Nakon 26 godina čekanja, nerada i mudrovanja konačno smo dobili Rješenje Ustavnog suda RH, Broj: U-I-60/1991 i drugi (U-I-94/1991, U-I-173/1995, U-I-39/2008, U-I-5089/2016, U-I-5639/2016, U-I-5807/2016 . Zagreb, 21. veljače 2017.

„R J E Š E N J E

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (“Narodne novine” broj 18/78., 31/86., 47/89. i 88/09.).

II. Nalaže se Hrvatskom saboru da u roku od dvije (2) godine donese novi zakon u skladu s utvrđenjima Ustavnog suda iz točaka 49. i 50. obrazloženja ovog rješenja.“

Svojim rješenjem Ustavni sud RH priznaje komunističko zakonodavstvo kao da nisu nastale državne, društvene i pravne promjene u Republici Hrvatskoj.

Nadalje Ustavni sud svojim rješenjem negira državni identitet Republike Hrvatske, negira pravo hrvatskog naroda na svoje specifičnosti, povijesne, nacionalne, vjerske i moralne.

Ustavni sud svojim rješenjem priznaje pravo na život samo u slučajevima ako je to volja (želja) trudnice!? Embiji/fetusi nemaju nikakva prava!

Članak 21. Ustava RH. Glasi: „Svako ljudsko biće ima pravo na život.“

Dakle ljudski život jest i mora biti ustavna kategorija pa je dužnost Ustavnoga suda da ga zaštiti što ovim Rješenjem nije učinjeno. Ustavni sud je bio dužan ukinuti komunistički zakon jer su prošli svi rokovi za usklađenje. Zadnji rok za usklađenje je bio 31. prosinca 1997. godine!

Ustavni sud naglašava pravo na privatnost, odnosno pravo žene na odlučivanje o sudbini embrija/fetusa. Embrij nema mogućnost da javno protestira, nema mogućnost da traži i brani svoje pravo na opstojnost pa je civilizacijski minimum da zakonodavac štiti ljudsku jedinku od začeća do prirodnog kraja života. Pravo na život je temeljno ljudsko pravo pa ne može ovisiti o nečijoj volji (želji) kako se u Rješenju obrazlaže.

„Ustavni sud ponavlja da pitanje „kada počinje život“ nije u nadležnosti Ustavnog suda. (45.1.)“

Ustavni sud ne treba donositi odluku, niti ga se pitalo, kada započinje ljudski život. Biomedicina je dala jasan odgovor na to pitanje. Ljudski život započinje začećem (spajanjem muške i ženske gamete), ako nema začeća nema daljnjeg razvoja ljudske jedinke niti rođenja. Tu činjenicu Ustavni sud ne smije zanemariti već je mora uvažiti bez ikakvih ograda. U ovom slučaju Ustavni sud sve relativizira i negira činjenice o pravu na život svake ljudske jedinke.

„U nadležnosti Ustavnog suda preispitati je zakonodavstvo kojim se uređuje pitanje prekida trudnoće, kako bi ocijenio je li ono u suglasnosti s ustavnim načelima i vrijednostima, odnosno je li njime ostvarena pravedna ravnoteža između suprotstavljenih prava i interesa do kojih neizbježno dolazi u složenim pitanjima poput ovog prava žene da sama odluči o prekidu trudnoće i interesa društva da zaštiti život nerođenog bića. Drugim riječima, zadaća je Ustavnog suda ocijeniti je li zakonodavac u okviru široke slobode procjene pravilno balansirao njihova prava i interese (v. točku 33. obrazloženja ovog rješenja)“

Ustavni sud je prispitujući zakonodovstvo kojim se uređuje pitanje prekida trudnoće priznao da je komunistički zakon iz Socijalističke Republike Hrvatske zastario i da nije usklađen s Ustavom RH iz 1990. godine ali se na njega pozivaju. Zašto Ustavni sud nije ukinuo komunistički zakon o pobačaju? Zašto nije priznao da slijednost s komunističkim zakonom i Ustavom nije primjerena današnjem vremenu? Obrazloženje o pravnoj sljednosti je neprihvatljivo jer negira državne, društvene, pravne promjene koje su u međuvremenu nastale.

Ustavni sud nije pravilno ocjenio osporavani Zakon jer daje pravo jednoj strani na štetu druge

„Ustavno pravo na život ne može biti poništeno izmišljenim pravom majke na prekid trudnoće. Ne postoji posebno pravo na prekid trudnoće, već se ženina želja da prekine trudnoću transformira u pravo, a prekid trudnoće predstavlja štetu za čitavo društvo i javni poredak.“

Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje zašto ljudski život nije zaštićen od začetka, zašto embrij i fetus nemaju pravni subjektivitet. Ako se kao ljudi zaklinjemo na očuvanje ljudskoga života zašto ne priznajemo pravni subjektivitet embriju i fetusu, nego taj pravni subjektivitet priznajemo tek nakon rođenja?

Zakon na koji se poziva Ustavni sud nije u suglasju s hrvatskim Ustavom, Općom deklaracijom o ljudskim pravima UN-a, s Deklaracijom o pravima djeteta, Konvencijom o ljudskim pravima i biomedicini pa ga je Ustavni sud trebao ukinuti a ne jeftino filozofirati.

Nadalje navođenje kako je to pitanje rješeno u drugim zemljema je poučno ali pozivanje na mišljenja i praksu i drugim zemljama EU znači da ustavni sudci nemaju jasan stav, da bježe od izjašnjavanja o važnom društvenom pitanju, da ne uvažavaju povijesne, tradicijske, vjerske i moralne stavove hrvatskoga naroda. Prema raznim navodima nema nikakve EU odluke koja priječi nacionalni Ustav da tu materiju regulira u skladu s povijesno-tradicijskim, vjerskim i moralnim zasadama hrvatskoga naroda.

Ustavni sud je prihvatio pravo na ubojstvo (misli se na prekid trudnoće koji nije medicinski indiciran) temeljem komunstičkih zakona koji su bili diskriminacijski. Komunistički zakoni su gušili prava i slobode građana pa je pozivanje na komunistički zakon u ime prava na privatnost neshvatljivo. Komunistički zakon je iz ideoloških pobuda priznao pravo na odlučivanje ženi ali taj isti zakon je negirao pravo na život.

Zar nova ljudska jedinka koja raste i razvija se u maternici nema nikakva prava? Prema Ustavnome sudu nema! Zar je to humanost, pravednost, moralnost i etičnost 21-og stoljeća?.

Svaki zakon koji ne uvažava etičke i morale stavove je loš zakon i treba ga odbaciti a to je upravo zakon o kojem je Ustavni sud trebao dati mišljenje. Ustavni sud nije izvršio svoj zadatak već je podržao neetični komunistički zakon iako je priznao da je zastarjeo i da treba donijeti novi zakon te je dao rok od dvije godine.

Članak 21. Ustava RH. „Svako ljudsko biće ima pravo na život.“

„S medicinskog stajališta, u etičkom i stručnom aspektu, nema nikakvog opravdanja za prekid trudnoće zdravog ploda na zahtjev zdrave trudnice kako to regulira članak 15. osporenog Zakona. Etički je opravdano pribjeći prekidu trudnoće u striktnoj medicinskoj indikaciji, kada trudnoća ugrožava život trudnice (npr. vanmaterična trudnoća) ili kada život trudnice ovisi o nužnim terapijskim zahvatima koji teško oštećuju plod u malformiranom smislu (npr. liječenje raka zračenjem i kemoterapijom). U takvim se slučajevima etičko opravdanje može naći u primjeni doktrine čina s dvostrukim učinkom (actus cum dupliciti effectu).“

Zar je nešto netočno u navedenom citatu?

Liječnici su dužni da štite život od njegova začetka do prirodnoga kraja a zakonodavac je dužan da donose zakone i propise kojima bi se zaštitio i očuvao ljudski život a ne eliminirao.

Pravni laici (gdje spadam) ne mogu pravno obrazlagati protivljenje Rješenju ali je to učinio ustavni sudac gospodin Miroslav Šumanović u svom Izdvojenom mišljenju. Gospodin Miroslav Šumanović je s pravnog stanovišta dao kritički osvrt na Rješenja, obrazložio svoje neslaganje i prigovore. Gospodin Šumanović je napisao“ „1. Ocjenjujem da osporeni zakon nije suglasan s Ustavom i da je nesuglasje drastično, pa zakon treba ukinuti.“

Dalje, sudac ustavnog suda gospodin Šumanović u svom Izdvojenom mišljenju piše, citiram:

„Ovdje je riječ o koncepciji kreiranja prava (na pobačaj) kao projekcije subjektivne volje. Moralno ispravno je ono što je odabrano kao željeno. Ako je jedini kriterij izbora želja, svaka izabrana opcija je ispravna samim time što je željena. Nema nikakvog “vanjskog” objektivnog kriterija prosudbe etičke valjanosti izbora, nema mjerila kojim bi se razlikovalo “dobro” od “zla”, sve je “dobro” jer je željeno. Kako ja vidim stvari, riječ je o koncepciji etičkog relativizma koja negira postojanje objektivnog moralnog poretka, a time i mogućnost primjene fundamentalnih načela humanističkog morala, principa distributivne pravednosti i klasičnih pravno etičkih zasada objektivno pravednog postupanja (honeste vivere, neminem laedere, suum cuique tribuere). Moralni relativizam načelno je legitimna opcija s gledišta individualnog morala (pro foro interno), ali u optici Ustava RH je krajnje dvojbena. Ustav, naime, nije samo sustav pravila o organizaciji države, djelokrugu državnih vlasti i svečani katalog različitih prava. U njemu su i deponirane bitne vrijednosti određene zajednice – njezin nacionalni, kulturni i vrijednosni identitet i njezini moralni standardi. Ne radi se o moralno neutralnom aktu, nego o vrhovnom pravu države koje je vrijednosno utemeljeno.“

Pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava uključuje pravo svakoga na slobodu odlučivanja i samoodređenje. Zašto je pravo na privatnost važnije od prava na život? Je li se i u drugim slučajevima poštuje pravo na privatnost ili je ovo izuzetak?

„Ustavni sud utvrđuje da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićenu vrijednost uživa ustavnu zaštitu u smislu članka 21. Ustava samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost. Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost (45).“

Ustavni sud negira pravo na život, odnosno uvjetuje ga nečijom voljom, željom.

Nadalje, Ustavni sud prepušta Saboru da odredi „kada počinje život“.! Kada počinje život je biomedicinsko pitanje a dodatna intepretacija ljudskog života je filozofska i teološka pa nije potrebno da o tome mišljenje i odluke donosi Sabor jer zastupnici nisu kompetentni. Sabor treba donijeti novi zakon koji će štititi život od njegova začeća do prirodnog kraja. Sabor treba donijeti zakon kojim će se propisati kada i pod kojim okolnostima je dozvoljen prekid trudnoće a glavni cilj zakona mora biti zaštita materinstva i odgovorno ponašanje. Zabrana pobačaja i kažnjavanje samo po sebi ne će biti od koristi pa težište ne smije biti na zabrani.

Još jedan citat iz izdvojenog mišljenja ustavnog sudca Šumanovića „14. S obzirom na to da sukladno gornjoj analizi nerođeno biće potpada pod zaštitu čl. 21. st. 1. Ustava kao titular prava na život, osporeni zakonski model pobačaja nije suglasan s Ustavom.

Pravu na život je inherentno pravo roditi se (doći na svijet) i to je pravo iznad prava na privatnost (prava na životni stil). S pravom na život nerođenog bića je po pravnom rangu izjednačeno jedino pravo na život majke.

Pravu na privatnost nije implicirano pravo na pobačaj, jer ono negira i uništava samu bit prava na život. Obratno, pravo na život ne uništava samu bit prava na privatnost nego ga ograničava, jer je pravo na privatnost moguće kvantitativno sadržajno širiti i stezati a da pritom ne bude narušen njegov identitet, odnosno – u slučaju ograničavanja, nije uništena njegova bit. S druge strane, pravo na život ne može biti ograničeno, nego samo u cijelosti egzistirajuće ili posve dokinuto. Život, naime, ili postoji ili ne postoji.“ (završen citat)

Za život od začeća do prirodnog kraja!

Dr. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save