Veliki meštar i Vlada “nacionalnog jedinstva”
Zanimljivo da se u hrvatskom kolopletu političkih skandala, uhićenja, intriga i prevrata uvijek osjeti jedan prepoznatljivi trag koji se u HDZ-u vuče iz najranijih devedesetih godina pa sve do današnjih dana.
Taj trag proteže se od samog začetka ideje višestranačija kad je ondašnja hrvatska komunistička vlast uvidjela da se ne može suprostaviti agresiji srpsko-srbijanskog nacionalizma, pa je borbu sa Srbijom, JNA i pobunjenim Srbima perfidno „prepustila“ hrvatskim domoljubima i osvještenim Hrvatima, a istodobno potajno i daleko od očiju javnosti odlučila skrojiti hrvatsku državu po svojoj mjeri u skladu s komunističkim svjetonzorom. Tim je planom preko svojih službi (SDB, SIP i KOS-a) ubacila nemali broj odrađenih „hrvatskih domoljuba“ i svojih doušnika među „hrvatske nacionaliste“ te započela s poslom koji, i unatoč odmaku od četvrt stoljeća, još nije završen!
S otvorenom srpsko-srbijanskom agresijom na Hrvatsku i srpskom pobunom u Hrvatskoj, Franjo Tuđman nije imao previše opcija i manevarskog prostora: bio je svjestan nužde i kompromisa koje mora činiti da bi se došlo do obnove hrvatske suverenosti i samostalnosti.
Skoro je nemoguće nabrojiti to mnoštvo i silnu fluktuaciju HDZ-ovog kadroviranja od premijera, ministara, doministara, načelnika, stranačkih dužnosnika, ravnatelja javnih poduzeća pa do saborskih zastupnika, predsjednika ovih i onih saborskih komisija, tijela… stotine i stotine imena važnih i nevažnih, odanih i prevrtljivih, iskrenih i lažljivih, zapravo svakakvih i sve se to valjalo i još se valja hrvatskom političkom pozornicom.
Mnogih se već jedva i sjećamo, mnoge pak ne možemo niti smijemo zaboraviti: pučistički trojac Manolić-Mesić-Boljkovac, na primjer, ili pak one JNA časnike i dočasnike, zapravo „nečasnike“ koji su samo odmogli oslobođenju Hrvatske od srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku. Vrijeme, izbori, nerealne ambicije i budalaste želje jednostavno su ih potrošili i neprestano troše osobe željne sebe na političkoj sceni. Glumci se mijenjaju da bi sve na pozornici ostalo isto. I do danas je ostalo tek nekoliko „prvobitnih“ imena iz onog inicijalnog HDZ-ova otkova u baraci, zapravo samo jedan te isti fiškal danas ima taj kontinuitet moći od samog početka.
Nitko se ne treba ispričati Tomislavu Karamarku zbog njegove točne procjene što bi se moglo dogoditi na arbitraži u Genevi s MOL-om, niti ga kao Božidar Petrov treba opuživati da je imao nekakva tajna saznanja. Tomislav Karamarko bi se po svom životopisu trebao znati dobro čuvati i ne treba mu ničija „profesionalna“ pomoć, a to što je Božidar Petrov imao loše informacije od nepouzdanih ljudi samo potvrđuje činjenicu nepopravljivog političkog amaterizma u politici.
Stara krtica uosobljena u liku i djelu Vladimira Šeksa, još je jednom svojim intrigama uspjela vratiti unatrag (uspješno obnovljen) HDZ i, ovakvom Vladom, što sliči velikoj koaliciji, dovesti najveću hrvatsku stranku pred sasvim izvjestan raskol. Danas su pukotine racjepa u HDZ-u jasno uočljive: izborna pobjeda nije napravljena da bi se krpali Milanovićevi neuspjesi, nego da bi se obnovom građanskog demokratskog sustava Hrvatska oslobodila socijalističko-samoupravljačkog mentaliteta i u punome smislu, konačno priključila Europskoj Uniji.
Nakon katastrofalnih posljedica Sanaderova i Kosoričina upravljanja HDZ-om, Tomislav Karamarko je uspješno obnovio i ustrojio HDZ te nanizao lokalne, (parlamentarne) europske, parlamentarne i predsjedničke pobjede. I kad je državu konačno trebalo dovesti u građanski red, stara udbaška intriga ovaj put je teško optužila predsjednika HDZ-a i potpresjednika Vlade, Tomislava Karamarka. Karamarko je morao otići sa svih dužnosti, a na njegovo je mjesto došao Andrej Plenković, koji je u startu dobio nadimak Mali Sanader. Udar je cijelo vrijeme dolazio s MOST-a, a onda iznutra, sjetimo se Plenkovićeva isprobavanja na stranačkoj konvenciji neposredno prije „Karamarkova skandala s INA-om“. INA kao staro udbaško leglo je po tko zna koji put poslužila da se naciljana osoba proglasi neprijateljem?
I to sve se događa u trenutku kad je SDP bio na koljenima (ili baš zato?), kad je Zoran Milanović pravno-političkog slijednika SKH pretvorio u vreću rogova, kad veliki klaun Zlatko Komadina postaje mentor malom klaunu Davoru Bernardiću, kad Nova ljevica unosi nemir među sovjetske SDP-ove umove. I kad je političkom pozornicom SDP počelo glavinjati kao muha bez glave u HDZ-u je očito trebalo zakuhati smutnju? Zato kontroverznim potezima, intrigama i rivalstvom unutar HDZ-a “Sova”, razjedinjuje i truje; daje SDP-u vremena i spašava Partiju od političkog bankrota i njenog potpunog nestanka s političke scene.
Sve to ne bi bilo moguće da “Sovi” preko MOST-a od prvog dana neiskrene koalicije, kako u Oreškovićevoj tako i u Plenkovićevoj vladi, ne pomaže njegov kum i “iznova stečeni prijatelj” Luka Bebić, stari partijski činovnik – osoba koja je “iz trećeg reda” formacijski ustrojila MOST, a „zasluge stvaranja trećeg političkog puta“ prepustila Crkvi.
Nakon povratka Prgometa, Dalićke i Kujundžića, najnovija intriga Vladimira Šeksa je vraćanje Jadranke Vlaisavljević, političke “kumrovčanke” poznatije pod imenom Jadranke Kosor, u HDZ. Dakle Jadranka Vlaisavljević, političarka koja nije nikad dobila niti jedne unutarstranačke izbore ili HDZ-u donijela makar i jednu izbornu pobjedu, sada bi bi pored najnovijeg političkog uhljebljenja još trebala dobiti i dio političke moći?! Sve kako bi se HDZ pomaknuo ulijevo, odnosno urušio i došao na poziciju na kojoj je bio dok ga je vodila Jadranka Vlaisavljević!
HDZ-ova vlada s Plenkovićem na čelu dobiva konture vlade nacionalnog spasa i to u situaciji kad ne postoji iole ozbiljna oporba i kad nije prisutna vanjska ugroza Hrvatske, a gospodarski indeksi nakon osam godina pokazuju sramežljivi rast?!
Republika Hrvatska je članica NATO-a, a ruska skalamerija u srbijanskim rukama je potpuno bezopasna. Početak Domovinskog rata Hrvatska je dočekala nenaoružana i s međunarodnim embargom na uvoz oružja, a Srbija je imala eskadrilu MIG-ova 29 i eskadrile MIG-ova 21, tisuće tenkova, topova… i opet su izgubili Domovinski rat. Srpsko oružje nije vojno naoružanje, već laž, laž, laž i opet laž i u toj im disciplini planetarno nema ravna.
Stoga, Hrvatskoj ne trebaju novi Šeksovi igrokazi i vlada nacionalnog jedinstva, s Miloradom Pupovcem i Jadrankom Vlaisavljević!
L. C./hrsvijet.net
