Drumovi će se uželjeti Todorića, a Todorića biti neće, tako bi se moglo sažeti ono što se događa oko prezadužene korporacije Agrokor. To je najveća korporacija u Hrvatskoj i šire, ona izravno zapošljava oko 60.000 ljudi, što je oko pet posto ukupno zaposlenih u Hrvatskoj – i bliže deset kad se uzme u obzir samo realni sektor ekonomije. Usto, od Agrokora zavisi još oko dva puta toliko poslova: Ledo, Jamnica, Zvijezda, Solana Pag, Belje, PIK i ostale kompanije u sastavu Agrokora predstavljaju većinu domaće prehrambene proizvodnje.

Todorić je godinama napadan zbog načina na koji se obogatio, kupujući propale socijalističke tvrtke. Kritiziran zbog plaća blagajnica, zbog kašnjenja s plaćanjima dobavljačima. Pa i zbog besmislica poput toga da radnice moraju čistiti snijeg pred dućanima (a tko bi drugi to trebao?) ili toga što prodaje puno uvozne robe. Neke od tih kritika su smislene, poput kašnjenja s plaćanjem, neke baš i ne, jer su blagajnice u Konzumu plaćene jednako kao i u svim dućanima prehrambene robe (a rekao bih i najsporije i najmanje opterećene, dok u mojoj kvartovskoj Billi obično moraju trčati kao lude jer samo jedna poslužuje i na suhomesnatim i na kruhu i na gotovoj hrani), neke upitne (Zna li netko je li itko za firme koje je Todorić kupio nudio više? Ako jest, onda je način na koji se obogatio mutan, ako ne, onda je sve u redu). Neke su pak čisto plod hrvatske malicioznosti i prijezira prema uspjehu bilo koje vrste, što najbolje na svojoj koži osjeća Rimac. Ali, Todorić više nije uspješan.

A sad, kad Agrokoru prijeti propast, najednom nikome od kritičara to nije pretjerano drago. Zašto? Jer se sad kritičari moraju suočiti s činjenicom koju su dugo negirali: Todorić neće gladovati ako Todorić propadne, ali blagajnice vjerojatno hoće. A i deseci tisuća seljaka koji žive od prodaje Agrokoru, trpeći neplaćanje jer nemaju prodati kome drugome, niti će uskoro imati. Agrokor je svakako prerastao Hrvatsku, on spada u kategoriju firmi koje su prevelike da bi propale. Jer bi njihova propast povukla zemlju u recesiju kakvu nismo vidjeli još od 1982. Vjerojatno i goru. I poslala armiju od pedesetak do sto tisuća nezaposlenih na ulicu. Amerikanci imaju izraz “Too big to fail”, skovan osamdesetih. Agrokor je takva tvrtka. On je zapravo ekonomski relativno jači od države u kojoj se nalazi.

Neki ekonomisti, poput Hrvatima dragog Paula Krugmana, drže da takve tvrtke treba očuvati i da im vlade trebaju pomoći jer su previše važne za nacionalnu ekonomiju da bi ih se pustilo da propadnu, i jer bi njihova propast imala katastrofalne posljedice, kao što je propast Lehman Brothersa bacila svijet u tešku recesiju i dovela cijeli bankarski sustav SAD-a i svijeta na rub propasti. Oni to pravdaju ekonomijom veličine, gdje je bitno biti velik da bi se poslovalo ekonomično, u nekim sektorima.

Oponenti imaju puno bolji argument. Oni ističu problem moralnog hazarda: kompanija koja zna da je prevelika da bi je se pustilo da propadne – kao što su od propasti bili zaštićeni socijalistički “privredni giganti”, ma koliko gubitaka radili, jer su bili važni državi zbog ljudi koje su zapošljavali – tjera takve kompanije u poslovne rizike izvan razumnih, i u rastrošnost uprave. Alan Greenspan je to lijepo sažeo: “Ako su preveliki da propadnu, znači da su preveliki”.

Problem kod takvih kompanija je, dakle, što menadžment s vremenom postaje neodgovoran, poput razmažene djece koja znaju da će ih roditelji uvijek izvući iz problema kad naprave glupost. To je, naravno, pogrešno. Zato Agrokor treba pustiti da propadne, neovisno o konzekvencama za Hrvatsku. SAD je pogriješio s bailoutom velikih banaka, i velikih proizvođača automobila poput Chryslera, Forda, i General Motorsa, te zaglibio u nekom polusocijalističkom limbu. Hrvatska je u prošlosti griješila spašavajući brodogradilišta, što nam je donijelo 30 milijardi duga plus kamate, i štošta drugo što je trebalo propasti, ali nije zbog bojnih pokliča “ne damo ovo” i “ne damo ono”. Na kraju sve to ipak propadne.

Usto, ne treba se bojati da će Agrokor propasti u zemlju bez traga. Netko će već kupiti Belje, ili PIK, i naročito Tisak i lanac dućana. Kaufland, Lidl, svejedno. Time bi i zdrav strani kapital ušao u zemlju. No, problem je što bi tada vjerovnici preuzeli upravljanje Agrokorom do komadanja i prodaje jedne po jedne firme, a to su ruske banke, što je ovoj vladi politički nezgodno.

Naravno, Hrvati će opet jamrati da smo sve prodali strancima. No Todorić je bio domaći, pa nije valjao: u čemu je onda problem? Kod INA-e se bunimo što su Mađari htjeli da njihovi ljudi vode kompanju, T-com kojeg su pak vlasnici u cijelosti Nijemci drže Mudrinića doživotno na čelu Uprave, pa opet nam T-com ne valja. Bilo bi dobro da se dogovorimo sami sa sobom što zapravo hoćemo: domaće vlasnike? Kažete, mafija i profiteri. Strane? Kažete, oni su došli da bi zaradili i odnijeli profit (naravno, inače ne bi ni ulagali, ne biste ni vi, zar ne). Socijalizam i sve državno? Propao je. Ne funkcionira. Ne može ni teoretski, jer honorira neuspjeh. A to isto se postiže i raznim oblicima “Bailouta”: nagrađuje se neuspjeh.

Spasimo Agrokor, a maknimo Todorića!

Što bi većina Hrvata u ovoj situaciji najradije uradila? Spasila Agrokor, ali bez Todorića. To je najbolje artikulirao dežurni populist u Vladi Božo Petrov, koji je zapravo malo normalniji Pernar.

“Nitko osim Ivice Todorića nije odgovoran za stanje u Agrokoru i zato očekujemo prvo od njega da povuče racionalne poteze i da shvati da zajednička vlada HDZ-a i Mosta neće provoditi politiku od prije 20 godina. Država neće spašavati Ivicu Todorića, ali će država braniti gospodarski sustav i štititi po potrebi interese Hrvatske, a Agrokor je po broju svojih tvrtki, po broju tvrtki s kojima posluje strateška kompanija za hrvatsko gospodarstvo i upravo iz tog razloga država će po potrebi braniti gospodarski sustav vlastite zemlje”, kaže Petrov. Na sastanku Vlade je Božo Petrov iznio prijedlog da mogući krah i preuzimanje Agrokora spriječi sama država, i to nacionalizacijom ili pokušajem otkupa.

Koja ingenioznost! Da je ideja imbecilna pojasnili su mu ljudi koji ipak nekog vraga i znaju o tome kako stvari funkcioniraju u stvarnom svijetu. Vlada bi time automatski preuzela i dugove Agrokora, a nema jamstva da bi njime upravljala bolje od Todorića, no ima razloga vjerovati da bi upravljala još gore. Temeljem dosadašnjih iskustava s državnim tvrtkama. A i ne samo zato. No jasno je kako taj provincijski psihijatar-muljator i ekonomski neznalica razmišlja. Božo bi nacionalizirao, ili u ime države otkupio Agrokor našim novcem, pa postavio svoju babu iz Metkovića za predsjednika Uprave i zaposlio jarane iz Opuzena kao direktore, a porezni obveznici neka plate Todorićev dug Rusima, i nastave plaćati buduće dugove! A Konzum bi ubuduće na policama imao samo voće i povrće iz Metkovića, valjda, i to po mogućnosti od onih s kojima si je Božo dobar. Žalosno je da takve ideje u Hrvatskoj padaju na plodno tlo političke i ekonomske nepismenosti te socijalističke indoktrinacije.

Svaka sličnost s idejom Plenkovića o nacionalizaciji INA-e nije nimalo slučajna, ni zrno žita strancima ni privatnicima, jer hrvatski političari su ti koji će svakako najpoštenije i najučinkovitije voditi poslove korporacija u interesu svekolikog boljitka hrvatskog naroda, ostavljajući osobne interese po strani! Neće zapošljavati po vezi, neće uzimati mito samo zato što firma ionako nije njihova pa im je svejedno, jer će gubitak ionako pokriti porezni obveznici. Jer su jako pošteni. Naravno, takve ideje vode izravno u scenarij jedne Venezuele. Dugove Agrokora neka plati Agrokor. Ako se vjerovnici prodajom kompanija u sastavu Agrokora ne mogu u cijelosti namiriti, to stvarno nije naš problem. To je problem onih koji su Todoriću posudili novac. A ako Konzum preuzme Kaufland, to je za nas svakako bolje nego da ga preuzmu Božo i rođaci mu.

Nadureni ministar

Mostov ministar Kovačić prijeti ostavkom, jer se nadurio na zastupnika Đakića, koji mu je objasnio da je njegova odluka da u svoje ministarstvo primi dvije službenice, Tafru i Nađ, koje su na svoj zahtjev dale otkaz u Ministarstvu obrane (Tafra), odnosno branitelja (Nađ), podla. Pri čemu je Nađ uzela uredno otpremninu od oko 127.000 kuna, a onda se zaposlila u drugom ministarstvu. Kasnije je bila dovoljno drska da ministra Medveda, a ne sebe, optuži da je oštetio državni proračun. Time što joj nije dao otkaz, valjda. Bez otpremnine. Zbog insubordinacije.

Problem je u tome što je Nađ zaposlena po političkom kriteriju u mandatu Freda Matića, a radi se o zamjenici predsjednika zagrebačkog SDP-a Davora Bernardića. Tri prava pitanja ovdje nitko ne postavlja. Prvo, bi li gospođa Nađ trebala kazneno odgovarati za prijevaru, kao i gospodin Kovačić, jer je tu očito oštećen budžet države: ako je znala da je čeka posao u drugom ministarstvu i imala dogovor, onda se radi o nečem što je upitne zakonitosti.

Drugo, bi li Matić trebao odgovarati ako je nekog zaposlio po političkom kriteriju u ministarstvu, odnosno po vezi, a očito jest. Jer, službenici ministarstva su stručne osobe, ne politički kadar. Ako jesu, treba ih sa svakom promjenom vlasti baciti na cestu. Kao što ministri i doministri, koji jesu politički kadar, idu sebi tražiti drugi posao kad izgube izbore. I smiju li se službenici u ministarstvima duriti ako na vlasti nisu “njihovi” pa im se ne sviđa ministar? Oni su zaposlenici, i njihovo je da rade što im onaj kog je Sabor birao kaže. Njih nije birao nitko. Oni su tu da rade posao, ne da izražavaju političke stavove. Most se time još jednom ponio kao oporba unutar vlasti.

I treće, ima li taj Kovačić imalo političke kulture? Nešto slično je već jednom izveo nadurivši se i zaprijetivši ostavkom u bivšoj vladi kad je HDZ u njegovom rodnom mjestu izabrao svog lokalnog stranačkog čelnika koji se njemu nije sviđao! Minimum kulture u politici je da se ne kadrovira po tuđim strankama! HDZ je izabrao onog za kog je glasalo najviše članova njihove lokalne podružnice, Kovačić nije HDZ, što se njega tiče za kog HDZ-ovci glasaju?

No to je model ponašanja na koji smo već kod Mosta navikli, a najbolje se da opisati kao bizantinski ili balkanski. Spletkaroški i zaplotnjački, u svakom slučaju. I na kraju, zašto su državni službenici zaštićeni kao lički medvjedi pa im se mora ponuditi drugi posao ako im se ne sviđa šef? U privatnom sektoru, ako imate nešto protiv šefa, slobodni ste dati otkaz. Ili vas je on slobodan najuriti. Nema razloga da tako ne bude svugdje. Nije državna služba bombonjera pa da birate kod kojeg ćete ministra raditi i koji vam se sviđa, a koji ne.

Antifašistička sreća

Skupiše se četnici u Chicagu, pa tužiše Hrvatsku za tri i pol milijade dolara zbog duševnih boli koje mu je prouzročila ustaška NDH. Vođa te grupe tužitelja, predsjednik Sabora krajiških Srba Bogdan Kljaić, je već jednom tražio odštetu od deset milijardi dolara za duševne boli pred Olujom izbjeglih “Krajišnika”, ali ne od RH nego od američke firme MPRI, koja je obučavala časnike HV-a. Naravno, nije dobio ništa. Uz njega, tužbu potpisuje još nekolicina uglavnom anonimnih tipova, od kojih je donekle poznato jedino ime Veljko Miljuš, koji je na hrvatskim tjeralicama kao pripadnik milicije ratnog zločinca Mile Martića.

Ovoj tužbi, naravno, ne treba pridavati previše važnosti – već je jednom izgubio takav spor na američkom sudu, a dokazati da je Hrvatska pravna sljednica NDH će biti još puno teže. Naravno, kad bi Bogdan u tome i uspio, onda bi se automatski postavilo pitanje granica Hrvatske, jer one ne mogu nikako biti avnojske ako je RH pravna sljednica NDH. A i to bi onda povuklo za sobom da je NDH stvarno bila neovisna država, a ne kvislinška, i tako dalje. Usto, Srbi su već za NDH dobili odštetu od Njemačke, kao tvorca NDH i kao države koja je njome upravljala u svojstvu okupacijske vlasti, pa bi je morali vratiti.

No na stranu srpska glupost, ovo je kolumna o onoj hrvatskoj. Hrvatske antifašiste je razveselilo što su hrvatski političari, ne puno bistriji od njih, rekli da tužba nema šansi jer u Ustavu piše da je Hrvatska nastala temeljem odluka ZAVNOH-a. Svejedno je što u Ustavu piše. Sudove to ne zanima. Može pisati i da je nastala temeljem odluka Štefa i Pere u kleti.

Bitno je činjenično stanje, a to je da Hrvatska nije pravna sljednica NDH, ne zbog Ustava već zbog toga što je od SRH, kao dijela SFRJ, 1991. naslijedila stanovništvo, zakone, i granice. A te granice su anvojske, i ne poklapaju se s granicama NDH, a i sama SRH kao njena prethodnica nije nastala iz NDH. Naravno, ako Srbi baš žele tri i pol milijarde da im priznamo da smo zapravo novi NDH, neka im i četiri. Ali onda neka vrate Zemun i Zapadni Srijem. A što se tiče sreće hrvatskih antifašista i njihovih komentara “a sada vam je antifašizam u Ustavu dobar”, to ne treba ni komentirati. Jer Ustav nema veze s tim. Pravni slijed ne određuje preambula Ustava, koja je uostalom ionako neobavezna, “pričam ti priču” dio Ustava, i tamo može pisati bilo što. Usto, ako je temelj hrvatske neovisnosti i državnosti antifašizam, a neovisnost i državnost smo nesporno izborili u ratu protiv JNA i SFRJ, znači li to da su JNA i SFRJ bile utemeljene na fašizmu?

Kako je Kolinda naljutila antifašiste

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović rekla je u petak na svečanoj akademiji u prigodi obilježavanja Dana vukovarskih branitelja da očekuje da se mjerodavna državna tijela pojačano angažiraju kako bi se pravdi priveli te imenom i prezimenom identificirali svi koji su odgovorni za teške ratne zločine počinjene nad Vukovarom, njegovim stanovnicima i braniteljima. Usto je spomenula i kako činenicu da je to grad od posebnog pijeteta nismo istaknuli u ulaganjima u njega, niti smo je istaknuli u obrazovnim programima ili kroz kulturu. A onda je još i dodala kako je u najmanju ruku neobično da u Hrvatskoj još nije snimljen igrani film koji bi istinito i umjetnički izvrsno izrazio epopeju obrane grada Vukovara.

Po njezinim riječima, Hrvatska je godinama imala problem nezaposlenosti, a sada već ima problem nezapošljivosti. Pozvala je na brze reakcije kako bi se zaustavili i preokrenuli negativni gospodarski trendovi u Hrvatskoj, uz želju da se pozitivni trendovi ponajprije osjete u Vukovaru.

Ja se tome ne čudim ni najmanje. Znajući tko je sve u HAVC-u meni je čudno jedino to da još nismo snimili film o tome kako su antifašisti oslobodili Vukovar od ustaša. Hribar sad ima vremena kad više nije na čelu HAVC-a, pa bi mogao on to režirati. Ili Matanić. Ili, još bolje, da izvuku iz naftalina Lordana Zafranovića, pa da napravi neku soft-porn verziju, nešto tipa “Bitka za Vukovar u 26 slika”, gdje ustaše kolju srpsku nejač i usput se zabavljaju s golim ženama.

Mrtva straža

Hrvatske je društvene mreže prošlog tjedna poharala fotografija na kojoj se vide Saša Kosanović, bivši novinar i urednik HRT-a, Eugenka Jakovčić iz Documente, te Drago Jovo Zvonimir Carlos Vjeran Grkić Pilsel itd. kako stoje oko torte u obliku petokrake, simbola komunizma pod kojim je ne tako davno razarana Hrvatska, kao mrtva straža pokraj Titovog groba.

Oni su je, kažu, htjeli pokloniti za rođendan Đuki Hrženjaku, bivšem partizanu koji je u palači Dverce kod Bandića proslavio stoti rođendan. Znate, partizani dugo žive, jer su u mladosti gazili hladne rijeke i jeli koru drveća, pa su zato otporni i dugovječni. Kvaka je što ih protokol nije pustio unutra, jer su ispravno ocijenili da se radi o cirkusu čija je jedina svrha privlačenje pažnje na sebe. Englezi imaju izraz koji to odlično opisuje, “attention whoring”. Mi nemamo odgovarajuću riječ. Pažnjokurvanje, možda?

Drago Vjeran Zvonimir Carlos itd. (za prijatelje Pilsel) je za N1 rekao: “Mi tu sada u jednoj sobi čuvamo tortu da ne nastrada, da nam je ne otmu. Ljudi iz protokola ne daju nam da s tortom uđemo u salon”. Pa nije Mesić bio tamo pa da bi im ukrao tortu, ni Škegro! Što su kasnije napravili s tortom, nije poznato. Možda završi kao ona čuvena bombonijera iz humoreske Ephraima Kishona koja je kolala dvadeset godina okolo. Možda je opet donesu nagodinu na proslavu Manolićevog rođendana, tko zna.

Lupiga ispravila nepravdu!

Prošlog tjedna se požalih kako me je Milorad Pupovac, smatram nepravedno i neosnovano, izostavio iz svog izvješća o govoru mržnje u hrvatskim medijima. Tu nepravdu su ispravili dečki i cure iz Lupige, portala kojeg čitaju uglavnom članovi revolucionarnih ćelija studenata FFZG-a – i to samo oni rijetki među njima koji su još uvijek mlađi od 40 godina – a koji se obilno financira novcem Ministarstva kulture.

U tekstu “Godinu dana tuge i boli: Kako sam pratio govor mržnje na portalu Dnevno.hr” autor se zgraža nad mojom “islamofobijom”. Islamofobija, naravno, ne postoji, jer je fobija iracionalan strah, dok je strah da će vam grad preplaviti Arapi i pretvoriti ga u veliku no-go zonu uz ritualno paljenje automobila i silovanje “drolja” (kako uglavnom gledaju na bijele kršćanke) nije nimalo iracionalan. Uostalom, kako ja mogu biti islamofob, kad sam uvijek podržavao Hasanbegovića?

No, oni su se osvrnuli na jedan moj tekst koji je zapravo temeljen na intervjuu kojeg je profesor Bassam Tibi, ugledni islamolog i politički znanstvenik rođen i odrastao u Siriji, dao za Basler Zeitung, i u kojem je objasnio Zapadnjacima kako su imigranti jako ljuti na njih jer im ne žele dati stanove i aute kakve oni imaju, besplatno jasno, i jer ono što ih je dočekalo u Njemačkoj nije ispunilo njihova visoka i nerealna očekivanja. Usto je rekao kako je Islam posve nespojiv s modernim svijetom. Ako profesor kaže da je tako, tko sam ja da proturječim profesoru koji je cijeli život proučavao Islam?

Oni se osvrću i na moje opaske da zemlje poput Somalije nisu zaostale i siromašne po Duhu Svetome, nego su takve jer tamo žive zaostali i primitivni ljudi: mjerenja su pokazala da je prosječni IQ, koji inače uvijek korespondira s uspješnošću i bogatstvom jedne države, tamo oko 68, dok je u bogatim zemljama Zapada u pravilu preko sto. Zanimljivo, nisu se bunili kad je Jutarnji pisao o razmjerno niskoj inteligenciji u Hrvata.

Ah da, kažu i sljedeće: “Iako Ilčićev istup nije direktno vezan uz portal Dnevno.hr istaknut je zbog teksta u kojem je u njegovu obrano stao kolumnist tjednika 7Dnevno, Marcel Holjevac … U svom Pregledu hrvatske političke gluposti (11. prosinac) Holjevac je na neupitno diskriminatoran način podržao Ilčića: „…Ali, ja se s njim [L. Ilčićem] ne slažem tek u jednoj stvari. Po čemu su to sve kulture jednako vrijedne? U čemu je vrijednost islamske kulture danas? Što je stvorila unazad 500 godina, čime je doprinijela čovječanstvu, što je iznjedrila osim terorizma i bahatih naftnih šeika?”.

Oni kažu kako je to diskriminatorno, stereotipizirajuće, i tako dalje. I kako to nije lijepo od mene. Pa, nije. Jer mi cilj nije da se svima svidim, nego da se držim činjenica i da ono što pišem bude istinito i točno, sviđalo se kome ili ne.

U cijeloj toj papazjaniji od religijski nadahnutog teksta o dobroti i miru među ljudima, što ja eto remetim, nigdje nisam pročitao što mi autor konkretno zamjera, u pogledu točnosti činjenica. Tipična ljevičarska argumentacija: ja pitam čime je Islam pridonio civilizaciji u zadnjih 500 godina, oni odgovaraju “ti si ustaša s govno.hr”. U redu, ali to i dalje nije odgovor na pitanje. Volio bih bar jednom od bar jednog svog kritičara čuti što točno ne smatraju činjenično točnim. A ne je li to lijepo od mene i politički korektno.

Autor: Marcel Holjevac / dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save