Klevetnička i veleizdajnička izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije ni prva ni posljednja u dugom nizu veleizdajničkih izjava koje nikada nisu procesuirane, ni pravosudno ni etički, ni moralno. Ako već u hrvatskim zakonima ne postoji pravna mogućnost ili politička volja suditi za čine veleizdaje, onda zasigurno postoji moralna i ljudska obveza svakoga koji voli svoju Domovinu ovakve i slične izjave javno osuditi. S obzirom da su etičke osude za ovakvu antihrvatsku rabotu izostale, poglavito iz političkog vrha Hrvatske, s pravom se možemo pitati tko zapravo u Hrvatskoj voli Hrvatsku, a tko Hrvatsku ne voli? Ako nema javne političke osude za ovakva i slična veleizdajnička djela možemo mirne savjesti postaviti još radikalnije pitanje? Ako nema javne i političke osude „Pupovčevih biltena“ to pitanje možemo dodatno zaoštriti!?

Je li Hrvatska zaražena komunističkim ili fašističkim virusom?

Jesmo li mi zatrovani mentalno komunističkim jugoslavenstvom ili idejom ustaške NDH-zije? Izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije samo njegov osobni stav, već se ta izjava ohrabrena kulturnjačkom interesnom bulumentom kojom je on do nedavno upravljao neminovno multiplicira, ima svoje uporište u upravljačkim strukturama HAVC-a, a ako ministrica Obuljen, koja je bila dio tih upravljačkih struktura, na ove izjave šuti i ne djeluje, s pravom se pitamo koji je virus dominantan u Hrvatskoj!? Onaj mentalno komunistički, projugoslavenski ili fašistoidno ustaški? Slaže li se ministrica Obuljen s ovom izjavom svog bivšeg šefa? I konačno, kakve sveze ova izjava ima s kulturom, filmom, književnošću ili bilo kojim demokratskim oblikom javnog djelovanja? Ovo je klasičan primjer političke, veleizdajničke izjave, u srcu Beograda čija velikosrpska politika živi od ovakvih i sličnih judoškudaških izjava. Na klasične veleizdajničke izjave iz „naših“ redova, naša politika još jednom gromoglasno šuti i pravno ne djeluje?

Koji virus prijeti Hrvatskoj? Mentalno komunistički ili fašistoidni? Onaj koji je u miru od 1945. do 1991. zatro svaku slobodarsku i demokratsku misao, onaj koji je nastao i opstao dugi niz godina na dokazanim Titovim monstruoznim zločinima, onaj koji je zbog verbalnog delikta dosudio na stotine tisuća godina robije svakom tko je i pomislio na slobodnu Hrvatsku, onaj koji je krvavo obračunao sa svakim novinarom, svećenikom ili filmskim djelatnikom, sa svima koji su se usudili misliti drugačije, misliti hrvatski? Prijeti li Hrvatskoj upravo taj Hribarovski virus koji je, samo nam se čini, cijepljen u pravednom, obrambenom, Domovinskom ratu? Hribarov pro jugoslavenski, mentalno komunistički virus Titoističke gripe, mutirao je u kulturnjačkim krugovima! Josipovićev, Pusičkin, Mesićev, Manolićev, Milanovićev virus mutirao je i razmnožio se u političkim vrhovima, Tomićev, Dežulovićev, Markovinin, Radmanov, Jergovićev, Lovrićkin, Kosanovićev, pa onaj sa N1 TV razmnožava se u medijskim krugovima! Sve je to jedno tijelo mentalno komunističke hobotnice koja se hrani iz proračuna Republike Hrvatske. Bilo bi suludo toj bulumenti uskraćivati demokratsko pravo pljuvati i po vlastitoj Domovini, ali bilo bi sasvim razumno uskratiti im sredstva poreznih obveznika Republike Hrvatske.

Koliko ustaških udruga, stranaka ili organizacija u Hrvatskoj primaju novčana sredstva iz državnog proračuna? Postoji li u Hrvatskoj uopće makar i jedna slična grupa, pojedinac, ili politička struktura koja bi zaprijetila rehabilitacijom bilo kakvog nedemokratskog režima, a koji bi imao za cilj ugroziti osnovne demokratske slobode? Postoji li u Europi kojoj pripadamo bilo kakva ozbiljna ideja povratka fašizmu ili nacizmu? Može li uopće netko, ako nije čisti idiot, tvrditi da je u Hrvatskoj moguć povratak u režim NDH, nakon što su hrvatski branitelji s pozdravom „Za dom spremni“ oslobodili i stvorili parlamentarnu, slobodnu Republiku Hrvatsku, u kojoj postoje takva demokratska prava koja gore nabrojenoj bulumenti dozvoljavaju blatiti vlastitu državu bez ikakvih posljedica.

Danas u Hrvatskoj raspolažemo sa bezbroj evidentnih dokaza, javno izrečenih, napisanih, elaboriranih, koji nedvosmisleno dijagnosticiraju osnovnu hrvatsku bolest. Naravno, nije teško pogoditi! Ta bolest je upravo projugoslavenska, velikosrpska, mentalno komunistička, Titoistička gripa koja prerasta u pandemiju. Svi oni koji se mukotrpno, s vlastitim umom i vlastitim novcem bore protiv te gripe su ustaše, fašisti, ne demokrati. Hrvoje Hribar ne može snimiti hrvatski film, jer Hrvatsku ne osjeća, ne može snimiti film o braniteljima i Domovinskom ratu, jer to ne osjeća! A kada bi to razumio i osjećao postavlja bi si pitanje kome će to prodati? I kada nema odgovor na to pitanje onda radi filmove i daje izjave koje može plasirati u Beogradu, pa onda preko Beograda redistribuirati svima onima koji vide veliku hrabrost u tome što Hribar pljuje po vlastitoj državi Hrvatskoj. I onda se hvali uspjehom „hrvatskog“ filma!?

Tržište od 20 milijuna ljudi bivše Jugoslavije primarno je u glavama filmske, glazbene, medijske i političke industrije, to tržište primarno je u glavama ekonomskih stratega, svih onih društveno političkih djelatnika koji se ne mogu osloboditi mentalno komunističke stigme i svoja razmišljanja usmjeriti prema konkurentnim idejama i tržištima slobodne Europe i Svijeta. Ne mogu se maknuti iz svojih Titoističkih okova pa onda ne daju ni Hrvatskoj izaći iz tih istih okova! Ponašaju se kao jedini vlasnici Hrvatske i jedini pravovjerni tumači što je Hrvatska bila, što jest i što bi trebala biti.

A Hrvatska bi trebala biti snažna nacionalna država sa što više suvereniteta, trebala bi osnažiti sve elemente domovinske sigurnosti i trebala bi ponovo postati respektabilna vojno obrambena sila kakva je bila za vrijeme Domovinskog rata. Predsjednik vlade Andrej Plenković na „Večernjakovoj konferenciji“ izjavio je pred brojnim novinarima da su današnje ugroze koje nam prijete usporedive sa onima iz 1989. godine, a šta se dogodilo 1990. godine dobro nam je poznato.

Hrvatskoj je potrebno domoljublje, ta silna domoljubna energija upravljala je političkim procesima u Domovinskom ratu i bila bi uzaludna sva Tuđmanova državnička vještina da nije bilo te domoljubne energije hrvatskog naroda i ljubavi prema svojoj Domovini. Usuđujem se tvrditi, da nije bilo domoljublja, emocija, samosvijesti i samopoštovanja hrvatskog naroda Hrvatska bi i dan danas bila u nekoj trećoj Jugoslaviji. Gdje je nestalo to domoljublje? Tko ga je zatukao ako ne projugoslavenske političke elite uz pomoć Hribara i kojekakvih HAVC-ova u medijima i kulturi?

Plenkovićeva neskrivena ljubav prema Europi, legitimna vjera u europski projekt, trebala bi se pretočiti u vjeru i domoljublje prema hrvatskom narodu. Jaka Hrvatska kao nacionalna država nije i ne može biti u koliziji sa jakom Europom, a to nam dokazuje Orbanova Mađarska! Naprotiv, Europa može biti jaka i oduprijeti se svim ugrozama samo ako su i njene članice snažne, demokratski osviještene države.

Plenkovićeva Vlada, opravdano je u prvi plan stavila rješavanje gospodarskih i ekonomskih pitanja. Ali svakom imalo pismenom čovjeku u Hrvatskoj je kristalno jasno da ne ćemo preko noći skočiti u blagostanje. Naprotiv, svakom je jasno kako će poskupljenjem cestarina i neminovnim poskupljenjem energenata poslije lokalnih izbora biti poništeni svi pozitivni učinci rasta BDP-a, a u lisnicama građana iskazat će se manjak, a ne višak. Bez domoljublja ne će biti ekonomskog napretka, bez domoljublja u dobru i zlu ne će biti riješeno goruće demografsko pitanje. Manjak domoljublja zapravo je pokretač silnih odlazaka iz Domovine epskih razmjera i čini se kao da je to netko namjerno programirao. Domoljube su proglasili ustašama, ognjištarima, zaplotnjacima i klero fašistima!

Manjak domoljublja ogromna je brana povratku sposobnih i bogatih Hrvata iz dijaspore i s pravom od američkog čelništva Hrvatskog svjetskog kongresa dobivam poruku: „U Hrvatskoj se ne zna tko je tko“! Dijaspora je prevarena i opljačkana!

Nalazimo se „u tunelu usred mraka“, a jedini je tračak svjetla izvjesna kandidatura Brune Esih za gradonačelnicu našeg dragog Zagreba. Njen mogući izvrstan rezultat mogao bi biti snažna opomena političkom čelništvu Hrvatske da domoljubi više nikada ne smiju biti smokvini listovi na izbornim listama, da se birače više nikada ne smije prevariti marginalizacijom domoljubnih kandidata koji su ostvarili velike izborne rezultate. Bruna Esih treba imati na umu pobjedu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ostvarenu na domoljubnom programu, pobjedu Željke Markić na referendumu o braku ostvarenu na domoljublju, kršćanskim načelima i demokršćanskom zajedništvu. Konačno Bruna Esih treba imati na umu sve pobjede Tomislava Karamarka, njegovu uspješnu konsolidaciju HDZ-a nakon Sanaderovog „općeg potopa“. Ništa od toga nije ostvareno pukim slučajem ni lažnim gospodarskim obećanjima i ništa od toga ne bi bilo ostvareno bez domoljubnih emocija. Usuđujem se reći! Ni Plenković ne bi dobio parlamentarne izbore bez Brune Esih, Hasanbegovića, Kovača, Klimana, Brkića, Culeja i ostalih domoljuba.

Cijela niska tih važnih pobjeda ostvarena je na hrabrom i otvorenom sukobu sa mentalno komunističkim ispranim mozgovima koji su pritisnuti istinom, razbješnjeni, izašli iz svojih jazbina i svom silinom mržnje javno udarili na sve hrvatske nacionalne svetinje. Primjer Hribara svjedoči upravo to, jer kada mu je oduzeta moć, kada mu je oduzet novac, kada je istjeran iz jazbine na čistac, usred Beograda pokazao je svoje pravo antihrvatsko mrziteljsko lice. Razotkrivanje tog Hribarovog lica, koje je paradigma jednog općeg antihrvatskog ponašanja, možemo zahvaliti Zlatku Hasanbegoviću, vječnom ministru kulture Republike Hrvatske. Tim razotkrivanjem Hribara razotkrio je cijelu zavjeru protiv domoljublja, tim razotkrivanjem Zlatko Hasanbegović je dao odgovor na pitanje, od kojega virusa boluje Hrvatska!?

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save