Plenković i Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima

Ni svi članovi HDZ-a ni ostali građani nisu uopće svjesni kakvu je svinjariju napravio predsjednik Vlade osnivajući Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, upravo s takvim imenom i s takvim sastavom. Famozno Vijeće koje treba odlučiti o nekim spornim činjenicama iz hrvatske povijesti nije nazvao u duhu donesenih europskih deklaracija o suočavanju s posljedicama totalitarnih režima, nego je već u imenu izbjegao izraz „totalitarni“ pa je to tijelo nazvao Vijećem za suočavanjem s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Razlika je semantička i Plenković je, imenujući baš ovako famozno Vijeće, svjesno htio izbjeći osudu komunističkoga režima kao totalitarnoga, odnosno zločinačkoga sustava. Njemu je prihvatljivije nazvati ga nedemokratskim, a nedemokratskim možeš nazvati svaki demokratski sustav u Hrvatskoj i u svijetu, gdje god uočiš manjkavosti demokracije ili pravne države. To nije nešto što bi diskreditiralo neki oblik vlasti.

Strašno je što HDZ-ov premijer pokušava spasiti komunizam povijesne osude unutar same Hrvatske u kojoj je ostavio zastrašujuće posljedice nad čijim razmjerima svakoga dana u nevjerici zaustavljamo dah, a još smo vrlo daleko od otkrivanja konačnoga zbira masovnih stratišta. Budući da je već i prije rekao kako Vijeće treba jasno osuditi zločinački ustaški režim, onda je stvar s tim tijelom više manje jasna: ono treba potvrditi ono što misli Plenković.

Misija Vijeća gotova i prije nego što je započela

Misija Vijeća je gotova i prije nego što je zapravo i počela: ustaše će proglasiti zločincima, a partizane i komuniste nedemokratima. Eto vam, Hrvati i HDZ-ovci, povijesti koju ste htjeli birajući bruxelleskoga ćatu za čelnika stranke i Vlade. Krici nevinih mladića i djevojaka iz hudih jama sada će biti još jači, kao i odjek, manje više, praznih jama u Jadovnome i Jasenovcu, koje su virtualno napunjene velikosrpskom historiografijom pa prodane svijetu i anacionalnoj Hrvatskoj kao vječna i nikad okajana hipoteka. Laž je još nadmoćna nad istinom, a čini se da je Plenković formirao to vijeće kako bi joj bilo vjetar u jedra.

Pa ipak čini se da slijepci pomalo otvaraju oči. Više gotovo da i nema analitičara ili komentatora ni u tzv. konzervativnim medijima koji je spreman braniti Plenkovićevu hibridnu politiku. Dakako, za agresivne ljevičare, Plenković je a priori bio smrtni neprijatelj već činjenicom da je član HDZ-a i da drži ruku na grudima za vrijeme intoniranja hrvatske himne i da su njihovi politički favoriti morali sići s vlasti. Plenkovića još jedino brani Zdravko Tomac. Do zadnje kapi krvi branio je i Jadranku Kosor na čelu HDZ-a, čak i u trenutcima kada je poslala Đuru Brodarca da crkne kao stoka u paklu osječkoga zatvora usred ljeta.

Čime je to komunizam zadužio Andreja Plenkovića da ga tako fanatično štiti od pravedne osude? Zar su nekakve obiteljske sinekure, ako ih je bilo, i privilegirano djetinjstvo vrijedni spomenutih jauka iz jama po Sloveniji i Hrvatskoj i zar djevojačke pletenice ne mogu taknuti njegovo ako već ne matoševsko srce za Hrvatsku, ono srce običnoga samosvjesnoga Hrvata koji se klanja činjenicama.

U Vijeću jugoslaveni

Kako je moguće da Plenković u Vijeće imenuje one koji se i danas zaodijevaju jugoslavenstvom, kulturološkim ili političkim, one koji su i u doba već poodmakle srpske agresije na Hrvatsku pokušavali dati poticaj toj agresiji osnivajući jugoslavenske političke stranke ili inicijative. Dakle tu čast da odlučuju o tomu što su poginuli branitelji smjeli, a što nisu smjeli nositi na sebi dok su životima branili svoju Domovinu i polagali ih na oltar Domovine imaju sada, u Plenkovićevoj režiji, jedan Nenad Zakošek ili Ivo Goldstein. Prvi je vrijeđao, a onda i istjerao ženu ugošćenu na studentskoj tribini, na fakultetu gdje je on na sramotu Hrvatske dekan, zato što je propovijedala kršćanski moral, a drugi drži sliku jugoslavenskoga diktatora u pariškome veleposlanstvu i uz to je odavno razotkriven kao falsifikator i plagijator, ili je poznat i po tomu što je režimu NDH pripisivao zločine koji su se dogodili i prije postojanja NDH.

Predsjednikom Vijeća imenovao je predsjednika HAZU-a Zvonka Kusića, čovjeka bez ikakva nacionalna senzibiliteta, koji u sebi apsolutno ne gaji nikakav duh hrvatske nacije i koji je HAZU u vrijeme svojega mandata pretvorio ozračjem u JAZU. Početkom 90-ih Kusić je ekspresno primljen u Akademiju, ne po zaslugama i rezultatima, nego je kao navodno hrvatski kadar koji je trebao uspostavljati balans u instituciji koja je bila ne samo nacionalno otuđena, nego u fragmentima i protuhrvatski orijentirana kao što joj je uostalom i ime JAZU svjedočilo.

No čim je primljen, a napose kad je izabran za predsjednika, nacionalnost je Kusiću postala crvena krpa uz izgovor da je Akademija iznad politike. Kao vrhunac akademske lakrdije, doveo je Stjepana Mesića da akademicima održi predavanje o ekonomiji, a Mesićevo znanje o ekonomiji je kao i Kusićevoj o povijesti – tabula rasa.

Ništa ne zbližava ambiciozne mediokritete kao spoznaja o vlastitome neznanju koje, na žalost, zaštićeno visokim funkcijama proizvodi raspad svih vrijednosti, u Hrvatskoj izražen kroz masovno prihvaćenu doskočicu nakon 2000. da ako Mesić može biti predsjednik države, onda svatko može biti što želi. Posljedice takvoga stanje danas su tragičnije no što smo spremni priznati. Sada je Kusić kao član i predsjednik Vijeća upao u srž politike koje se navodno kloni. On ne zna ništa o pozdravu Za dom spremni, ali je protiv njega i protiv je lustracije jer mu tako suflira jugoslavenska historiografija i družina kojoj mentalno i politički pripada. Ali budući da je karakterno poltronski tip, prihvatit će ono što mu kaže vrsni povjesničar Plenković. Tako je u Hrvatskoj; odavno je povijest stvar konvencije moćnih, a ne stvar činjenica. Dakako, u namijenjenoj su ulozi smokvina lista i tri nacionalno orijentirana povjesničara. Ali i oni polaze od jugoslavenskih dogma, pa recimo, premda znaju da ne postoje znanstveno provjerljivi dokazi, niti su sami išta o tome istraživali, vjeruju da u Jasenovcu NDH nije ubila doduše 700, ali jest 80 i nešto tisuća ljudi. Kao da je zločin, ako je počinjen, time manji.

Ne usuđuju se ni oni pritom pitati, ne samo kao povjesničari nego kao ljudi zdravoga razuma, pa gdje je tih 80 i nešto tisuća kostura. Za one kosti, žrtava Titovih ubojica ne treba pitati: poljane, rudnici, kanali i jaruge prepuni su kostura koji svakoga dana izbijaju na površinu diljem Slovenije, Hrvatske i BiH. Oni podsjećaju da Titov komunizam nije bio samo nedemokratski, gospodine Plenkoviću, nego jedan od najzločinačkijih u povijesti Hrvata i tu činjenicu ne može promijeniti Vaš pokušaj peglanja mu imidža u imenu Vijeća koje ste osnovali.

Ivica Marijačić / Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save