U DALIJU JA SE UZDAM: Koliko nas košta farbanje?
Koliko je stajalo samo to logističko više-desetljetno bojanje tunela smrti i seksa po inozemstvima? Koliko se hrvatskoga novca slijevalo u ta grotla gulaga i ubojstava u zvjerski drogeraški i dilerski pir, u pirovima podzemlja od čije je ruke stradalo toliko hrvatskih ljudi. Bojaju nassotonski, bojaju. Tunelima. Ma s-sta-avi malo crrvve-nee!
Ima tome već i više od deset godina: farbaju me tunelima. Saznao sam ja tim povodom već mnogo imena koja da su odgovorna. Ono što mi nakon boje prvo upadne u oči to je da nikako da se dogodi slučajnost da bojadisani krivac za korupciju bude neki šaroperni opozicionalac. Mislim na one koji su Hrvatskoj uvijek antagonisti. Ne na Sanadera. To ponekad zaboli jer išćašenje i nasilni antagonizam hoće donijeti muskulfiber, rečeno hrvatski, a uz to ide i mrzovolja. Zato oni skaču na sve. U fermi su, što bi napravila i maška.
Tako me oni kažem farbaju tunelima komada jedan, a koliko ih samo ima do Rijeke? Zato je Linić logično i nazvao HDZ strankom tunela, za kaznu što su mu rodnu Rijeku spojili sa zaleđem i svim ostalim kontinentalnim svijetom. Onda jedna lucidna komentatorica ovdje priupita, da joj sad ne pravim reklamu (mogli bi joj kroz prozor nasrnuti sponzori) nešto sasvim logično: A koliko je stajala boja kojom su nas obojali, oženili i istresli nam plaće iz džepova kada je dva puta maca papala cijelu auto-cestu Split-Zagreb? Naraštajci mladji to ne znaju i piju tu mutnu kukuriku-kokadada boju sve u šesnaest. Bijaše tu još i sipine tinte, mislim SIPA-boje i kroz Učku ti tvoju. I tu su još naši stari odvajali domoljubno naivno i obilato, odričući se dnevnica rado, postotaka plaće još radije te uplaćivali posebne iznose, cifre, famozne samodoprinose, samo da pomognu toj jadnoj Titovoj Jugoslaviji koja eto nije pa nije imala para probušiti ni tu jednu jedinu krašku luknju. Pa da nam Istra ne bude sirotica, a i da Hrvati u Jugoslaviji napokon ugledaju (po)neki prometni objekt. Koliko je samo koštalo ono u Blatu ostalo u blatu, naraslo betonjarsko od blata? A projekt je medijski bio snažan. Nastalo u socijalističkom projektnome raju – završilo u socijalističkome ogromnome blatu.Što Zagrebu više treba nego bolnica?
Uopće se ne ljutim, mada su te boje jako otrovna stvar, trebalo je prvo graditi auto-cestu Beograd – Niš kojim i putuje .baš niš jer je to prometni pravac, saćulatac entoga ranga. U niš. Povezati Rijeku i Balaton eeee, to već drugovi ne može. Gdje je odgovornost? To su davno shvatili i militantni Janezi, za razliku od pravih Slovenaca. Usput, nema više onog jopca na RH-SLO granici koji se bacao po podu kao Urša, tukao se s policijom, plivao potocima i bio njezina preteča, šarao po vlastitoj hiži „Tukaj je Zlovenija“. Svašta su ljudi spremni činiti kad ih se redovito plaća. A Joras je stalno bio na televiziji i demonstrirao nam koliko je zvjerska Hrvatska policija. Strašno, mi bi granicu.
I da se vratim, davno su taj kurs zapad – istok shvatili i Janezi pri vlasti u Ljubljani pa su gradili prvo konkurentske auto-ceste tršćanskima a zatim i željezničke pruge. Svo to vrijeme silovali su smjer Macelj – Maribor, nakanivši ga drugorangirati. No, to dugoročno nije pilo vodu i mada nisu tim longitudinalnim smjerom kroz Sloveniju povukli i podigli nikakve senzacionalne BeDePe-e, Koparska se luka razvila. Ljubljanska banka također. Na tuđemu. No, ona nema šanse u usporedbi s riječkom jer je preplitka. Mislim luka. A i vlast. Nema šanse ni s Tršćanskom lukom koja je prava, stara, međunarodna i stabilna, trgovačka i frekventna luka. Sada kad je dakle stiglo priznato ili nepriznato bankovno otrežnjenje, Slovenija velikodušno najavljuje izgradnju preostale spojničice Macelj-Maribor. Sinapse, poslije koje ode slovenska transverzala u prošlost. Hrvatska je osim toga već dugo u posjedu svoje asfaltne transverzale Rijeka-Goričan, a za željeznicu bumo se načekali. Ma kakva dolinska pruga, to je tuga. Željeznička mafija, pardon, ugledni lobisti izlobirali su toliko hrvatski, toliko poslovno i toliko suvremeno da je prosječna brzina na nazovi hrvatskim prugama dosegla čak 40 km na sat! Sve je kao nekad.
Zahvaljujući tunelima Hrvatska postala dostupna i atraktivna
Lijepa naša upravo je zahvaljujući tunelima postala dostupna i atraktivna non plus ultra. Različita i osupnjujuća krasotama. Ali nemojte o tome, dajte o toni boje po dužnom metru jer to je tema, a ne Špiljak-Broz-Štrok & kompanija Ininih lobista, naftnih kolonista. Boja, boje – to nam treba. Afera do afere. Em je šareno. I jest Hrvatska opljačkana. Pa da da je. Prvo himalajskom prugom Beograd-Bar. Na njoj možete uživati u mnoštvu ponora, odrona i klisurina, sve dok i vas ne odroni. Pa je opljačkana beogradskom gazelom, pa a-cestom do Niš. Surčinski je pljačkana. A onda su tu neki tankeri, jel’te, unekim lukama, pod nekim zastavama pogodnosti jel’te, bivali skrenuti (od dragoga Boga dakako) u neke privatne garaže. Dobro podmazanim cjevovodima financiralo se Službu, krpalo Genexove promašaje, stvaralo Copechimei ine luft paravane, uhljebljivalo u kriminalnim dosjeima itekako poznateizvršitelje-krvnike koji su fantastično pravolinijski i partijski drobili hrvatsko nacionalno bogatstvo i stvarali mrežu ‘opštenarodne odbrane’ u spoljnim i inim mutnim poslovima diljem i još dalje. Nek lova teče pa makar i van. Ta je mreža nerasparana u svakoj hrvatskoj kući i čini para miliciju, nepristranu i njihovu. Oni su odani istome poganskom božanstvu – boljoj prošlosti kao i četnizirana JNA koja je samo i jedino i bila i jeste za bratstvo i jedinstvo. I ništa više. I cinkeri su za bratstvo i jedinstvo u kojem će oni vječno voditi glavnu riječ. I oni ništa više.
Bojanje tunela smrti po inozemstvu
Hranili su tim nagradnim inozemstvima i udbine kilere po tuđinama (svugdje gdje je bilo hrvatskih ljudi) s posebnim zadaćama. Opremljeni u udbinim udarnim ćelijama slogističkim ekipama kolovođe su živjele bonvibanski, ali kada bi im poslali mrcinu iz Beograda s pištoljem, oni su mu „rješavali“ svakodnevni život u tuđini. Da teče glatko i po planu: gdje će se jede, koji će se auto vozi, ka će se koristi lažni taksi, gde da se beži kroz slepe aleje, gde može da se nabaviti vespu za brzo evakuisanje, gde čeka kaciga druge boje, gde se spava, koga se ševii gde će da se kroji odelo. Gde će se razgibava drugojačije i lupa po punjenim kožnim vrećama. Koju vezu ćese slobodno koristi i gde je ta sigurna kuća? I cipele de će se nabavi. Ta logistika bila je hladni pogon veći dio vremena, pa su međunarodni luftbrezeri glavninu vremena ka-enisali na tamošnjoj špici. Poslije su je preuzeli i u Zagrebu. Paravanisali su, upražnjavaliskrivanje od svojeg glavnog zanimanja. S manekenkama, odijevanjem u markiranu odjeću i s puno love po kockarnicama. S klupskim životom ala Alain Delon i cicama u (mokrom) krilu. Molim samo mrko i sa stilom.
Koliko je stajalo samo to logističko više-desetljetno bojanje tunela smrti i seksa po inozemstvima? Koliko se hrvatskoga novca slijevalo u ta grotla gulaga i ubojstava u zvjerski drogeraški i dilerski pir, u pirovima podzemlja od čije je ruke stradalo toliko hrvatskih ljudi. Bojaju nassotonski, bojaju. Tunelima. Ma s-sta-avi malo crrvve-nee!
Kako prepoznati udbine soboslikare
Kako danas prepoznati udbine soboslikare? Po modnom odijevanju u poznim godinama i po puno vremena. Po – lako ćemo – logici, po privilegijama i smanjenim godišnjim porezima, po opraštanju dugova, globa, paukova i presuda. Po oproštenim prometnim ili pomorskim ubojstvima. Po policijskoj i sudskoj opštoj nedodirivosti. Po nemogućim gradnjama i adaptacijama u centru Zagreba, recimo. Ne, ne može tu ništa ni urbanizam ni biciklizam. Prepoznat ćete ih po ženama i po Maldivima, Karibima, Sejšelima i inom otočju s kojeg će Vam u meinstrimuše slati svoje fotografije kao plaćeni oglas za kojeg niste znali. Oni će vam se već sami pohvaliti. Skromno. Medijski to će biti kič-obojano, kao nova romanca na vidiku, na pomolu, na prevažnom pridnenom društvenom obzorju i kao ljubav ah ljubav. Naslov će biti: Je li pokazala previše? Panije meni pokazala! I što me briga kome je.
Vraćaju se tako kao Kolumbezi, barbe, doajeni, šupljikavci i bivši doušnici obojani i zagrljeni. Sa svilenim šalom, kako profano. Zaaa-grljeeeni… ko što reve onaj jedne pjesme pjevac. Jedno drugom tepaju: volim te budalo mala. Kako tankoćudno i nježno. Onda se za pola godine izvaraju međusobno, u troje ili svingerski, pitajte Štulhofera, pa nam onda trabunjaju samo o tunelima. Ni o čem drugom. A čiji su to tuneli? Ja nisam zavirivo. Niti sam ih pito niti bi mi dale. Nisam potencijal jedan madagaskarski.
Kako danas prepoznati orjunaške bojadisere?
Kako danas prepoznati orjunaške bojadisere? Oni su vam veliki demokrati, specijalisti za sukobe (može i interesa). Oni su glasna društvena klika, dimenzija pravde, slobode i nadasve ljudskih prava.I istine, oni imaju monopol i regionalnu jurisdikciju. Pa i šire. Znaju sve podvale i farbe. Kako opstaju, po kojem ključu? To je jednostavno: “reci mi da ti ne rečem“! Napadaju hametice, tunele i privatizaciju, bojanje i INU, predsjednicu i Crkvu… Demografsko pitanje vide kao razmnožavanje i konstantno stvaraju afere… Da mi ne bismo pomisliliu njih tražiti odgovornost. Da se mi ne bismo dosjetili priupitati za ispražnjene tankere, banke i najveća hrvatska poduzeća. Napadaju najviše mrski HDZ jer im je razbio omiljenu igračku. Najviše HDZ, ali uistinu sve hrvatsko, sve samostalno.
Napadaju Predsjednika jer je još davno evoluirao od njih i njihovih i vinuo se do vrha tvoreći državu. Oni doduše jako priznaju evoluciju, ali ne kad im ne odgovara, ne kad je stvarna. Napadaju sada Predsjednicu jer im je prejaka emanacija dr. Tuđmana. Farbaju dakle debelo a prozirno, štoviše infantilno. Oni se (još) uvijek bune. Otkako nema Jugoslavije ništa ne valja. Oni su dementni, računajući da će nas u to stanje pretvoriti. Farbama. Oni su agresivni, jer su im metode na izdisaju a puhovi u mirovinetinama. A kosti svih njihovih ubojstava…same iz zemlje izviru.
Zato se ja potpuno uzdam u gđu drugaricu Daliju. U kao spas. Oličenje pravde i novije metodologije (za sutrašnji uzrast). Ona će to sve riješiti i cijelo političko društvo popeglati (kroz medije). To se zove transparentnost. Javnost rada. A kad više ne bude razrješavala grde i gorde čvorove i kad ju mediji prožvaču, dogodit će se, promijenit će se – ništa. Ništa kao gđa Mrsić i njezini dugovi prema državi, ništa kao drugarica Merzel i tulumi, ništa kao Linić i riječki pokret pobune protiv njega, ništa kao Vlahušić i smijanje u brk i pravomoćnoj presudi i pravosuđu in totalis, ništa kao… Od Linića su mi se najsvidjeli Jadranski Štrokovi hoteli, prvo poklon poslije prodaja a ne obratno, kako to neki krivo rade. I sad su ti hoteli svi u plusu, otkako su u džepu. Šteta što Daliju nismo ranije imali, sad se vidi koliko nam je falila… dok su boja i ljepilo još bili svježi, na tankerima jugo-nafte, recimo usput. Nego tek sada kad je svima jasno da se i primer i boja ljušte sami od sebe, od korupcije i međunarodne rabote. Šteta što nam draga ništa nema reći o sukobu interesa profesora-političara, koji manipuliraju ne samo sa studentima nego i svojim plaćenim mjestima i polovičnim sveučilištem u otvoreno stranačke svrhe. Tu nema sukoba interesa i to jedino zamjeram gđi i drugarici Daliji. Možda joj je to pitanje pretvrdo a možda su sanje… Daliju za predsjednicu. Da ne će ona u Pentagon? A mogla bi, samo da upita.
Dalija me očarava, ulijeva nadu…
No, u svim drugim slučajevima (kojih se ne mogu sjetiti) Dalija me očarava, ulijeva nadu. U njezinu difuznom pogledu vidim odlučnost u izostanku, malo ljutnje u upotrebi autoriteta doduše ne i ono, ono nešto za što nisam siguran je li tek polovično ili potpuno, kao da se skromno pita: zašto ja nisam predsjednica? No, sviđa mi se što to ona sama ne kaže, nego sve onako istihana na televiziji. Sve po pravilu i lijepo sve polako. Dok se ne zaboravi. Sve smjerno. Pomalo Dalija, pomalo. To, to je ono što me fascinira, ta temeljitost i sustavnost u promašajima jer sve navedeno temelj je, ma fundamenat prava, sada to samo treba malo izmiješati. Ima tu i lukavosti, daa, kako ste mislili da nema, kao u onoj bajnoj poslovici: „Sa svakijem fino – nisakijem iskreno!“
Zato se ja u nju i ufam jer je nadvisila zavist, nadišla taštinu razlivenu mejnstrim medijima i sada radi. To se doduše ne vidi ali čim se kamere ugase… To je ispod i iza nje rješavati sporove kroz medije, ali joj se lepo vidi. Na prvom joj je mjestu pronaći sukob i još interesa i podijeliti ga za kavicom s prijateljima u novinarstvu. Sub rosa. Ono kao dati im usputnu ideju… pa neko ima ideje, većina nema… Onda oni znate, već samostalno… imaju tamo neke svoje susjede iz opštenarodne pa ovi drljaju prijave. Kako su oslobođeni odgovornosti i skriveni u anonimnosti, kako su operirani od uzusa novinarske struke a odgoja nisu nikada ni dobili – oni napadaju Predsjednicu. Oni među njima, s nešto dužim očnjacima, rišu na desetine prijava. Onda to naša Dalija anacionale zaprimi sa svim pečatima (samo javni bilježnici imaju veće, ali ni oni ne će dugo) udari urudžbeni broj i sve je po pravilu muke. I ode ona s time odma na tv. Ne bi rado, ali je pitaju. Imamo prijave! – kaže – mnoožiinaa! Tako to televizijsko transparentno vijeće za sukobe svih vrsta, a može i interesa može da otpočne dejstvovati. I kad ste mislili samo što ne pukne još jedna afera, ulete telefonski vatrogasci na neviđeno i sve padne u prah i pepeo. A sukobovalo se sve u šešnajst. No, radilo se, sredstva su nestala znači i opravdana i srećom se tako olako troše. Ne treba tu boje, ni tunela, ofarbaš televizijski narod i on to rado doživljava kao pravu stvar. Napad na sam vrh. Jedino još. Živi zid jače lupa glavom o zid. Zato ga i drže još živim. Ma imponira ona meni načisto… kakvi tankeri, mislim Jadranski hoteli, ovaj, tuneli.
Nego, dok nam nema božićnog Pupovca (traži novog izaslanika, u slobodno vrijeme trbuhozborca Božovića zvanog zečevina) a i da on sam ne mora zboriti mudro i patetično sporo, prpošno nas se energetski farba. Pa i recimo višegodišnje zamazuje. Na sve strane. Hoće struja poskupit – pa ne će, pa neka se konačno odluče. Već mi je glupo plaćat po starom… a znamo – nema povratka na staro – šušljetao je još dragi druže Tito.
I dok predsjednica čeka (na već otprije) nacrtanu smrtnu kaznu, kubik plina u lanjskom lipnju plaćali smo 2,6594 kn, u kolovozu 3,7852, u studenom 3,1177, u prosincu 2,5914 a u ovome našemu para-energetskom siječnju 2,9245. Pa vi onda zamislite da vi recimo imate neko poduzeće i da svaka dva mjeseca odlučite manjak pretvoriti u dobitak. To vam je lako: izmjenite cijenu. Dođe do korekcije, jer je ona prijašnja bila nekorektna. A i sama od sebe. Samo mi ne plinificirajte HEP Ininim (urinjskim) sumpornim smradom. Vrtit će se brojila ko luda. I dok svi očekuju drugi energetski udar, onaj strujni, plin hametice odnosi potrošačke živote. Ma samo nek nam je ulica Kupska, zagrebački bivši, najveći, centralni bazen, dobila modernu HEP-ovu garažu, fućkaš ljude koji više nemaju ni ono malo stabilnoga doma.
Javor Novak/hkv.hr
