Molitva – Subota, 11. veljače
Božja prisutnost
Ono što ovdje pokušavam učiniti jest da ostavim vrijeme po strani
i usredotočim se na svoj život, onaj tjelesni – u vremenu, i onaj duhovni.
Pokušavam si zamisliti Isusa kako sjedi kraj mene
i razgovaram s njim o svemu što mi se događa u životu.
Pokušavam razumjeti da u bezbroju mogućnosti
Isus ulazi u svakodnevne okolnosti moga života.
No, život ide brzo i puno se toga događa.
Pritisak i razne obveze često puta istisnu tu svijest o Božjoj prisutnosti
u mom svakodnevnom životu. Svjestan sam toga, i želim nešto učiniti.
Za sada, pokušavam ostati miran i otvoren onome što mi Njegova prisutnost želi reći.
Sloboda
Nema te situacije iz koje ne bih mogao izići još bogatiji ljubavlju i životom.
Međutim, moje su želje često fiksirane, zarobljene u iluzijama da će sve biti ispunjene.
Molim Boga da kroz moju slobodu
uglazbi moje želje u živahnu melodiju ljubavi punu harmonije.
Svjesnost
Dok se vraćam svojim svakodnevnim zadacima,
podsjeti me, Gospodine,
da si uvijek uza me.
Nikada ne trebam očajavati.
Riječ Gospodnja
Mk 8,1-10
Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti dozva Isus učenike pa im reče: “Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putom. A neki su od njih došli izdaleka.”
Učenici mu odgovore: “Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?” On ih zapita: “Koliko kruhova imate?” Oni odgovore: “Sedam.” Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu. A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara. Bilo ih je oko četiri tisuće. Tada ih otpusti, a sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski.
Nekoliko misli o današnjem odlomku iz Svetog pisma:
”Žao mi je ljudi”, kaže Isus. I ja bih trebao imati sućuti i smilovanja. Imati sućuti znači osjetiti bol u srži svoga bića kad si suočen s bijedom – i onda nastojiš pomoći. Jesam li ikada iskusio duboku sućut od neke meni bliske osobe: roditelja, prijatelja,…? Imam li osjećaj Božje samilosti prema sebi? Naravno, ako ne priznam svoje potrebe, sućut i milosrđe drugih bit će nevažni.
”Kako netko može nahraniti toliko mnoštvo?” Učenici još nisu razumjeli da Bogu ništa nije nemoguće. Isus ih ne prekorava. Umjesto toga omogućuje kruh u izobilju.
Naš Bog je Bog koji ne štedi, koji daje obilato. Kasnije, u muci, će i sam postati kruh koji se uzima, blagoslivlje, lomi i daje. Model moga života treba biti isti. I ja trebam biti uzet, blagoslovljen, razlomljen sve do potpunog predanja – baš kao i Isus – a ipak, tajanstveno biti ispunjen ljubavlju.
Razgovor
Dragi Isuse, otvaram ti svoje srce.
Mogu ti reći sve što me muči.
Znam da se brineš za sve što se tiče moga života.
Nauči me da živim u znanju da se ti brineš danas za mene,
da ćeš se brinuti sutra i sve dane moga života.
Zaključak
Zahvaljujem ti Gospodine što sam mogao provesti nekoliko trenutaka nasamo s tobom.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda
i u vijeke vjekova.
Izvor: prostorduha.hr
