Foto Ronald Goršić / HANZA MEDIA

Zakoni zabranjuju prebrzu vožnju, pa ljudi opet prebrzo voze. Zakoni zabranjuju krađu, pa ljudi opet masovno kradu. Zakoni zabranjuju ubijanje, pa se ljudi opet ubijaju. Zakoni zabranjuju neplaćanje poreza, pa ljudi opet rade na crno.

Kada bi se zakonima svijet i ljude moglo učiniti boljima, kada bi se samom činjenicom postojanja bilo kakve zabrane iskorijenilo zlo, svijet bi postao raj na zemlji. Hrvatska ima dobre zakone, ali to za njen prosperitet ne znači ništa. Opće mjesto u tom smislu je Bismarckova misao: “S lošim zakonima i dobrim upravljačima može se dobro vladati, ali s lošim upravljačima i dobrim zakonima nikako.”

Ortega y Gasset reče kako su zakoni nastali zbog beznađa uzrokovanog iskvarenom ljudskom naravi. Tako smo krenuli kao civilizacija proizvoditi zakone, s krajnjim učinkom da smo izbjegavajući zakon džungle stvorili džunglu zakona. Stvar je bizarna, da bismo osigurali da ljudi poštuju deset zapovijedi božjih napisan na pola kartice teksta, mi smo donijeli sto milijardi zakona, zakonodavnu džunglu.

Zato možemo reći i obrnuto, zakoni su pisani za nedobre ljude, dobrim ljudima ne treba zakon da ne bi krali ili činili bilo kakvo zlo. Ako mi zakon ne brani da ne smijem varati ženu, dobar čovjek to svejedno neće učiniti. Ako nekoj dobroj ženi zakon ne brani da ostavi svoju djecu, ona to svejedno neće učiniti.

Ovdje ne govorimo protiv postojanja zakona, zakonske regulative, niti protiv pravne države i njenih institucija, već o mentalitetu koji od zakona čini metafizičku, soteriološku kategoriju.

Moja pokojna mater rodila je nas osmero. Nju nije uopće zanimalo što kaže jugoslavenski zakon o abortusu, ona je znala da je to zlo, ubojstvo ljudskog života. Njoj zakon, permisivan ili restriktivan, uopće nije bio bitan. Ona je u istini imala izgrađene moralne stavove. Kada su ljudi normalni, zdravog razuma i moralnog osjećaja, zakoni su nepotrebni, beskorisni, kada su ljudi pokvareni, svaki će zakon prekršiti, pa i u slučaju da se abortus zakonski zabrani.

Mogli bismo zakonom propisati da ljudi budu sretni, zar ne? I? Mogli bismo zakonom propisati da se Hrvati moraju kupati svaki dan kako bi u tramvaju i čekaonicama bilo podnošljivije, zar ne? I? Ovaj dio najbolje zaključiti mišlju koju je Platon izrekao prije više od dvije tisuće godina: “Dobri ljudi ne trebaju zakone da bi im rekli da se ponašaju odgovorno, dočim će zle osobe uvijek naći načina kako da izigraju zakon.”

Ne trebam posebno napominjati da kada su u pitanju bioetičke teme prihvaćam nauk moje Crkve. I briga me za zakone, meni država zakonski može dopustiti da ubijemo svoje nerođeno dijete, no ja to neću, to je zlo, kakav god bio zakon.

S druge strane, muškarci i žene, posebno agresivne feministice, koji u ovoj raspravi oko abortusa kao glavni argument navode žensko pravo na izbor, jer se radi o njenom tijelu, također, kakav god bio zakon, i da se pobačaj zabrani, oni će ga učiniti, naći će načina. Platon je u gore citiranoj rečenici rekao sve.

Ipak, valja reći da proabortivna argumentacija, moja sloboda – moje tijelo – moja privatnost, koju ovi libertinci iznose, pa i predsjednik ustavnog suda Šeparović, smjesa je sofizma, logičke i znanstvene neodrživosti, udarac na elementarni zdrav razum. Protiv nje na istom ovom mjestu napisah: “Jedan od ‘patrijarha’ liberalizma John Stuart Mill u spisu ‘O Slobodi’ jasno kaže da je ‘nad samim sobom, nad svojim duhom i tijelom svaki individuum suveren.’

Dakle, reći će feministica, ‘ja sa svojim tijelom mogu raditi što hoću.’ Je li baš tako? Jedan drugi liberal, Norberto Bobbio, protivnik abortusa koji je tu bio više na liniji s papom Pavlom VI., nego na libertinskoj, odgovorio je: ‘Premda se na prvi pogled čini da bi abortus bio savršena aplikacija Millovog principa, ja kažem da je to aberacija istog. Individuum je jedan, pojedinac.

U slučaju abortusa postoji drugo tijelo u tijelu žene. Samoubojica raspolaže sa svojim pojedinačnim životom. No abortusom se raspolaže tijelom drugoga.'” Da, to nije rekla Željka Markić, niti nadbiskup Barišić, već jedan od korifeja europske liberalne misli.

Prošlo ljeto u dvorište mi ušla zmija, djeca vrište, krenem je ubiti, a čovjek kraj mene mi kaže kako je zmija zaštićena, da je ne smijem ubiti jer su visoke novčane kazne. Rekoh, briga me za zakone, ali prema zdravom razumu nije mi jasno kako to da je dopušteno ubiti nerođeno dijete, a nije dopušteno ubiti gmizavca koji traumatizira već rođenu djecu?

A što mislim o odluci Ustavnog suda? Ništa. Sve što trebam misliti o ovome naučio sam još od pokojne matere. Pa i to da ubiti nerođenog nije nikakva “privatna stvar žene”, kako reče Šeparović, pogotovo stoga što ni ubojstvo zmijurde na mom privatnom posjedu nije moja privatna stvar.

Tuđi život nije ničija “privatna stvar”, sudbina tuđeg života ne može biti objekt ničijeg “slobodnog izbora”. Parafrazirajući Platona, zakoni se, očito, donose radi zmija, a ne radi ljudi.

Autor: Ivica Šola/slobodnadalmacija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save