screenshot

U intevjuu za “Radio slobodna Evropa”, leksikograf Velimir Visković je prosuo priličnu količinu žuči. Novinarka tog od Sorosa obilno financiranog, a svojevremeno od CIA-e osnovanog medija, Mirjana Rakela, usto stavlja Viskoviću odgovore u usta, pa sve skupa nalikuje na razgovor prijatelja i istomišljenika više nego na intervju.

“Svjedoci smo novog vala nacionalizma i šovinizma, homofobije prema drugim i drugačijim u Hrvatskoj. Napadi na medije, posebno neprofitne, udar na Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), suzavcem na klub LGBT-a. U što se to pretvara hrvatsko društvo?”, pita Rakela Viskovića. Dakle: pitanje sadrži i tvrdnju, time i odgovor! Udar na HAVC je šovinizam a ne borba protiv korupcije i nenamjenskog trošenja novca poreznih obveznika, a napad suzavcem je homofobija, iako se za sad ništa ne zna o tome.

Visković odgovora da je taj trend “primjetljiv u posljednje tri godine, zapravo od trenutka kada je Tomislav Karamarko preuzeo Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i uspio je homogenizirati na nacionalističkoj platformi. Počelo je sve s onim prosvjedima branitelja, ratnih veterana, optužbama protiv tadašnje vlasti, predsjednika i premijera da nisu dovoljno hrvatski orijentirani, izravnim prijetnjama, pa i onima po život, jer su se postavljale plinske boce po ulicama, dolazilo se pod prozore premijeru i skandiralo.”

Dolaziti premijeru pred ured i prosvjedovati je ljudsko pravo zajamčeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima, dapače je izrijekom navedeno da prosvjedi moraju biti dozvoljeni tamo gdje ih oni protiv kojih se prosvjeduje mogu čuti i vidjeti, dakle u blizini parlamenta i vlade, dok je zabrana prosvjeda i premlaćivanje invalida koji su se sklonili u crkvu – ne prekršivši time niti jedan propis niti zakon, jer crkva nije javni prostor pa je time prosvjed prekinut – je za njih valjda demokracija!

On je i Milanovića optužio za hrvatski nacionalizam, rekavši kako je “tome je na ruku išlo i ponašanje tadašnjeg premijera Zorana Milanovića koji su trudio pokazati kako je i on hrvatski nacionalist”.

Dohvatio se i Vrdoljaka i Hasanbegovića. Po njemu, grijeh HAVC-a je što je prekšio propise dodjeljujući previše novca – Vrdoljakovom filmu o generalu Gotovini. “U jeku napada na HAVC, počelo je snimanje filma Antuna Vrdoljaka o Gotovini. Valjda će to biti film po ukusu braniteljskih udruga”, ponovo kršeći sva pravila novinarskog posla pita Rakela Viskovića, sugerirajući u pitanju i odgovor i komentar.

“HAVC i HRT su prekršili legitimne procedure dodjeljujući sredstva tom filmu. HAVC je dodijelio 4,2 milijuna kuna (oko 560.000 eura), dijelom vjerojatno i kao pokušaj uprave da se dodvori Vrdoljaku. Ukupno, čini mi se, taj projekt, film i tv serija, košta oko 14 milijuna kuna (nešto manje od 2 milijuna eura). Novca očito ima…

Ja želim Vrdoljaku da napravi akcijski film u rangu Neretve. Ne želim ulaziti u to kako će on izaći na kraj s nekim problematičnim dijelovima Gotovinine biografije. On nas u zadnje vrijeme uvjerava kako je, recimo, biti u Legiji stranaca, značilo biti u jednoj discipliniranoj, maltene osloboditeljskoj vojsci. A svi mi koji smo nešto čitali o Legiji stranaca znamo da su to bili psi rata koji su se skupljali sa svih strana, te da je tu bilo i onih sa kriminalnom biografijom”, kaže Visković, sugerirajući da je Gotovina zapravo bio kriminalac, iako su te glasine koje je svojevremeno širio Feral u sklopu kampanje difamacije hrvatskih generala davno argumentirano opovrgnute.

Visković Hribaru, izgleda, zamjera jedino što je HAVC sufinancirao film o Gotovini, ne i što je financirao “Dvor na Uni”. “Vjerojatno mu je Hribar dao te novce kako bi izbjegao i to da mu Vrdoljak sjedne za vrat”, kaže leksikograf.

“Danas bi očito bilo nemoguće snimati filmove o Pakračkoj poljani ili Oluju nad Krajinom (dokumentarac Božidara Kneževića o zločinima Hrvatske vojske nad Srbima u i nakon akcije Oluja 1995. godine, op.a.). Ispada da je sada manji stupanj slobode u hrvatskom društvu nego je bio prije 15-tak godina”, kaže Visković.

Dohvatio se i HRT-a: “Radman je morao prepustiti cijeli Četvrti program nacionalistima i desničarima i tu se hrvatovalo sve u šesnaest, a i neke emisije na Prvom programu, poput Pola ure kulture su bile nekakve oaze gdje se tamburalo o hrvatstvu na jedan prilično neukusan način”, kaže Visković.

Pohvalio je ministricu Obuljen, u čiju dobru volju i dobre namjere ne sumnja no smatra da je pod velikim pritiskom “desnice”, a dohvatio se i Hasanbegovića. “Tražio je od ljudi s velikom kulturnom i intelektualnom reputacijom da napuste vijeća i postavio sebi odane ljude, istomišljenike, ljude koji – u krajnjoj liniji – sa kulturom nemaju nikakve veze.”

“Tako je u Vijeće za knjigu doveo jednu anonimnu novinarku iz Slobodne Dalmacije i jednu debitanticu, ženu s jednom knjigom, a koja je stekla reputaciju kao čuvarica iz vojnog logora Lora. Ti ljudi onda određuju da li će potpore za svoje knjige dobiti Ivica Đikić, Daša Drndić ili Velimir Visković, dakle ljudi koji postoje u ovoj kulturi desetljećima”, rekao je, svrstavši i sebe u ljude koji “postoje u kulturi desetljećima”, ali nije spomenuo da je to uglavnom po osnovi povezanosti sa strukturama bivšeg režima.

“Hasanbegović je tako davao stipendije za književno stvaralaštvo novinarima koji su ga hvalili po portalima, a uskraćivao ih renomiranim autorima”, dodao je na kraju, sugerirajući da bi novac trebali i dalje dobivati “renomirani” autori, dakle isti oni koji ga dobivaju već, kako on kaže, desetljećima.

Velimir Visković je leksikograf, esejist, književni kritičar i urednik te prvi predsjednik Hrvatskog društva pisaca, blizak SDP-u i HNS-u.Član UO je Centra za demokraciju i pravu Miko Tripalo, čiji su članovi, između ostalih, i Ivo Josipović, Neven Budak, Slavko Goldstein, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Stjepan Mesić…

Poznat je po velikoj podršci imenovanju Nine Obuljen na mjesto ministrice kulture, ali i po razotkrivanju istine o prosvjedima protiv hrvatske Vlade, ali i hrvatske predsjednice, zamaskirane u podršku Jokićevoj cjelovitoj kurikulnoj reformi, kada je sve priznao u objavi na Facebooku, da bi je, nakon što se proširila društvenim mrežama, i izbrisao. Otvoreno je pokazivao svoje negativne stavove prema imenovanju Zlatka Hasanbegovića ministrom kulture, ali nije on jedini koga je kritizirao na svom Facebook profilu.

Rado svoje nezadovoljstvo manjkom priljeva novčanih sredstava ističe u javnosti, pa je tako bio jako nezadovoljan 2014. kada nije dobio Nagradu Zagreba u iznosu od 50.000 kuna, navodi Večernji list, a s Goranom Radmanom nagrađivao je Titove pionire, poput Mirjane Krizmanić.

Izvor: narod.hr/rse

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save