HODAK: Grabežljivi Hrvati hoće u vojsku pa na bratsku Srbiju
Nema zime za hrvatske lijevo-liberalne medije sve dok je Donald Trump predsjednik SAD-a. A to bi moglo potrajati punih osam godina. Taj medijski zlatni period sveopćeg “pljuvanja“ prema legalno izabranom čelniku najveće svjetske sile mogao bi prekinuti samo ispunjenje slatke želje njemačkog ljevičara Joseffa Joffe koji je javno, u emisiji Press, zaželio “ubojstvo u Bijeloj kući.“
Ili da ofucana Madonna ispuni sama sebi zgodnu i progresivnu željicu pa baci bombu na Bijelu kuću. Kad bi Trump još imao informacije o tome što o njemu misle Marina Šerić, Antonija Andabaka, Antonije Tomić zvani Ante, Slavenka Drakulić, Žarko Puhovski, Tomislav Krasnec, Sanjaravka, Rada, Inoslav Bešker… odmah bi podnio neopozivu ostavku i za kaznu otišao živjeti u, recimo, Libiju. Zemlju koju je njegova suparnica Hillary zajedno s Obamom osmislila kao ugodnu oazu za pastoralan život likova kao što je Trump.
Umjesto da uživa u bajkovitoj Libiji, sirovi Donald skače iz ”skandala u skandal” kao australski klokan. Njegova najnovija zabrana ulaska u SAD državljanima sedam zemalja s ”Bliskog istoka“ digla je na zadnje noge sve što je lijevo, napredno, liberalno i… priglupo. Zašto priglupo? Zato jer moraš biti ljevičarski zaglupljen da vjeruješ kako su ljudi tako blesavi da će zaboraviti zbog Trumpa sve “genijalne“ poteze ”najuspješnijeg” SAD-ovog predsjednika od Drugog svjetskog rata do danas, a kako to misli i piše Tomislav Krasnec. Naime, još 2013. godine Obama je suspendirao ulazak u SAD izbjeglicama iz Iraka na šest mjeseci. Trump je to sada učinio samo na četiri mjeseca. Lijepo se toga sjetio Krešimir Miletić, na čemu mu zahvaljujem. Godine 2015. nobelovac Obama potpisao je “Visa Waiver Program Improvement and Terrorist Travel Prevention Act.“ Tim programom uvedene su stroge restrikcije kod dobivanja viza za građane upravo onih zemalja čije je “ustavno“ pravo da žive baš u Kaliforniji ili na Havajima. Godine 2016. Obamin sekretar za Domovinsku sigurnost Jeh Johnson je tu “dobrodošlicu“ u SAD muslimanima još dobro proširio…
Znamo koja se medijska haranga vodi u Lijepoj Našoj protiv ministra Barišića zbog tobožnjeg plagijata. Međutim, Ini Beškeru nije palo ni na kraj njegove lijevo-liberalne pameti da za isti krimen optuži i Trumpa. A beskrupulozni Trump je, bez imalo stida, plagirao svima nama dragog Obamu. Stoga flomiće u ruke i s parolama punim gnjeva na ulice. Rada, Sarnja, Vedrana, Marijana, Mira Furlan, Neda Raukar, Marina Šerić, Antonija, Ante s dvije kante i svi kojima je jedini smisao života istina i pravda koja im je usađena u gene još u nezaboravnoj Jugi te neka energično traže da Trump podnese ostavku zbog teškog plagijata. Ako je ikako moguće, neka zajedno s Trumpom ostavku zbog plagijata podnese i Pavo Barišić. Obojica neka to odmah učine pismeno molekularnom Ivanu Đikiću.
Sad se samo od sebe nameće jedno pitanje: zašto se od lijeve liberalne medijske falange nitko nije sjetio Obame, 2013.g., pa 2014.g., pa 2015. i 2016.g.? Gdje im se izgubila “memorija pamćenja“? Nigdje! Oni su svoj posao naučili i usavršili još u “samoupravnom socijalizmu“ da se treba služiti ponekad autocenzurom kao uvjetnim refleksom, a ponekad tvrdom vjerom u komunističke dogme. Recimo, sjeća li se itko ikada i jednog jedinog “društveno političkog radnika“, tj. novinara da je u to “idilično“ doba postavio pitanje zašto se Paveliću nikada nije sudilo u odsutnosti, iako se znalo gdje živi – u Argentini i u Španjolskoj? Zašto “ljubičica bijela“ nikada u četrdeset godina nije posjetio Jasenovac, mjesto u kojem je po tadašnjem vjerovanju ubijeno više od 700.000 Srba, Roma i Židova …? Zašto nikada partijski sekretar Ino Bešker nije u Vjesniku napao sustav mučenja u “samoupravnim“ zatvorima iako je to bila javna tajna? Zašto nije nikada napao ni ubojstva tzv. neprijateljske emigracije? Danas nam taj isti drug, partijski sekretar, s mjesta doživotnog dopisnika iz Rima, rimuje Trumpa i Pavelića u Jutarnjem od 30. siječnja.
U nekoj od zadnjih kolumna napisao sam kako nesretnog Donalda u SAD-u uspoređuju s Hitlerom, a da živi u Hrvatskoj da ne bi izbjegao usporedbu s Pavelićem. I nisam predugo čekao. Da se razumijemo: svaka tortura ili po naški mučenje dno je dna svake civilizacije. Lažno utapljanje, čupanje noktiju, lomljenje prstiju egzistira nažalost i dan danas. Mislite li da za vrijeme Obamina mandata nije bilo torture u SAD-ovoj bazi Guantanamo na Kubi?
Kad smo već kod Kube, je li je naša lijeva farizejska medijska elita ikada protestno objavljivala što su sve na tom otoku radili braća Castro i mitski ubojica Che Guevera. Danas se čak turistima u Havani otvoreno pokazuje gdje su “narodni neprijatelji“ pjevali k’o Bečki mališani pred revolucionarnim istražiteljima. I sad je predvodnik i planetarni propagator mučenja čovjek koji nije još ni mjesec dana u izvršnoj vlasti. Kako je samo uspio u tako kratkom vremenu izazvati masovnu perforaciju ljevičarskih čireva. Čireva koji su nastali još prije godinu dana kad se na Pantovčak uselila ”plavuša” Kolinda koje se danas srame lijeve elite “lijeve naše“. A što se 70% žitelja Lijepe Naše srami njih, koga briga? Koža nosoroga je tanka, nježna i baršunasta koža u odnosu na kožu naših ljevičara. Zar niste zapazili da se naši lijevi mediji više bave Trupom nego demografskom katastrofom koja nam prijeti? Rekao bih klasičan nedostatak skromnosti. Svatko od naših novinarčića ima pravo na svoj komadić Trumpa…
Abraham Lincoln je jednom napisao:“ Skromnost bi morala biti vrlina onih koji nemaju drugih vrlina.“
Boris Vlašić je istaknuto pero Jutarnjeg. Uska specijalnost u koju je uložio svoj novinarski antitalent su mu ustaše. Ustaše ujutro, ustaše navečer, Borisu su ustaše opsesija. O Hudoj jami nema pojma iako je godinama bio dopisnik mariborske Večeri. Vjerojatno ni lijevi novinari u Sloveniji nisu čuli za tu ustašku izmišljotinu. On je jedan od lijevih korifeja kojeg svakih deset minuta obavija sram – gust k’o magla u Gorskom kotaru. Trenutačno se Boris srami Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti zato jer se navodno HAZU ne srami akademika Josipa Pečarića. Prepametni Boris je ljut jer se Pečarić predstavlja kao akademik. On zna akademike, i to osobno – Rudana i Silobrčića. To su za njega pravi akademici. Ima ih vjerojatno još. Pečarić je svojedobno javno i otvoreno bio protiv prijema u Akademiju čuvara Titove biste Ive Goldsteina. Priznajem, to mu je gadan krimen. Još veći gaf mu je što je u jednoj knjizi branio Thompsona. Ma je li to moguće? Akademik koji brani čovjeka koji je s pjesmom koja započinje sa ZDS krenuo u rat protiv četnika. Vjerojatno Thompson tada nije ni slutio da su danas četnici u Srbiji izjednačeni sa partizanima. Sreća da još nisu dostigli partizane po zločinima. ”Književni kritičar“ tipa Jagne Pogačnik referira se na zadnju knjigu “akademika koji se predstavlja akademikom“ rafinirano i senzibilno s finom distinkcijom. Kaže naš Bora: ”Ova knjiga ima idiotski naziv “Ništa se još promijenilo nije“. Naš kritičar odmah suvereno, s nadmoćnim novinarskim duhom, presuđuje nesretnom akademiku: “Napišeš li djelo koje nasloviš naslovom koji kaže da se ništa nije promijenilo, onda si stvarno truba za pisanje.“ Je li sad jasno zašto je genijalni Lav Davidovič Trocki jednom napisao da su “novinari intelektualni proletarijat.“ Jednom lijevom, istreniranom novinarčiću ne sviđa se naslov akademikove knjige jer je po njemu priglup. A pisac je truba. Boris je ljut što akademik problematizira hajku na ZDS s obzirom da se s tim pozdravom išlo u tenisicama u rat. Ginulo se u ratu i pobijedilo u ratu one koje je Boris osjećao svojima. “Akademija bi, u sasvim normalnoj postavci, trebala biti institucija čije članstvo povezuje izvrsnost u svakom smislu“ kaže naš Boro. Pečarića, matematičara svjetskog glasa, člana mnogih inozemnih akademija, ocjenjuje “intelektualni proleter“ isključivo na ljevičarsko-ideološkoj podlozi. No, Pečarića i njegovu ustrajnost u borbi protiv jugonostalgičara ne treba braniti. Akademiju treba braniti od tajnika Rudana koji u Hrvatskom saboru vidi poželjnu arenu za obračun sa ideološkim protivnicima. On i već notorni Vlatko Silobrčić su pravi istinski i autentični ostatci JAZU-a. I tako je čuvar ideološke čistoće JAZUa, Pavo Rudan, postavši na opće iznenađenje akademikom, nastavio svoj obračun s “narodnim neprijateljem“. Dobro je Tito te likove podrugljivo nazvao “naprednom inteligencijom“. A Vlašiću, Rudanu, Silobrčiću, Goldsteinima, Tomiću, Mesiću, vampirima iz Kumrovca, Jeleni, Miri, Radi, Vedrani, Marijani i svim ostalim jugovićima na znanje: prije će Amerika i Engleska postati zemlja proleterska nego će pozdrav iz Domovinskog rata ZDS biti prognan i zatrpan u nekoj vašoj novoj Hudoj jami. On je danas prkos i ponos dragovoljaca i branitelja i mladih koji dolaze. A galvanizirani omjer od 70% prema 30% vas upozorava da ne natežete remen do kraja. Kao oni lijevi u Bukureštu..
Ima jedna zlobna priča kako se Isus ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati Vožda. Rekao im je: “Neka prvi baci kamen onaj koji je bez ratnog zločina!“ Na to su se okupljeni postiđeno razišli, a Voždu je pao kamen sa srca.
Hrvatska je jedina tranzicijska država koja je svoju državnost izvojevala u četverogodišnjem ratu. BiH je nastala voljom Billa Clintona i Daytonskim sporazumom koji je legalizirao etničko čišćenje na teritoriju današnje Republike Srpske. Međutim, Hrvateki bi opet u rat. Bolje rob nego grob. Progresivci se odlučno protive novoj militarizaciji Lijepe Naše. Što će nam vojska, nepotrebni troškovi? Novac se može korisnije upotrijebiti. Recimo za filmove Hribara i HAVC-a. Osim toga, tko nas može napasti? Imamo 15.000 profesionalaca. Zašto ih plaćamo? Neka nas brane. ”Stručnjaci“, kao Jozo Radoš, Ante Kotromanović i Franko Vidović prosto ne mogu da veruju. Tko još robuje stalnoj vojsci? Zamislite da se hrvatski “baletani“ vrate sa skijanja i doznaju da nas je recimo Srbija ne-daj-Bože napala. Hitno bi se organizirala Gay-parada na granici i komšije bi se dočekale s pjesmom Bore čorbe. Ustašoidni Hrvati opet bi htjeli vojsku, oružje i grabežljiv pogled prema istoku. Dubrovčani bi opet granatirali Crnu goru i Trebinje. Ustaše bi opsjedale Suboticu, Požarevac i Zemun. Čista paranoja. Politika naših komšija više ne nalikuje onoj Slobodana Miloševića kojom je pred 30.g., osmislio osvajanje Hrvatske. Ta je politika omogućila Franji Tuđmanu da u relativno kratkom roku mobilizira blizu 300.000 vojnika koji su većinom prošli vojnu obuku u bivšoj JNA. Vidimo da su indirektno i ljubimci Ante Tomića nešto napravili za našu državnost. Duhovitu usporedbu je u Večernjem napravio Davor Ivanković. Otprilike, ne plaše vas protuprovalna vrata, ali vas plaši vojni rok od mjesec dana. Švicarska koja je bez rata “sto godina“ ima vojni rok od 6 mjeseci. Izrael također. I svi oružje nose kućama. Bez municije. U slučaju potrebe u roku od 24 h svi su spremni. Za dom! Izraelci također. S obzirom na to da se volim ponavljati, reći ću da sa 15.000 vojnika i s dva izraubana MIG21 ne bi uspjeli zaustaviti ni Vatikan da nas napadne. Znam, to je znanstvena fantastika. Pa papa Franjo nas voli, ali njegovi znanci Irinej i Porfirije, vole li nas i oni?
U Hrvatskoj se pojavio radikalni populizam. Anacionalni pritisak raznih “nevladinih“ udruga koje žive na grbači svih nas. Njihovi članovi ne odlaze u Irsku i Novi Zeland. Svi su zaposleni. Naročito na širenju defetizma, izmišljanju ustaških zmija, organiziranju gay-parada. Pogledajte ta imena. Isti oni koji su mrzili hrvatskog vojnika u Domovinskom ratu, sada mrze samu pomisao da bi mladi mogli makar i površno naučiti rukovati oružjem. Pacifisti… koji su do 5. kolovoza jedne mitske godine čekali da nas JNA opet “ujedini“ s komšijama. Puštaju ofucane parole kako bi mladi, ogorčeni zbog “mjesečnice“, mogli početi napuštati zemlju zbog militarizacije. No, ako zbog mjesec dana obuke napuštaš državu koju si po Ustavu dužan braniti, onda si idiot za kojim ne treba žaliti. Kad pišem o “njima“ onda ne mislim na mlade s moje Trešnjevke, Trnja ili iz Like, Imotskog i Hercegovine. Oni će uvijek naći tenisice i krenuti. A ljevičari će kao i 1991.g. čučati u podrumima i čekati svoje Kadijeviće, Mladiće, Kapetana Dragana da ih oslobode…
Znanstvenim istraživanjem se došlo do zaključka da ljubav jugonostalgičara prolazi kroz razne FRAZE.
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
