Plenković je shvatio da će nakon gubitka arbitraže s Mađarima u HDZ-u, u koji je došao kao Poncije Pilat u katoličko «Vjerovanje», ojačati glasovi za povratak “karamarksističkih struktura”. Pitanje je dana kad će mu Vaso dati kartu u jednom smjeru za Bruxelles

Dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a umjesto lustracije dobili smo intenzivan obračun s pripadnicima Karamarkove struje tzv. “karamarksistima”. Uopće nas ne čudi ova promjena paradigme u HDZ-u s obzirom na obiteljsku povijest sadašnjega čelnika HDZ-a. Već je Plenkovićev protukandidat za premijersku fotelju Zoran Milanović upozorio javnost na neobični, nepoznati historijat u Plenkovićevoj obitelji, da je, naime, njegova mama bila “vojni lekar” u bivšem sistemu. Biti vojni liječnik u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji bilo je moguće samo za odabrane i provjerene osobe, s posebnom političkom podobnošću. Razumljivo, jer radilo se o osobama koje su liječile vojni aparat na čelu s Drugom Titom, vrhovnim zapovjednikom JNA. Uzme li se k tome u obzir da je Plenkovićev tata bio profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka u vrijeme komunističkoga totalitarizma, dobivamo polako cjeloviti mozaik HDZ-ovog političkog “wunderkinda”. Razumljivo je zašto je lustracija, koja je bila glavna okosnica HDZ-ove predizborne kampanje prije godinu dana u vremenu dok je Tomislav Karamarko vukao sve konce, po kratkom postupku skinuta s dnevnoga reda u novoj politici HDZ-a. U tom kontekstu važno je napomenuti da Plenković izbjegava govoriti o demokršćanskoj orijentaciji HDZ-a, kao što su činili Sanader i Karamarko, nego preferira naglašavati “pučanski” svjetonazor partije.

Umjesto obećane lustracije, Predsjedništvo HDZ-a je krenulo u obračun s “karamarksistima” koji je povjeren političkom doajenu Vladimiru Šeksu. Šeks ima iskustva u provedbi čistki još od vremena Ive Sanadera, a u komunističkom sustavu bio je također “zamjenik javnog tužioca u Osijeku”. Sve je to životna škola koja se ne može naučiti iz političkih udžbenika, koju je uspješno položio najdugovječniji hrvatski političar. Budući da Plenković po profilu i ponašanju izgleda kao kopija Ive Sanadera, Šeksu neće biti prevelik problem obaviti zahtjevnu zadaću obračuna s pripadnicima “karamarksističkog strukturalizma”. Primjenjivat će gostovo identične sheme koje je koristio u eliminaciji pašalićevaca.

Malo je naime političara koji su poput Šeksa i Gordana Jandrokovića preživjeli sve nedaće HDZ-ovih čistki i nemilosrdnih obračuna. Genijalci poput Gordana Jandrokovića mogu preživjeti politička pretumbavanja, jer su još od mladih dana ispekli zanat političkog prešaltavanja. Dotični gospodin je već kao student na Fakultetu političkih nauka naučio što znači pravo političko prešaltavanje koje lustraciju čini suvišnom pojavom. Vodeći politolozi poput Zvonka Lerotića, Zdravka Tomca i Ivana Lučeva postali su utjecajne face u Uredu Predsjednika i u Vladi Republike Hrvatske. Doduše Jandroković je u vrijeme vladavine “strukturalističkog karamarksizma” u prvim redovima pjevušio melodiju “lustracije” koja je sada u međuvremenu prekomponirana u novu “skladbu briselizacije” Hrvatske pod novim dirigentom “bruxelleskim ćatom”. Kao što je prije petnaestak godina svatko mogao postati potencijalni “pretorijanac iz kruga pašalićevaca”, tako i danas svatko može biti olako stigmatiziran kao pristaša karamarksističkog strukturalizma.

Karamarksistima će vjerojatno uskoro biti proglašeni svi koju su se svojedobno zalagali za prudentni prekid arbitraže između INE i Mola, jer je na temelju mišljenja pravnih stručnjaka već prije godinu dana bilo razvidno da se hrvatska strana nalazi na tankom ledu. Karamarko je prije devet mjeseci upozoravao da će nam se dogoditi ono što smo dobili kao božićnu čestitku. Nakon gubitka procesa arbitraže, bruxelleski kicoš nam je na Badnjak poslao božićnu poruku “Veselje ti navješćujem puče hrvatski” te u duhu blagdanske opuštenosti najavio da njegova vlada namjerava otkupiti sve dionice INE od Mola. Plenković je očito vješt demagog, pa će hrvatskim građanima trebati dosta vremena da se snađu u postojećoj političkoj magli koja se dobrano poklapa s meteorološkom situacijom u Hrvatskoj. Trenutačno nemamo novca ni za platiti dugove arbitraže, a kamoli otkupiti dionice INE. Proračun je već zaključen, pa očekujemo već na prvoj sjednici raspravu o njegovu rebalansu. Ekonomski stručnjaci poput Ljube Jurčića upozoravaju da sada ne treba srljati kao guske u maglu s naglom kupovinom dionica hrvatske naftne kompanije, nego treba čekati povoljan trenutak za kupnju. Plenković je shvatio da će nakon gubitka arbitraže s Mađarima u redovima stranke, u koju je došao kao Poncije Pilat u katoličko «Vjerovanje», ojačati glasovi za povratak “karamarksističkih struktura”.

Plenkovićeva politička sudbina, očito, nije više u njegovim rukama nakon niza nečekivanih političkih gafova i diletantskih poteza. O budućnosti “bruxelleskog ćate” odlučivat će Milijan Brkić Vaso, glavni kreator HDZ-ove politike nakon odlaska Ive Sanadera. Brkićeva je sreća da ne mora gurati Plenkovića u nove nepromišljene avanture, dovoljno mu je da prekriženih ruku iz fotelje zamjenika predsjednika stranke i potpredsjednika Sabora mirno promatra situaciju kako mu se šef partije i Vlade zapliće u nove političke afere. Političke nepromišljenosti kojima nas je u kratkom roku počastio dvojac bez kormilara Plenković-Stier ostat će bez presedana u povijesti hrvatske vlade. Teret plagijata kojim se svojedobno izluđivalo popularnog Vasu zapravo je sitnica u odnosu na bombardiranja po medijima koja proživljava ministar Ministarstva znanosti i obrazovanja. Ministar znanosti i obrazovanja jamačno je najviše pridonio ekskulpaciji Milijana Brkića zvanog Vaso od grijeha plagiranja. Pitanje je samo dana kada će lukavi Vaso dati svome prividnom šefu zrakoplovnu kartu u jednom smjeru za Bruxelles. U svemu tome ostaje nejasno koliko su duboki korijeni “karamarksističkog strukturalizma” u HDZ-ovoj bazi. Moji izvori iz vrha HDZ-a tvrde da Karamarko još uvijek drži sve konce u svojim rukama, a da je njegov “sukob” s “prijateljem Vasom” samo prividne naravi. Milijan Brkić Vaso, tvrdi moj izvor, ima daleko više dodirnih točaka s Karamarkom nego s Vladimirom Šeksom.

Za razliku od intenzivnoga progona karamarksista, marksistima nakon osnutka “Nove ljevice” ponovno cvjetaju ruže. Dobro je da je “šačica intelektualaca” krenula u proces demokratskog izazova da vide koliko su zapravo teški na političkoj pozornici. Čelnik hrvatske ljevice Davor Bernardić dobro je prokomentirao osnutak oporbe u vlastitim redovima tvrdnjom “jedno je teorija, drugo je praksa”. Neposredno nakon osnutka “Nove ljevice” čuo sam duhovit komentar jednog kolege sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Na pitanje zašto je “Nova ljevica” kao svoj politički simbol uzela samo pola zvijezde petokrake uslijedio odgovor je da je druga polovica u HDZ-u. Jasno je, dakle, s kim će “Nova ljevica” koalirati nakon sljedećih prijevremenih demokratskih izbora, naravno ako prijeđe izborni prag.

Pripadnici “Nove ljevice” ipak su odlukom da krenu u parlamentarnu utakmicu učinili kardinalnu grešku. Sva ta medijski razvikana imena bez znanstvenog i političkog pokrića, od Markovine do Pusića i Pupovca, dobro poznata javnosti, do sada su govorila na način kao da zastupaju opću volju svih građana. Sada su učinili kardinalnu pogrešku odlučivši potvrditi to i u političkoj praksi. Teorija je jedno, a praksa nešto posve drugo, kako reče čelnik hrvatskih socijaldemokrata. Bilo bi primjereno sa stajališta političke korektnosti za očekivati da će Milorad Pupovac nakon pristupanja «Novoj ljevici» također napustiti svoje ključno mjesto potpredsjednika SDSS-a, kao što je svojedobno napustio radno mjesto profesora na fakultetu kada je postao saborski zastupnik. Hoće li hrvatska politička javnost tolerirati da popularni «Pupi» ostane polivalentni «homo multiplex», osoba koja će predstavljati u Saboru hrvatske Srbe, hrvatsku ljevicu u javnosti, a koalirati s hrvatskom desnicom. U svakom slučaju, novoizabrani šef stranke Nove ljevice, popularni povjesničar Dragan Markovina ima jasnu političku orijentaciju koja mu može poslužiti za okupljanje istomišljenika: «Ja danas kad čujem Lijepu našu, molim Boga da Hrvatska izgubi. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja». Usputno rečeno, šef «Nove ljevice» nije educiran na zagrebačkom Filozofskom fakultetu koji je svojedobno slovio kao leglo marksizma, nego na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Paradoksalno je da je lustraciju u Hrvatskoj jedino donekle proveo bivši šef hrvatskih socijaldemokrata Zoran Milanović eliminacijom utjecajne i moćne ekipe intelektualaca iz Račanova nasljedstva. Drugi val lustracije Milanović je indirektno odradio micanjem iz partije svih pristaša Slavka Linića. U svakom slučaju zahvaljujući Milanoviću s političke scene nestali su intelektualni tipovi poput Gvozdena Flege, Vjerana Zuppe i njima slični, koji su svoje političko djelovanje vidjeli u tome da sole političarima pamet. Milanović to nije nikada prihvatio, a rijetki su intelektualci poput Nevena Budaka koji su preživjeli Milanovićev “politički šarm”. Prevelika koncentracija intelektualne pameti u Novoj ljevici dobrano podsjeća na situaciju sa “Socijalističkom radničkom partijom” tzv. “Srpom” prof. Stipe Šuvara, koji je svojedobno pokušao okupiti intelektualce da dadnu svoj doprinos politici. Uostalom, Šuvar je od 1994. bezuspješno uređivao časopis “Hrvatska ljevica”. Sumnjam da će “Nova ljevica” biti bolje sreće.

Autor: Jure Zovko / 7dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save