Hrvatska je naslijedila političku ološ ‘elitu’ iz bivšeg sustava
“Oj bijedna Hrvatska, kroz milijune svojih usta ponavljaj vječnu molitvu: ‘Daj nam, o Bože, pošteni kruh, oprosti nam grijehe naše, kako mi praštamo dužnicima našim; ne uvedi nas u napast, već izbavi nas od svega zla — i daj nam značajeva, daj nam značajeva!’“ – zavapio je Ksaver Šandor Gjalski u romanu ‘U noći’, objavljenom 1887. godine, u vremenu ‘Khuena bana i mađarske tame’ (M. Krleža). Pod značajevima Gjalski je prije svega podrazumijevao karakterne i nepotkupljive političare koji će u svom djelovanju kao kriterij imati interese hrvatskog naroda.
Vrijeme je to kad i veliki Ante Starčević piše svoje satiričke osvrte i kritike te žestoko udara na sluganske političare koji su “versta ljudih koji se prodaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah“.
Za iste je političare – koji su služili interesima Beča, Pešte i Beograda na račun hrvatskih interesa – Starčević zapisao da su “naučeni živjeti samo iz spletaka, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se što poštena uče, niti što korisna po narod i domovinu rade“. Starčević primjećuje i konzekvence sluganske politike: “Naš je narod kroz vekove varan, zamamljivan i tlačen, i to uvek neposredno od svojih sinovah. Tomu je posledica da ovaj narod skoro ne može razabrati dobro od zla, svojega prijatelja od svojega neprijatelja, i da se ne može svojski za ništo zauzeti, nego serne kamo ga jačji porene, bez da ikomu veruje. (…) Svagde drugde narod pazi i štuje samo one koji su njemu što dobra učinili; kod nas štuje one koji su njemu škodili a tuđinecem koristili“. Na drugom mjestu Starčević dodaje da kod hrvatskog naroda pronalazi “preveć bilegah koji slute na propast. U njemu se više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom ni nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno…“.
Stari je preminuo krajem 19 st., a kritiku sluganske politike preuzima i više nego dostojno pero legendarnoga Antuna Gustava Matoša koji nije štedio riječi u deskripciji moralnih karakteristika hrvatske političke elite. Između dva velika rata luč kritičkog mišljenja nose Milan Šufflay, Ivo Pilar, Filip Lukas i još nekoliko autora mahom pravaške provenijencije. Nakon 1945. vlast u Hrvatskoj preuzimaju komunistički primitivci koji svojim moralnim i ljudskim profilom daleko nadmašuju i one najcrnje opise iz kritičkih zapisa prethodno nabrojanih književnika i intelektualaca. Tzv. hrvatski komunisti u velikoj su većini bili najponizniji sluge Beograda, a u “snađi se druže“ sustavu u kojemu se nije trebalo “držati zakona kao pijan plota“ kriminalni porivi političkog taloga doživljavaju kulminaciju na doslovce svakom području društveno-političkog života.
Sluganski i kriminalni mentalni sklop iz bivšeg sustava
Demokratske promjene devedesetih Hrvatska dočekuje s upravo takvim psihosocijalnim profilom političara. Unatoč dobrim željama Tuđmana da u Sustav uđe što više ljudi iz političke emigracije, odraslih i školovanih u demokratskome sustavu, Hrvatska je de facto naslijedila političku “elitu“ iz bivšeg sustava koja je duboko pustila korijene i odgojila podmladak i u današnjoj Hrvatskoj. Po načinu funkcioniranja hrvatskih stranaka mogli bismo reći da Hrvatska nije dobila višestranački, nego višepartijski sustav s obzirom na to da gotovo sve stranke djeluju kao preslike nekadašnje Partije. Dakako, time je naslijeđen i sluganski te kriminalni mentalitet iz vremena komunističke Jugoslavije, koji, posebno nakon 2000., iz godine u godinu nagriza i moralno rastrojava same temelje hrvatskog društva.
Pretvorbeni kriminal (a većina strateških poduzeća i banaka – suprotno medijskim mitovima – kriminalno je privatizirana nakon 2000.), korupcija i kriminal na svim područjima, izdaja generala i ratnika obrambeno-oslobodilačkog Domovinskog rata, prosvijećeno sluganstvo u odnosu prema EU i često trećerazrednim bruxelleskim birokratima i općenito podređivanje hrvatskih interesa zahtjevima inozemnih centara moći… sve ove i druge pojave u retrospektivi gledano nisu niti najmanje iznenađujuće ako se ima u vidu ološ-elita koju je Hrvatska naslijedila iz bivšeg sustava.
I stoga je jedan od ključnih problema današnje Hrvatske upravo problem političkih elita, koje, kako smo već apostrofirali, u svojem sluganstvu i kriminalnim porivima nimalo ne zaostaju za “slavnim“ predšasnicima iz vremena diktatorskih i totalitarnih sustava 20. st. A možda i veći problem od samih negativnih karakteristika političke elite jest činjenica da se je nakaznost političke elite do te mjere petrificirala da je u takvome sustavu gotovo nemoguće napraviti bilo kakve pukotine. Smrad na pozornici hrvatske političke scene takav je da je postalo gotovo nemoguće pustiti barem malo svježeg zraka.
I mnogi od pojedinaca za koje mislimo da su ljudi od integriteta, nakon što zaplivaju hrvatskom političkom scenom vrlo brzo uprljaju obraz i postanu dio političke žabokrečine. I oni koji se prije izbora kunu da će zastupati narodne interese i često se pojavljuju na različitim skupovima gdje se okuplja “običan“ puk vrlo brzo nakon što sjednu u fotelju i postanu dio političke elite postaju nekako „teže“ dostupni narodu. Jer, oni su sada dio Elite, pa što će se spuštati na razinu „običnog“ naroda i dalje posjećivati njihove skupove, bilo da je riječ o književnim večerima ili različitim lokalnim proslavama. Draže im postanu čari političke elite, o čijim bi se moralnim nakaznostima ne samo na političkom području, nego i u osobnim životima, mogli pisati vrlo uspješni romani.
Sve su parlamentarne stranke protiv lustracije – jedino rješenje je graditi paralelni sustav
Sve navedeno posljedica je neprovedene lustracije, a odnos snaga danas je u Hrvatskoj takav da je lustraciju nemoguće provesti. Protiv lustracije su praktički sve parlamentarne stranke, što u prijevodu znači da sve te stranke imaju “putra na glavi“. Dakako, neke od stranaka će formalno isticati potrebu lustracije zbog predizbornih motiva, no prešutan konsenzus stranaka oko neprovođenja lustracije realnost je današnje hrvatske države. Svi koji misle suprotno imaju velike iluzije i na kraju će se jako razočarati.
U takvim okolnostima mišljenja sam da je jedino rješenje za Hrvatsku potpuna (dobrim dijelom i generacijska) smjena u političkim, ekonomskim, kulturnim, obavještajnim i pravosudnim strukturuama. Karakterni i nepotkupljivi pojedinci trebaju u zakonskim okvirima početi graditi paralelni sustav, jer je jasno da u sadašnjem sustavu nemaju što tražiti – u sadašnjem sustavu nemoguće im je očuvati čistim i jedan obraz, a kamoli oba. Gramscijevskim rječnikom, takvi pojedinci trebaju napraviti “marš kroz institucije“, trebaju nastojati biti najbolji u poslovima koje rade, trebaju odgojiti brojne obitelji, međusobno se umrežavati na području civilnog sektora i tako stvoriti kritičnu masu koja će kroz određeno razdoblje pomesti klatež koja danas odlično pliva u mulju balkanizirane političke scene.
Hrvatskoj trebaju ljudi kojima ponuda za izdaju od 50. 000 eura, 100.000 eura ili u konačnici od stotinu milijuna eura ne može pomutiti razum i učiniti ga suradnikom Sustava. Hrvatskoj trebaju ljudi koji nemaju cijenu i koji su političkim kriminalcima spremni “plunuti v oko kak se šika bandi“ (J. Habdelič) – jedino oni mogu Hrvatsku spasiti od političke, ekonomske i demografske propasti. Da je bilo više ljudi bez cijene u hrvatskoj politici od vremena hrvatskog osamostaljenja Hrvatska bi danas bila bogata i prosperitetna zemlja. Jer, kao što reče Starčević: “Ako u ovom narodu bude pedeset muževa, osvjedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod – mi, nas tri i naši drugovi, učinismo više nego li su agitori ikada učinili“.
Autor: Davor Dijanović / direktno.hr
