Papina propovijed u anglikanskoj crkvi “Svi Sveti” u Rimu
Sveti Otac za vrijeme propovijedi u anglikanskoj crkvi Svih Svetih, u Rimu (Rim, 26.2. 2017.). – AFP
Papa Franjo je prigodom svoga posjeta anglikanskoj župi Sviju Svetih blagoslovio sliku Krista Spasitelja te je pred okupljenim kršćanskim vjernicima održao prigodnu propovijed, koju niže donosimo u cijelosti…
Draga braćo i sestre,
Želim vam zahvaliti za milosan poziv na proslavu obljetnice vaše župe. Prošlo je više od 200 godina od prvoga javnog održavanja anglikanske liturgije u Rimu, za skupinu engleskih građana, u ovom dijelu grada. Mnogo se toga promijenilo od tada, u Rimu i u svijetu. Tijekom ovih dvaju stoljeća, mnogo se toga, također, promijenilo između anglikanaca i katolika, koji su jedni na druge u prošlosti gledali sa sumnjom i neprijateljski. Danas, zahvalni Bogu, priznajemo jedni druge onakvima kakvi jesmo: braća i sestre u Kristu, kroz zajedničko nam krštenje. Kao prijatelji i hodočasnici, želimo ovim putem ići zajedno, da slijedimo Gospodina našega Isusa Krista zajedno.
Pozvali ste me da blagoslovim novu ikonu Krista Spasitelja. Krist nas gleda, a pogled kojim nas gleda, pogled je spasenja, ljubavi i suosjećanja. To je isti milosrdni pogled koji je prodro u srca apostola; koji su napustili prošlost za sobom i započeli putovanje novoga života, kako bi slijedili i naviještali Gospodina. U ovoj svetoj slici, dok nas Isus gleda, čini se također i da nas poziva, da na nas apelira: “Jeste li spremni ostaviti sve iz svoje prošlosti za sobom, radi mene? Želite li vi obznaniti moju ljubav, moju milost?”
Njegov božanski milosni pogled izvor je čitavoga kršćanskog služenja. Apostol Pavao nam to sam kaže, riječima upravljenim Korinćanima, koje smo upravo čuli. On piše: “Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo.” (2 Kor 4,1). Naša služba izvire iz milosti Božje, koja podupire naše služenja i čuva je u snazi.
Sveti Pavao nije uvijek imao lak odnos sa zajednicom u Korintu, kao što to pokazuju i njegova. Tu je i bolan posjet ovoj zajednici, s užarenim riječima u pisanom obliku. No, ovaj odlomak pokazuje Pavlovo nadilaženje razlika prošlosti. Živeći svoju službu u svjetlu primljene milosti, on pred podjelama ne odustaje, već se posvetio pomirenju. Kada smo, kao zajednica krštenih, suočeni s neslaganjima, ali okrenuti prema milosrdnu Kristovu licu kako bismo ih nadvladali, ohrabrujuće je znati da činimo ono što je Sveti Pavao učinio u jednoj od prvih kršćanskih zajednica.
Kako se Sveti Pavao hvata u koštac s ovim zadatkom; gdje započinje? – S poniznošću, koja nije samo lijepa vrlina, nego i pitanje identiteta. Pavao sebe vidi kao roba, propovijedajući ne sebe, nego Krista Isusa, Gospodina (r. 5). I on obavlja tu službu, to bogoslužje prema iskazanoj mu milosti (v. 1): ne na temelju njegove sposobnosti, niti oslanjajući se na vlastite snage, nego vjerujući da ga Bog gleda i milošću ga svojom podupire u njegovim slabostima. Postati poniznima znači otklanjati pozornost od sebe, prepoznavajući vlastitu ovisnost o Bogu poput prosjaka milosrđa: to je polazna točka s koje Bog u nama može djelovati. Bivši predsjednik Svjetskoga vijeća Crkvi opisao je kršćansku evangelizaciju kao “prosjaka koji drugom prosjaku govori gdje se može naći kruha”. Vjerujem da bi sveti Pavao to odobrio. On je shvatio činjenicu da je bio “hranjen milosrđem”, te da je njegov prioritet podijeliti svoj kruh s drugima: radost biti voljenim od Gospodina, kao i voljeti ga.
Ovo je naše najdragocjenije dobro, naše blago; i to je u ovom kontekstu koji Pavao uvodi jedno od njegovih najpoznatijih slika, sliku koju svi možemo primijeniti na sebe: “blago imamo u glinenim posudama” (r. 7). Mi nismo ništa doli glinene posude, ali u sebi čuvamo najveće blago na svijetu. Korinćani su dobro znali da bi bilo naivno nešto dragocjeno čuvati u glinenim posudama, koje su, istina, bile jeftine, ali i lako lomljive. Imati nešto vrijedno u njima, značilo bi riskirati gubitak [dotične dragocjenosti]. Pavao, zamilovani grješnik, ponizno priznaje svoju krhkost, baš je poput zemljane posude. No, iskusio je i shvatio da se upravo tu ljudska bijeda otvara Božjemu milosrdnom djelovanju; Gospodin čini čuda. Tako djeluje “izvanredna moć” Božja (v. 7).
Pouzdajući se u ovu skromnu snagu, Pavao služi Evanđelju. Govoreći o nekim svojim protivnicima u Korintu, naziva ih “nadapostolima” (vidi. 2 Kor 12,11), možda i uz određenu ironiju, jer su ga kritizirali zbog njegovih slabosti, dok su sebe smatrali vršiteljima, čak i savršenima. Pavao, s druge strane, uči da jedino u shvaćanju sebe krhkima zemljanim posudama, grešnicima uvijek potrebnih milosti, Božje se blago može uliti u nas, a po nama i u druge. Inače ćemo biti samo puni svojih blaga, koja su kvarljiva i iskvarena, u naizgled lijepim posudama. Ako ćemo prepoznamo svoju slabost i tražimo oproštenje, tada ljekovito Božje milosrđe zasjati u nama, bit će vidljivo i onima vani; drugi će na neki način u nama primijetiti, nježnu ljepotu Kristova lica.
Radio Vatikan
