Foto: Neja Markičević / CROPIX

Harpije koje salijeću Brunu Esih koriste ženomrzački i podcjenjivački jezik iz pomalo zaboravljenih vremena. To nam nešto govori o anakronizmu naše “napredne” misli

Možda i ne živimo u vremenima velikog straha, masovne histerije i “alternativnih činjenica”, ali pomno čitanje ili praćenje mainstream medija baš ne ohrabruje. Ideološke kampanje, prozivke i poruge svega što je dobro i pozitivno udomaćile su se na najelitnijem terenu, nekoć dostupnom samo odabranima. Mainstream se svakim danom sve više pretvara u slijepi rukavac zagađene vode, mjesto gdje se gomila plastična ambalaža, gdje poderane vrećice vise na vrbinim grančicama kao nakit na sirotinjskom božićnom drvcu.

Medijske debate u SAD-u o tomu je li Trump fašist ili nije, u čemu sudjeluju besposleni savanti, dosadni sebi i drugima, imaju svoje inačice u hrvatskim kvazidebatama o ustašizaciji i klerikalizaciji, a da nikomu ne pada na pamet uporediti društvene okolnosti nakon Prvog svjetskog rata i raspad ondašnjeg europskog poretka s današnjim događanjima. Gdje su militarizirana politika i pokreti masa, gdje alternativni gospodarski modeli i karizmatski lideri? Danas demokraciju ne ugrožava fašizam koliko cinični i birokratizirani politički establišment, koji prezire suverenost naroda i demokratsku politiku ogađuje korupcijom, nepotizmom i profiterstvom. Mainstream medijima posebno izmiče demokratska suština borbe za kontrolu odlučivanja, čega se elite, koje su uvijek sklone “ekspertnim” pretenzijama, teško odriču.

Slučaj Brune Esih izvrstan je poligon za istraživanje medijskog ponašanja u našim uvjetima. Nakon histeriziranja s Karamarkom i Hasanbegovićem, što je 2016. godine bila glavna oznaka medijskog posrnuća, Plenković je došao kao lokalni anestetik, dakako s ograničenim učinkom. Bez vlastite politike i sklon osebujnom kadroviranju, prevario je birače kojima je obećao da će izborni rezultati prevagnuti u sastavljanju Vlade. Njegove posve otuđene mantre o “čvrstom usidrenju u desnom centru” i “opreci populističkim opcijama” pridonose širenju antisistemskih i antiestablišment raspoloženja. Umjesto da se otpor takvoj praksi (koja i nije politika) sagleda u svim svojim posebnostima, odmah su krenule medijske diskvalifikacije o tomu kako “desnica u HDZ-u ne miruje”, kako “snažno diže glavu”, kao da je pokornost oktroiranom vodstvu politički ideal. No, medijske harpije koje salijeću Brunu Esih u svojim diskvalifikacijama koriste diskreditirani ženomrzački i podcjenjivački jezik iz pomalo zaboravljenih vremena. To nam nešto govori o anakronizmu naše “napredne” misli.

Ne samo da je Bruna “prolazna pojava, bez vlastite snage”, ona je “Zlatko Hasanbegović u suknji”, njegova “neiskusna jaranica” i “jednojajčana sestra”, ali ujedno i “politička reketarka” i “moneta za političko potkusurivanje”. Premda dolazi “iz obitelji bliske bivšem komunističkom režimu”, ona “progoni J. B. Tita i njegovo nasljeđe”. Nije to jedini razlog zašto će zagrebački izbori biti “kraj parade za novokomponiranu zvijezdu desnice”. Ipak, ova “anonimna povjesničarka” mogla bi, uz “mentorstvo Hasanbegovića i Katoličke crkve” (!), preoteti dio HDZ-ovih birača. Lukavi su je klerikalci odabrali za ovu misiju zbog “svetačkog lica” i korištenja “beskrajnih porodiljskih dopusta”, što je njihova politika odabira.

I naravno, što bi harpije bez dobre teorije zavjere? Babaroga za ovu političku sezonu su “tajnoviti krugovi” koji su Brunu izmislili; “žestoki konzervativci” mame nemirne i nadobudne građane, izgubljene u stranačkoj pustinji i “nevine poput djevica”, i to preko svojih nazovi “nezavisnih lista” kako bi ih privukli u svoj duboki idejni brlog. Sve je to ista fela – “manekeni jednog te istog političkog projekta” – Ivica Relković, Zlatko Hasanbegović, Božo Petrov, Nikola Grmoja, Ladislav Ilčić, Željka Markić i, razumije se, Bruna Esih.

Vidjet ćemo koliko će medijske harpije utjecati na izborne rezultate. Ako je suditi po Trumpovoj paradigmi, Bruni će samo koristiti. Ovdje nije riječ o ljevici i desnici; ovi su pojmovi danas ne samo u Zagrebu potpuno ispražnjeni od sadržaja. Demokratska javnost sumnjičava je prema ovoj Vladi jer ona promiče iluzije i palijativna rješenja. Kako inače karakterizirati nedavnu primjedbu ministrice Obuljen Koržinek da valja zaštititi osobne podatke žrtava udbaškog uhođenja, jer su “mnogi podaci prikupljeni nelegalno” (www.vijesti.rtl.hr, 26. ožujka)? A koja je diktatura “legalno” uhodila svoje građane? Na takve je budalaštine, koje stvarno štite udbaše i njihove doušnike, najizravnije odgovorio odvjetnik Siniša Pavlović, kojega su arhivisti, iz straha ili prinude, godinama zavlačili: “Mantra o zaštiti osobnih podataka, tobože radi pravila EU, a stvarno suprotno svim pravilima EU o zaštiti privatnosti u arhivskoj djelatnosti, nova je magla koja se nadvila nad arhive i pretendira da zamijeni maglu navodne zaštite nacionalnih interesa koja se jednostavno potrošila” (Večernji list, 27. ožujka). Isto se može reći za Vijeće za suočavanje s prošlošću, u kojem, po jednom izvoru, nije bilo pristupa onima koji su poznati “zbog tvrdog stava prema komunizmu” (Novi list, 20. ožujka). Zato se više vjeruje Bruni Esih nego mlohavom Plenkoviću i njegovim nevjerodostojnim kandidatima. Otvoren je put za nove, nekorumpirane ljude koji imaju svježinu, karakter, integritet i hrabrost da se suprotstave okoštalim strukturama. Njihova je budućnost.

P. S.: U četvrtak 23. ožujka gostovao sam na tribini Požeške biskupije s predavanjem pod naslovom “‘Da nijedan duh ne luta svijetom’: hrvatske podjele i pomirenja”. Teme o kojima sam govorio sažete su na dijecezanskom portalu (www.pozeska-biskupija.com, 25. ožujka). Premda bih neke detalje drukčije formulirao, nemam dramatičnih prigovora ovom vrlo zgusnutom sažetku, koji u dva pasusa od četrdesetak redaka prenosi predavanje koje je trajalo četrdesetak minuta. To bi dobronamjeran čitatelj uzeo u obzir, ali ne i fanatik (enragé) u poodmakloj fazi građanskog rata. Našlo se nekoliko dežurnih hejtera, među njima i nekoliko kompradorskih povjesničara, koji su u sažetku predavanja, a za potrebe “društvenih mreža”, otkrili opasne devijacije. Ukratko, da ne rasipamo prostor i tintu, otkrilo se da sam – ustaša. Ovo nije prvi put u mom profesionalnom životu da sam optužen za najopasniji grijeh u Hrvata. Prvi je put to bilo 1990. – 1992. kad su razni velikosrpski propagandisti tu i tamo, na veliku veselost primatelja, slali denuncijacije rektoratu na Yaleu s istom pritužbom. Očito smo ponovno u ratnim vremenima. Stoga nemam namjeru objašnjavati što sam i kako rekao u Požegi i to upoređivati sa svojim davno objavljenim tekstovima na istu temu. Svi su oni nedvosmisleni kad je riječ o ustaštvu.

Zato je i važno denuncirati jednog od rijetkih hrvatskih povjesničara sa svjetskim referencama. Zapravo, u predavanju je bila samo jedna novost, a nju je odmah uočio vrebajući um Dejana Jovića. Na biskupijskom portalu stoji i ova rečenica: “Ustvrdio je da je postojanje ustaštva ostavilo velike posljedice za odnose među državama nekadašnje Jugoslavije sve do danas, naglasivši da je ustaški režim trajao vrlo kratko u odnosu na komunistički režim, koji je Hrvatskoj i Hrvatima prouzročio puno veću štetu”. Tek je završni dio kontroverzan. Prije desetak godina ovu bih ocjenu drukčije formulirao. Sad već ne. Iskustva s establišmentom vrebajućeg uma, koji, sedamdeset i dvije godine nakon Hude Jame, svojim istančanim osjetilima provjerava svaku izgovorenu riječ, uvjerili su me u suprotno. Neovisna Hrvatska kojom upravlja takav establišment nije zapravo mnogo bolji model od SR Hrvatske unutar SFRJ. I onda je Dejan Jović pisao denuncijacije poput: “Ivo Banac nije dosad nikad došao tako blizu apologiji ustaštva kao u ovom javnom nastupu” (Dejan Jovic @DejanFpzg, 26. ožujka). No, tada smo barem znali za koji tim igra Dejan Jović.

Piše Ivo Banac/jutarnji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save