Kako žive đakoni? Svoju priču ispričao nam je Stanko Mikulić, jedan od prvih đakona u Zagrebu

Jedan dan krsti. Nedjelje provodi u propovijedanju po zagrebačkim župama. Potom žuri na vjenčanje da bi blagoslovio sudbonosno “da” mladenaca i proglasio ih mužem i ženom. U međuvremenu popravlja limariju na susjedovu krovu. A na kraju dana vrati se u svoju obiteljsku kuću u Svetoj Klari, gdje ga dočekuje supruga.

Predaje i na tečajevima

Tako otprilike izgleda život Stanka Mikulića, jednog od prvih trajnih đakona Zagrebačke nadbiskupije. Sveukupno ih ima 15, i svi su – oženjeni. Iako redovito obavljaju svećeničke dužnosti. No ne sve. Jedino što ne smiju je ispovijedati i samostalno voditi misu. Ne smeta to Stanku Mikuliću da redovito obavlja ono što mu je Bog stavio na put. Jer kad On pozove, morate se odazvati.

– Oduvijek su me zanimala pitanja iz teologije i filozofije. Rođen sam u malom selu Potkraju, župa Kočerin, općina Široki Brijeg. Ondje sam išao u osnovnu školu i gimnaziju. Bilo nas je petnaestero djece. Cijele se dane molilo. S braćom i sestrama bez pogovora smo išli nedjeljom na misu. Način fratarskog života s narodom u tom kraju vrlo je jednostavan i prisan, nije odijeljen od naroda – priča Stanko Mikulić.

Takav način života očito je utjecao na Stanka, danas velečasnog Mikulića. Takav je, naime, i njegov odnos prema ljudima s kojima svakodnevno komunicira. Ući među ljude, tu premisu slijedi u razgovorima s parovima, obiteljima, pojedincima, kojima ponekad služi kao duhovnik i psiholog.

– To je poanta đakona. Izaći iz sakristije i vjeru propovijedati na terenu, igralištu pa i u gostionici – kaže Stanko Mikulić, kojem je najveća podrška upravo njegova obitelj. To je i bio jedan od uvjeta kad se prijavio za đakonat – da supruga pristaje na ređenje, a oni koji se nisu oženili do tog trenutka, nisu mogli to učiniti nakon što postanu đakoni. Postoji još jedan faktor – moraju u braku biti minimalno osam godina.

– Našu zajedničku priču, ali i svoju osobnu kao đakona, iznosim parovima na zaručničkim tečajevima, predajem u župi Uzvišenja Sv. Križa u Sigetu, iz koje su me predložili kao kandidata za đakona, ali i pomažem župniku u Svetoj Klari Darku Pužinu za sve što je potrebno – ističe Stanko Mikulić dodajući da mu parovi koje vjenčava često znaju prići govoreći da su ga slušali na tečaju.

– Svima objašnjavam da je poanta dobrog braka da jedan drugome budu sloboda, a kad prihvate vjeru kao središte životnog razmišljanja, imaju isti život kao i prije, samo s potpuno drugim sjajem – priča Stanko Mikulić, dodajući da svaki brak ima tri faze – medeni mjesec, krizu te zlatno doba koje traje dok su oboje živi. Da želi biti đakon znao je još za studiranja. Nekoliko je godina čak proveo i u samostanu. A kad je došlo vrijeme za ređenje, jednostavno nije bio spreman. No Stanko Mikulić formalno je podnio zahtjev još 1990. godine. Učinio je to prvi u Hrvatskoj, i svoje ređenje čekao punih 16 godina.

No cijelo to vrijeme bio je u kontaktu s Kaptolom i pratio razvoj situacije. Sreći nije bilo kraja kad su konačno počele pripreme za prve đakone u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Proces primanja za trajni đakonat započeo je u jesen 2005. godine, iako je u to doba taj pojam već naveliko bio poznat u svijetu. Trajni đakonat, naime, omogućen je na Drugom vatikanskom koncilu još 1962. godine, a u svijetu ih, kaže Mikulić, ima više od 20 tisuća. No te 2005. u Zagrebu do Božića prijavilo se sedamnaest kandidata, od kojih je devet primljeno među aspirante za trajni đakonat, a sedam prvih zaređeno je 2008. godine. Još njih osam zaređeno je četiri godine kasnije.

– Tijekom dvije godine priprema imali smo redovne susrete, duhovne obnove, a išli smo i na hodočašća zajedno s našim obiteljima – priča Stanko Mikulić te dodaje da i danas svi đakoni zajedno odlaze na obiteljska putovanja i redovite susrete. Pa tako i Stanko Mikulić na putovanja vodi i barem jednu od svoje četiri kćeri. Posebne su prilike kad se njih šestero okupi u obiteljskoj kući, s obzirom na to da najstarija Marija živi i radi u Londonu, u Googleu, Lucija studira predškolski odgoj na fakultetu u Petrinji, Kristina je peta godina sociologije na Filozofskom fakultetu, a Katarina, najmlađa, nedavno je upisala prvu godinu Pravnog fakulteta u Zagrebu. O svima se brine supruga Radojka, inače inženjerka medicinske biokemije u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”. Svoje dane Stanko Mikulić počinje i završava s njima.

– Dovedem ih za stol, razgovaramo, one kazuju što su doživjele, bude tu i molitve. Ne želim svesti svoj život na “Očenaš”, “Zdravo Marijo” i “Slava Ocu”, ne želim molitvu svesti na crkvu i neki skučeni prostor. O svim svojim problemima razgovaram s Bogom. Uvijek i svuda. Tako bih želio da se i život moje djece jednostavno odvija pred Bogom i pred ljudima u ispovjednom tonu – priča Stanko Mikulić, koji je u 16 godina, koliko je čekao đakonat, radio čitav niz poslova. No onaj koji je obilježio drugi dio njegove karijere onaj je za koji je najmanje učio.

Iako je završio teologiju, koju je studirao u Sarajevu i Zagrebu, a iz tog je područja upisao i postdiplomski, najveći dio života bio je – limar. Pomoću tog je zanata sazidao i kuću. Odlučio je otvoriti vlastitu limarsku radnju početkom devedesetih godina, baš u vrijeme kad je počeo predavati vjeronauk u jednoj školi u Zagrebu. Sudbina (ili Bog) htjela je da u isto doba izbije Domovinski rat, a Mikulić se tada i oženio za sadašnju suprugu Radojku (kojoj je priznao svoju želju o đakonatu i prije vjenčanja).

– Nije bila baš za to da krenem u limariju sa svojim diplomama. No meni je to bila tada tek privremena odluka. Paralelno sam predavao i “limario”, trajalo je to godinu dana dok nisam otišao na bojište – priča Mikulić.

Posao s limarijom je s vremenom dobro krenuo, a onda je, u vrijeme kad su ga pozvali da se školuje za đakona, na red došlo pitanje hoće li zatvoriti radnju ili nastaviti raditi.

– E, onda je supruga rekla da bi ipak bilo dobro da radionicu ne zatvorim – priča simpatično Mikulić svoju životnu priču, koja je uključila i rad na porti, okušao se i u rudniku, radio na istovaru velikih brodova u brodogradilištima… Kako raditi s limom naučio je tijekom studiranja u Zagrebu, kada je iz stančića u Tkalčićevoj odlazio na šegrtovanje u radnju staroga zagrebačkog majstora na Ribnjaku Vilhelma Hampa.

Razgovori o religiji

A razgovori o vjeri gotovo uvijek bili su dio njegova života. Bilo ih je, kaže, najviše na studiju strojarstva, za koji se odlučio i prije nego što je odabrao teologiju. No ideja o tom fakultetu trajala je samo dvije godine. Družio se ondje sa studentima s raznih strana, ali nikada nisu razgovarali o strojarstvu, već o politici, nacionalnim pitanjima, ljubavi, filozofiji… Ali naročito o religiji.

– Nisu me zadovoljavali odgovori koje sam davao u tim razgovorima. Došao sam župniku i rekao da bih želio otići na teologiju, što sam i učinio – priča Stanko Mikulić.

Teme iz Biblije okupljale su oko njega slušaoce i na ratištu. Događalo se, kaže, da u nekim trenucima svi napuštaju ono što su tog trenutka radili kako bi slušali duhovnu priču. Nije ni čudo, kaže Mikulić, jer čovjek bez duhovne dimenzije ne može živjeti.

– Bez obzira bilo to kroz vjeru ili neki drugi oblik duhovnosti. Vjera je često usađena u čovjeka od djetinjstva, ali rekao bih da je to i poziv koji će svaki čovjek osjetiti u jednom razdoblju svog života – zaključio je.

Izvor: vecernji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save