Drsko i izazivački, točno na pedesetu obljetnicu donošenja „Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika“ prva liga jugoslavenskih nostalgičara iz Hrvatske, potpomognuta adekvatnom ekipom iz Srbije, BiH i Crne Gore, krenula je u borbu za stari jugoslavenski jezik i oživotvorenje sadržaja njegova Novosadskog sporazuma.

Naime, inicirali su potpisivanje „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bošnjaka, u kojoj se tvrdi da nam je jezik zajednički, samo da postoje četiri varijante tog istog jezika, no umjesto punog sadržaja Deklaracije, koji prve dane skrivaju da bi dobili na medijskoj pompoznosti, pokušavaju nas impresionirati imenima prvih potpisnika.

Tu je, dakle, prva liga feralovaca koja je istrčala u punom sastavu, od Viktora Ivančića do Ede Popovića, od Dubravke Ugrešić do Slobodana Šnajdera, od Vesne Teršelić do Zdravka Zime, od Srećka Horvata, Rade Šerbedžije i Rajka Grlića do Dejana Jovića! Pola stoljeća nakon što su najrelavantnije hrvatske institucije još pod čvrstom komunističkom čizmom rekle što misle o toj tematici, te četvrt stoljeća nakon što su Hrvati u svoj Ustav ugradili hrvatski jezik kao ustavnu kategoriju!

Hrvati uvijek prvi

Je li moguće da su tako uporni nakon svih mogućih potoka krvi koji su se ovdje prolijevali, je li moguće nakon svih ratova i apsolutne želje, volje, namjere i svjesne ambicije svih naroda bivše Jugoslavije da nastave svoj vlastiti put, sadržajno što dalje jedan od drugoga, izuzev nužnog uzajamnog trgovanja, da još uvijek ima dovoljno bezobzirnih, dovoljno nasilnih, dovoljno nerealnih jugoslavenskih sadista koji bi jezik htjeli vratiti pedeset godina unatrag.

I uvijek su u prvom redu te ambicije – Hrvati, to je pak posebno fantastično! Hrvati, koji su inicirali i prvu i drugu Jugoslaviju!

Zapravo je na ovim prostorima povijest goli ringišpil koji se uvijek vrti jednako. Davne 1850. godine pet književnika iz Hrvatske, dva iz Srbije i jedan iz Slovenije (ali, molim lijepo, pet iz Hrvatske!) mozgalo je kako napraviti dogovor o ujedinjenju jezika i tako smo došli do Bečkog književnog dogovora koji će biti preteča svim vukovcima da nastave gdje je zabijen prvi kramp. S tim da su i onda zapravo Hrvati nagovarali Srbe da se dogovore oko „zajedničkog jezika“, pa tako i sada kod ove Deklaracije, ako pogledamo prve potpisnike, uvjerljivo kolo vode – Hrvati!

Onda smo uz jednoznačno jezično nasilje za čitavo vrijeme kraljevine Jugoslavije, nakon rata imali 1954. Novosadski sporazum koji su pod diskrenim pritiskom partije potpisali neki od hrvatskih, srpskih i bosanskih književnika, i to je bilo tobože zeleno svjetlo i književni alibi za unitarizaciju jezika.

Novosadski sporazum je definicija nasilja prema hrvatskom jeziku jer se radilo o nasilnoj srbizaciji koje se do danas nismo rješili. Metoda pak donošenja tog sporazuma koji je stvoren anketnim listićima koje su „podobni“ potpisivali slaveći novosadski sporazum bila je lišena svake stručne rasprave. U riječ, tipično jugoslavensko kundak-nasilje.

Baš zbog toga jedva desetak godina kasnije, dakle 1967., sve moguće hrvatske kulturne institucije potpisuju Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika! Onda se ukupna borba vodila i oko formalnog naziva jezika, danas nam mudri Markovina pojašnjava da možemo slobodno zvati svoj jezik kako hoćemo, „tako piše i u Deklaraciji, da se taj jezik zove onako kako ga određena država na svojem teritoriju želi zvati“.

Markovinino nasilje

Dakle, zovite ga vi kako hoćete, mi ćemo stvari mijenjati na drugi način. Markovina, objašnjavajući što oni zapravo hoće promijeniti, precizira nekidan na Novoj TV: “…Dakle, samo vam govorim da nastojanja da se nekog ispravlja, da se nekom lektoriraju tekstovi zato jer koriste neke riječi koje su također ravnopravne u rječniku, ali ih se smatra da su manje poželjne ili manje nacionalno obojene, to je jedna vrsta jezičnog nasilja…“

Dakle, kad govorim srpski ili crnogorski, molim da ne lektorirate moj govor ili moje tekstove jer ja to doživljavam kao neku vrstu nasilja! Fenomenalno! Dakle, ako govorim mješavinom srpskog, bosanskog i hrvatskog, dakle neke vrste haaškog jugoslavenskog jezika, Markovina traži da se takvog ne lektorira, jer da je to lektoriranje golo nasilje. I pritom milostivo dopušta da takav mix zovemo hrvatski, ako „ga određena država na svojem teritoriju tako želi zvati“.

No, sad kad smo spali na ovakve grane, sad se treba okrenuti prema Ivi Sanaderu i sjetiti se kako je feralovski jednoznačno otpilio zaključke povjerenstva za normu hrvatskog jezika kojem je na čelu stajao slavni profesor Katičić predlažući čitav niz jezičnih rješenja za koja je najstručnija moguća komisija zaključila da dolaze iz duha hrvatskog jezika.

Onda se treba okrenuti prema današnjem ravnatelju Instituta za jezik Joziću koji je ničim izazvan (osim naredbom ministra Jovanovića) donio novi pravopis hrvatskog jezika za koji će njegovi oponentni, u prvom redu neupitno stručna profesorica Sanda Ham, ustvrditi da nas ta jezična rješenja bez ikakve potrebe približavaju srpskom! Jer i Sanader i Jozić su zapravo tjerali vodu na mlin ovoj deklaraciji, čak ako to i nisu intimno htjeli.

Svaki put kad smo pokazivali zapravo posvemašnju nezainteresiranost spram jezičnih pitanja (do dana današnjega nemamo zakon o jeziku!) vidi se da je to netko na drugoj strani proknjižio i pričekao ovaj trenutak koji je očito ocijenjen kao idealan za ovaj jezični udar. Ideja da se srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski tretiraju kao „zajednički jezik“, dakako, nema samo lingvističke ciljeve. Ne radi se samo o tome da se izbace lektori kad naiđete na bilo koji od tih jezika. Konačni cilj je gola politika, dakako.

Kundak kao argument

Nakon što su već odmaknuli u ofenzivi da se na prostoru bivše Jugoslavije minus Slovenija i Albanija ustroji carinska unija, o čemu Vučić šapće na uho svim bruxelleskim birokratima, ali i Angeli Merkel, svoju kulturnu dimenziju ta politička ofenziva ima u „deklaraciji o zajedničkom jeziku“. I evo nas korak po korak natrag, odakle smo se i razišli. Zovite ga vi „onako kako ga određena država na svom teritoriju želi zvati“, ali on je od sutra jedan jedini, zapravo „zajednički jezik“, to je konačni cilj.

Sjećate se stare jugoslavenske mantre: hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski su jedan te isti jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Na to je mislio Markovina! To je vrijedilo dok je kundak stajao na stolu kao argument ako bi rasprava pošla krivim smjerom, ali čim se slobodno moglo raspravljati o toj temi, i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Crnogorci krenuli su svojim putem.

No, ova epizoda je tek dio šireg plana. Naime, već mjesecima traje diplomatska ofenziva Srbije glede carinske unije na „ovim prostorima“. Radi se zapravo o rezervnoj opciji koja će se intenzivirati dođe li do disolucije Europske unije, jer s ovim njihovim prijedlozima glede carinske unije plus teza o „zajedničkom jeziku“ mi imamo konfederaciju na ovim prostorima u tri poteza.

Raspadne li se Unija, pa čak i ako samo bude usvojen prijedlog o Uniji više brzina, mi na stolu realno imamo Predsjedničinu uspravnicu Jadran-Baltik, dakle proširenu Višegradsku skupinu kao novo sidrište, a ovo to prije jer će u sporovozeći dio Unije svakako biti uvrštene i zemlje iz te skupine i imamo stari jugoslavenski plan famozne regije koji sada izvlači zajednički jezik zapravo kao ključni argument nove „carinske unije“.

Ovo je artiljerijska priprema za ključnu bitku! Jer ako se sad složimo da imamo zajednički jezik, pa kud ćemo nego natrag u Jugoslaviju kad se raspadne Unija! „Zajednički jezik“ i carinsku uniju! Pa to je više od pola posla prema jugokonfederaciji, dođe li do disolucije Unije! Osim toga, nema tome tako davno da su Srbi predlagali zajedničke veleposlanike jer da time svi skupa – štedimo!

Odmahivanje rukom brine

Dakle, plan jugoslavenske odnosno regionalne konfederacije već je temeljito osmišljen! I dok god mi ovakve akcije gledamo kao „budalaštine“, „bedastoće“, dok se god u ovim temama ne bude imao jasan i čvrst hrvatski odgovor, šanse za ovu prvu ligu jugonostalgičara nisu tako male.

Najprije stoga jer će osjetiti da im se pravi otpor i ne pruža, a onda i stoga jer će s obzirom na to da kontroliraju baš sve hrvatske kulturne segmente, od filma do knjige, oni poraditi na tome da stvore „zajednički jezik“ kojem, eto, dopuštaju četiri varijante, kao neku vrstu narječja.

Odmahivanje rukom od strane naših političara na ove akcije izraz je u prvom redu političke komocije i straha od sukoba, a ne izraz suverenosti, sigurnosti ili potpune kontrole situacije, i to je ono što brine.

Autor: Tihomir Dujmović/slobodnadalmacija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save