije, budući su hrvatski katolici obitavali pretežno sjeverozapadno, a gotovo cijela današnja BiH, Crna Gora i sjeveroistočna Srbija je bila pravoslavna, ali nastanjena Hrvatima (!) pravoslavcima.

Također, hrvatski se povjesničari boje izaći u javnost sa činjenicom da je Stipan (a ne Stjepan) Kosača prozvao Hercegom svetog Save (!), a sve zbog protupovijesnog i protuznanstvenog diskursa koji su nametnuli velikosrpski političari, koji smo, što zbog straha, što zbog neobrazovanosti i nepismenosti, prihvatili. Nadalje, potrebno je, sadašnjosti radi, spomenuti da je najstarijeg sina Stipana Kosače, Vladislava Hercegovića, svrgnuo i porazio njegov vlastiti brat (najmlađi sin Stipanov) Hersekli Ahmed paša (koji je prihvatio islam). Dakle, Hrvat protiv Hrvata, brat protiv brata – to je žalosni hrvatski kontinuitet. Da su Srbi kao narod zaista postojali prije 19. stoljeća, valjda bismo nešto znali o srpskoj gotici, srpskoj renesansi, srpskom baroku i srpskom romantizmu, i da je toga bilo, danas Srbi ne bi u tolikoj mjeri bili mitomanski nastrojeni.

Samo zbog toga, nemoguće je da hrvatski pravoslavci ne postoje; bili su previše mnogobrojni kako bi samo nestali, no sve je moguće uz uvriježenu hrvatsku šutnju i poltronstvo. Ipak, podaci govore da je Hrvata pravoslavaca (dakle onih koji njeguju i ne srame se svoga nasljedstva) nešto manje od 30 000, što je u svakom slučaju dovoljno velik broj kako bi imali vlastitu crkvu.

Jedna od najznačajnijih odlika pravoslavlja jest autokefalnost, odnosno svojstvo da na određenom prostoru (što je danas gotovo beziznimno područje države kako je shvaća međunarodno pravo) nema hijerahijski nadređenog crkvenog tijela. Za razliku od katolika čije su crkve podređene Papi u Vatikanu, pravoslavne su crkve samodostatne i može biti govora o hijerarhiji jedino u političkom ili povijesnom smislu.

Dakle, „prosto je nemoguće“ da Srpska pravoslavna crkva bilo što radi izvan Srbije; to je ne samo nepoštivanje „braće“ pravoslavaca iz druge zemlje, nego i nepoštivanje vlastite crkvene povijesti, tradicije; zapravo je to nijekanje samog pravoslavlja.

No, neka onaj bez grijeha baci kamen, a takvi gotovo ne postoje; nije samo stvar hrvatskih političara koji iz straha od Pupovca, Porfirija, Vučića i tko zna koga ne podupiru osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve, nego se o tome itekako mora oglasiti i Kaptol, a od njih, po tom pitanju, ni slike ni tona. I kako se onda osjeća onih trideset tisuća Hrvata kojima „demokratska“ i „slobodna“ Republika Hrvatska ne omogućuje Ustavom zajamčeno pravo na prakticiranje vlastite vjeroispovijesti?

Zaključno, napokon je vrijeme da se prestane s prakticiranjem srpskog svetosavlja, a neka počne napokon – hrvatsko pravoslavlje.

Josip Gajski/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save