Da bi se bilo koji narod uspio slomiti i podčiniti liberalnim, globalnim tendencijama i snagama čiji je krajnji cilj rušenje njegove stvarne državnosti, nužno kod samih građana, prije svega pripadnika većinskog naroda, stvoriti jak osjećaj srama, odnosno mržnju i prijezir prema sebi i svom rodu. Za to su u Hrvatskoj, kao i Poljskoj zadužene udruge takozvanog civilnog društva koje se tobože bore za ljudska prava i slobode

Imam problem s početkom pisanja ovog teksta. Htio sam započeti s time kako određeni krugovi u Hrvatskoj često u negativnom kontekstu navode Poljsku za primjer bujajućeg nacionalizma, konzervatizma, pa i nacizma, ali nikako da izaberem pravi izraz, jednu riječ kojom bi okupio to šaroliko društvu pod jedinstven šator. Udbomasonerija nije loš, ali je nepotpun, kao i jugofili, srbofili, soroševci…. Inače imam problem s etiketama, tako da ću ih zvati jednostavno-oni, jer sam poprilično siguran kako će se svi „oni“, ionako sami lako pronaći. Uglavnom „oni“ nerijetko pišu o Poljskoj, i onda vuku neke poveznice između Poljske i Hrvatske u stilu ono što se zbiva tamo je isto kao kod nas, i obratno. Stvarno, prošlost i sadašnjost Poljske, su na više načina slični Hrvatskoj. Neovisno o dugoj i slavnoj povijesti, i Poljaci imaju problem s pukim opstankom nacionalnog i kulturnog identiteta.

Pokušaji slabljena poljskog naroda dolaze izvana, ali i iznutra. Da bi se bilo koji narod uspio slomiti i podčiniti liberalnim, globalnim tendencijama i snagama čiji je krajnji cilj rušenje njegove stvarne državnosti, nužno kod samih građana, prije svega pripadnika većinskog naroda, stvoriti jak osjećaj srama, odnosno mržnju i prijezir prema sebi i svom rodu. Za to su u Hrvatskoj, kao i Poljskoj zadužene udruge takozvanog civilnog društva koje se tobože bore za ljudska prava i slobode. Unutar država stvaraju se tako paralelni sustavi moći koji možda ne mogu odlučiti uvijek izbore ali svakako mogu biti stalan korektiv, ili bolje rečeno značajan destruktivni element koji priječi državu kao takvu od mentalnog, duhovnog i posljedično ekonomskog oporavka. U prvoj fazi vrše reket optužbama sve dok se ne nađu na državnoj sisi, ali ni onda ne staju s prljavim rabotama, već doslovno grizu ruku koja ih hrani. Što je najgore, nikad ih nije dosta, i vazda se množe. Mediji su im glavna potpora, ustvari teško je uopće utvrditi granicu između većine medija i civilnog društva. Partnerstvo i koordinacija su više nego očiti.

Ipak, kada ni to nije dovoljno za pretvaranje države u anacionalnu, depresivnu i amorfnu bezličnu masu uključuje se treća komponenta ove proklete alijanse, takozvana struka. Znanstvenici, profesori, sociolozi i najvažnije povjesničare koji narodu truju mozak selektivnim , povijesnim poluistinama po kojima je taj narod, nazadan i genocidan, uvijek kada teži domoljublju i vlastitoj državi. Svemu podršku daju i vodeći gospodarstvenici, gle čuda, kako u Poljskoj , tako i u Hrvatskoj, ponajviše slizani s ljevičarskim strankama. Samo nacije su jake i svjesne, oblikovane bremenitom prošlosti, zbog čega pojedinci iz ovog paralelnog sustava gube strpljenje te na mahove pokazuju čitavoj javnosti voje pravo lice plaćenih nesretnika, što mrze sve oko sebe, počevši od onog što su nekada bili, i što sadržajno jesu i danas, doduše u ponešto drugačijoj formi. Jan Gross je poljsko-židovski znanstvenik i povjesničar srednjeg međunarodnog ugleda, koji se posljednjih godina svojski trudio da prikaže Poljake većim nacistima od samih Nijemaca. Poljski partizani , za razliku od „naših“, bili su nacionalno svjesni, i kada su se Nijemci nakon izgubljenih bitaka povukli iz Poljske, nastupio je svojevrsni građanski rat između partizana koji su se borili za poljsku neovisnost i domaćih izdajica, sovjetskih trupa, te nažalost velikog broja Židova, koje je Staljin postavio na većinu odgovornih mjesta represivnog i pravosudnog aparata okupirane Poljske. Suvremena povijest drži kako poslijeratni sukobi s Židovima, nemaju obilježja nacionalne i vjerske mržnje već su jednostavno posljedica činjenice kako su se Židovi našli na udaru, radi funkcija koje su im date.

Statistički gledano u Poljskoj nakon rata, Židovi čine tek 2% žrtava. Ostalo su Poljaci, koji su izgubivši stotine tisuće života, izgubili i pravo na državu. Zvuči poznato? Uglavnom, da ne duljim, Jan Gross je neka vrsta poljskog Jakovine, Klasića ili Markovina, samo je kao profesor Sveučilišta Princeton, većeg kalibra od navedenih, ali ipak nije veći od poljske države, nacije, a pogotovo ne od istine. Profesor Gross srozao je vlastiti ugled jednostranim prikazom povijesti Poljske u drugom svjetskom ratu. Svaka njegova teza suočena s dokazima i činjenicama, pala je u vodu, ili bolje reći u žabokrečinu gdje takve konstrukcije i spadaju. Osnovna namjera mu je bila izazvati osjećam trajnog srama kod Poljaka s pričom o Poljacima koji su krali zlato ubijenih Židova. Nitko mu nije branio da govori, ali kada se dokazalo kako besramno laže o nizu događaja, podignuta je kaznena prijava zbog „vrijeđanja poljske nacije i države“ za što je u Poljskoj, zemlji članici Europske unije, propisana kazna zatvora i do tri godine. Eto, tako se u zemlji koja drži do sebe obračunava s provokatorima. Ne radi se tu o verbalnom deliktu i zabrani slobode govore nego naprotiv o uvođenju odgovornosti u javni govor.

Ako javno nešto tvrdiš, onda budi spreman to i dokazati. Obmana, pa i selektivni, jednostrani prikaz, istovjetan je laži, ako ne i gori. Bilo bi dobro da se nešto slično uvede i u Hrvatskoj. Dosta je bilo pojednostavljenih istina ili potpunih laži, i to od strane takozvane akademske zajednice. Možeš recimo reći da ustaše počinile zločine ali ne možeš o tome lupetati unedogled bez da spomeneš kako je sam ustaški pokret nastao radi terora i pokolja nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji. Ili reci cijelu istinu, ili začepi gubicu, kratko i jasno. Tvrdiš da je u Jasenovcu stradalo 100 000 ljudi? Dokaži i to. A ako ne možeš, onda snosi posljedice. Neka Kapović i njemu slični za par godina, seru u Remetincu, a nikad više po Bleiburgu….

Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save