DON MARINKO MLAKIĆ: Sol, svjetlo i grad na gori
U evanđeoskom odlomku kojeg čitamo ove nedjelje Isus koristi tri slike kojima predstavlja ulogu Crkve, odnosno kršćana u svijetu. To su: sol zemlje, svjetlost svijeta i grad na gori. Sve one imaju svoju starozavjetnu pozadinu.
Sklapajući Savez sa svojim narodom, Bog ga je pozivao da to bude osoljen savez. Mi danas sol poznajemo kao osnovni začin hrani. Bez nje je hrana bljutava. U prošlosti, u vrijeme dok nije bilo hladnjaka i zamrzivača, sol je služila i kao sredstvo za čuvanje hrane od kvarenja. U simboličkom izražavanju sol ima značenje mudrosti, postojanosti i valjanosti. Osoljen savez hoće reći da odnos čovjeka prema Bogu treba biti trajan, vjerodostojan, iskren, nepokvarljiv… Ne smije biti bljutav i kvarljiv, već ukusan i hranjiv.
Nadalje, Izrael je dobio od Boga misiju da bude svjetlo narodima, da Božje spasenje donese do na kraj zemlje. Jedno od temeljnih ljudskih iskustava je u tome da nam svjetlost omogućuje snalaženje u tami. Mi u mraku ne vidimo. A kada ne vidimo, lako se gubimo te nas obuzima strah i tjeskoba. Zato je svjetlo jedan od najvažnijih uvjeta za normalan ljudski život. Osim toga znanost tvrdi da bez svjetlosti život na zemlji jednostavno ne bi bio moguć (fotosinteza). U kršćanskoj simbolici svjetlo označava Krista, evanđelje, vjeru i jedan je od najkorištenijih simbola. Njime se ističe nužnost vjere za osmišljen ljudski život.
Konačno, Jeruzalem, središte vjerskog, političkog i kulturnog života Izabranog naroda, bio je grad na gori. Geografski se nalazio na najvišem položaju među izraelskim gradovima. U njemu se nalazio Hram, mjesto Božje prisutnosti i blizine. Zbog toga je Jeruzalem predstavljao Božji grad, mjesto u koje će se na kraju vremena stjecati svi narodi zemlje.
Čitanja ove nedjelje žele nam predstaviti Crkvu, koju Isus okuplja, kao novi Božji narod i on treba ispuniti misiju Izraela. Crkva – a to će reći svi mi zajedno i svatko od nas ponaosob – pozvani smo da svojom vjerom budemo sol u kvarljivom i bljutavom svijetu, svjetlo božanskog života koje sjaji svima koji su u tami te grad na gori koji jamči Božju prisutnost i nudi utočište u nestalnostima zemaljskog života.
Bitno obilježje naše vjere je njezina svjedočka dimenzija. U tom smislu naša vjera nije i ne smije ostati u nekakvoj privatnoj sferi, kao ”osobna stvar”, kako nam se to uporno nameće. Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu nego da svijetli. Ne može se sakriti grad što stoji na gori. Naša vjera treba biti i naše poslanje. Svi mi, jednako kao pojedinci i kao zajednica, pozvani smo pružati svjedočanstvo vjerodostojnog života po načelima vjere. Življenje vjere ne smije ostati samo na riječima već i na djelima; ne samo povremeno i polovično nego cijelim svojim bićem; ne samo onda kada je to lako i poželjno već i onda kada to zahtjeva žrtvu i odricanje. Dijeliti kruh s gladnima, primiti beskućnika, odjenuti onog koga vidimo gola, uklanjati iz svoje sredine jarmove nepravde i potlačenosti, bezbožne besjede… – to je poruka proroka Izaije (prvo čitanje). A sv. Pavao poručuje da naša djela trebaju pokazati kako nas ne pokreće nikakva ljudska mudrost, nego vjera u Isusa Krista, i to raspetoga (drugo čitanje).
Kao vjernici zapitajmo se zato iskreno, svatko za sebe i svi zajedno: što ljudi vide na nama? Što svijetu oko nas poručuju naša djela? Kakvu vjeru im svjedočimo? Svjedoče li moja djela Krista raspetoga ili nekakvu bljutavu ljudsku mudroliju? Današnji svijet se guši u vjerskoj bljutavosti i moralnoj pokvarenosti. Izgubio je duhovnu orijentaciju i luta u tminama bezbožnih zabluda. Treba mu i soli i svjetla. Tko će to biti, ako smo i mi kršćani zajedno s njime postali bljutavi, pokvareni i svjetlosti Božje nema u nama?
Don Marinko Mlakić
