Sisački biskup Vlado Košić u intervjuu za Novi Sisački tjednik (NST) progovorio je o situaciji u gradu i županiji, ali i u zemlji. Govorio je i o Vladi, Vijeću za prošlost, radu nedjeljom, kanonizaciji Alojzija Stepinca, odluci Ustavnog suda o pobačaju… Prenosimo intervju.

Vrijeme je korizme i iščekivanja svetkovine Uskrsa, uskrsnuća Sina Božjega. U kakvom duhovnom i materijalnom stanju Kvirinov grad Sisak i Sisačko-moslavačka županija, poštovani vjernici i stanovnici, dočekuju taj naš veliki kršćanski blagdan? S kakvim osjećajima, nadama, molitvama dočekujemo ovogodišnji Uskrs?

Korizma je uvijek posebno, sveto vrijeme koje nas priprema na proslavu Uskrsa. Da bismo bili što bolji slavitelji Uskrsa, potrebno je da se u korizmi što više produhovimo, a tu nam pomažu osobito sakrament ispovijedi i pobožnost križnoga puta. Dakako i slavlje svete mise u nedjelju te dobra djela, koja smo pozvani činiti osobito prema bližnjima, i to potrebnima. Mislimo tako više na siromašne i bolesne, posjećujemo ih i pomažemo im. Naš Sisak, Kvirinov grad, jesu ljudi. A među njima je najviše upravo katolika. O našoj duhovnosti ovisi koliko smo sposobni stvoriti ozračje koje nas može ispuniti zadovoljstvom i radošću. A na ulicama našega grada, kao i po čitavoj domovini Hrvatskoj, ima previše ljudi čija lica ne odaju ni zadovoljstvo ni radost. Sigurno je, imamo puno problema. Riječ je o egzistencijalnim problemima. Ljudi strahuju za svoj posao, a sve je više onih koji niti ne rade. Mladi se školuju, a perspektive im nisu dobre pa već na školovanju razmišljaju da svoju budućnost potraže u inozemstvu. Zanimljivo je ovih dana u Vijencu, glasilu Matice hrvatske, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta ustvrdio da ne odlaze djeca zbrinutih političkih elita nego su to uglavnom djeca istih onih siromašnih i obespravljenih građana koji su i u komunističko vrijeme bili progonjeni i obespravljeni.

Uskrs nam dolazi uoči lokalnih izbora kao najznačajnijeg događaja za demokratski i pluralni život grada i županije. Što vi mislite o skorim lokalnim izborima? Je li Sisak u protekle četiri godine vladavine SDP-ove gradonačelnice Kristine Ikić Baniček napredovao ili stagnirao? Je li doživio sustavnu paradigmu, razvojni iskorak, duhovnu obnovu, ostvario boljitak? Što nas kao grad priječi da bolje ostvarimo naše prirodne i ljudske potencijale i kvalitetnije ih stavimo u funkciju razvoja i budućnosti?

Mislim da sveukupni razvoj našega grada Siska priječi upravo ideološka matrica upravljanja gradom, a to je na žalost neokomunistički model, za koji smo vjerovali da je propao već davne 1990. godine. Odgovorno tvrdim da navedena stranka SDP nije ni socijalna ni demokratska, a najmanje je to hrvatska stranka. Ona jedina ima u imenu riječ partija i time namjerno aludira na Komunističku partiju, kojoj je ona i sljednica, bilo po imovini, bilo po ideološkim stavovima. A to nije dobro. Previše je naš hrvatski narod u gotovo pedesetogodišnjem razdoblju trpio od tog totalitarnog režima koji je zatirao ljudska i nacionalna prava, a na poseban način i vjerska prava. S tom motrišta ja gledam i ove četiri godine vladavine sadašnje garniture vladajućih u našem gradu, koji na žalost nije ni u čemu posebno napredovao jer nije bilo dovoljno projekata koji bi uključili njegov cjelokupni napredak. Na žalost nisu došle investicije u Sisak, a zaposlenost je sve manja. Naše najveće tvrtke – Ina Rafinerija i Željezara – i dalje stagniraju, a što je najgore, nije se ponudila niti neka alternativa. U tom kontekstu mislim da je nazadovanju grada doprinio i izostanak komunikacije između Grada i Biskupije, a ne ocjenjujem ocjenom dovoljan ni poljepšavanje grada koje je učinjeno selektivno i bez prave vizije, a što je najgore zaduživanjem budućih naraštaja, što nikako nije dobro.

Kako kao sisački biskup, predstavnik Sisačke biskupije i katoličke Crkve ocjenjujete dosadašnji odnos sadašnje gradske vlasti i gradonačelnice Kristine Ikić Baniček prema Sisačkoj biskupiji, prema Vama kao sisačkom biskupu, prema vjernicima, katolicima u gradu? Bili smo svjedoci kako je Grad Sisak odbio plaćati dječji vrtić u Župi Svete Marije Magdalene u Selima, kako se od dolaska ove gradske vlasti održavaju dvije odvojene svečanosti proslave Dana grada Siska i blagdana zaštitnika Siska biskupa svetog Kvirina, jedna svjetovna, a druga vjerska? Jesu li ti odnosi bili “idilični” kao što je intervju NST-u u lipnju prošle godine rekla gradonačelnica ili su odnosi ipak drugačiji od njezine izjave?

Već sam naznačio u prijašnjem odgovoru da naši odnosi nisu bili idilični. Veoma sam se začudio kad sam prije godinu dana u Vašem tjedniku pročitao takvu ocjenu, koju je dala sama gradonačelnica. Što se tiče dječjeg vrtića Svete Marije Magdalene u Selima, mi kao Biskupija nismo ni tražili da ga financira Grad. Ja sam samo molio da ga sufinancira. Dobio sam odgovor gradonačelnice da taj vrtić nije potreban i da ga oni ne mogu pomagati. U Hrvatskoj trenutno ima 54 vjerska vrtića koji moraju zadovoljavati sve propisane kriterije Ministarstva obrazovanje, znanosti i športa, imati sve potrebne dozvole i biti u svemu usklađeni s drugim takvim, civilnim ustanovama. I od tih 54 vrtića jedini je naš, u Selima, koji potpuno mi sami financiramo. Evo kakav odnos ima Grad prema Biskupiji, odnosno prema nama katolicima.

Rekao bih da je grad Sisak poput Sjeverne Koreje u hrvatskom sustavu obrazovanja i predškolskih ustanova, jer je usamljen slučaj takvog ignorantskog i ja bih dodao diskriminirajućeg odnosa prema Katoličkoj Crkvi. Ni u jednom civilnom vrtiću nije dopušten vjerski odgoj, a inače po Hrvatskoj to je ponuda u svim vrtićima. A to je eklatantno kršenje Ustava Republike Hrvatske koji jamči svim svojim državljanima pravo vjeroispovijesti, a i Ugovora koji je Republika Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom 1996. o sudjelovanju Katoličke Crkve u odgoju i obrazovanju kojim država Crkvi jamči pravo na vjerski odgoj u osnovnim i srednjim školama te u predškolskim ustanovama. Također, Sisačka biskupija i katedrala su na Trgu bana Josipa Jelačića. To je gradski trg. I kada mi organiziramo koncerte ili neke druge događaje, moramo za to dobiti dopuštenje Grada jer je on njegov vlasnik. Prošlog je ljeta Grad stavio binu za svoje koncerte baš pred sam ulaz u Veliki Kaptol, a da nas nije pitao smeta li nam. Tada je dakle taj trg njihov, kad tu rade što hoće. No, kad recimo padne snijeg, kao što je bio ove godine cijeli siječanj, tada to više nije gradski trg jer ga mi sami moramo čistiti, dok istovremeno Grad po svojim komunalnim službama čisti pristup svim školama, poštama, bankama, kolodvorima, kazalištima, čak i trgovinama jer u sve te ustanove ulaze građani ovoga grada.

Samo nama, katolicima, Grad ne želi to osigurati premda svi naši vjernici, kao i sve naše ustanove, redovito svojim doprinosima Gradu plaćamo prireze, komunalne naknade itd. A kad smo upitali jednog radnika gradskih komunalnih službi može li nam očistiti snijeg pred katedralom, on je odgovorio da bi to rado učinio, ali da se boji da će izgubiti radno mjesto. Također Grad ništa nije učinio, a niti pomogao, da se urede i održavaju trgovi pred sisačkim crkvama Svete Marije, Kraljice mira i Svetog Kvirina, a to su gradski trgovi. Zar to nije diskriminacija? Ili pitanje blagoslova, što je vjerski običaj. Ja sam rekao gradonačelnici da nije sve s njom počelo pa neće ni završiti, no kad je ona došla na tu funkciju zabranila je blagoslov na početku Dana kruha na gradskoj tržnici, na otvaranju novog vrtića i nove škole, a roditelji naših učenika su to tražili jer su katolici. Zar nije ona gradonačelnica svih građana, pa i katolika? A ponaša se kao da je gradonačelnica samo esdepeovaca. Ona svoj stav argumentira time što je Hrvatska sekularna država, no pri tom krivo shvaća sekularnost kao antiteizam, što nije. Sekularnost označuje odvojenost institucija i međusobno poštivanje različitih kompetencija, a ne zadiranje u tuđe kompetencije ili diskriminaciju zbog vjerskog uvjerenja. Ti primjeri koje sam spomenuo samo su pokazatelji odnosa Grad – Biskupija, ali temeljni je problem u tome što nema komunikacije, a uzrok je tomu što bi gradonačelnica željela da zbog njezine nevjere u gradu Sisku svi postanu nevjernici.

Ja pak ne očekujem, ako dođe na čelo Grada katolik, da će svi morati biti katolici. Imam dobre odnose i s pravoslavnim parosima i vjernicima, kao i s islamskom zajednicom i njihovim imamom. I oni imaju kao građani jednaka prava, dakako i obveze, kao i katolici ili nevjernici. Ali ako je u Sisku 81 % katolika, 8 % pravoslavnih, 6 % muslimana i 5 % nevjerujućih, to nešto govori. U demokraciji se poštuje većina, zar ne? Vi spominjete i proslavu Dana grada, a to je blagdan svetog Kvirina. Nije neočekivano da u kontekstu naznačenih odnosa postoje dvije proslave tog Dana, premda bi to trebala biti jedinstvena proslava. Za Kvirinovo 2015., kao čestitku, gradonačelnica je organizirala koncert grupe Let 3, što sam ja shvatio kao provokaciju. Gđa Ikić Baniček je na žalost u svom programu kad se natjecala za čelno mjesto u Gradu, najavljivala predatirati Dan grada s blagdana sv. Kvirina na dan „oslobođenja“, dan kad su partizani, i to srpska udarna divizija 1945., ušli u Sisak i „oslobodili“ života mnoge naše građane. Slično je i s proslavom Božića: jedno je naša kršćanska proslava, a drugo gradska koja nema veze s našom, premda se naziva „Božić u gradu“. Kad sam to u Božićnom čestitanju pred Županom problematizirao, došao mi je odgovor ispod svake razine na gradonačelničinom portalu.

Dosadašnja SDP-ova gradonačelnica Kristina Ikić Baniček ponovno se kandidirala za gradonačelnicu na lokalnim izborima. Kakvo je vaše mišljenje o njezinoj četverogodišnjoj vladavini i ponovnoj kandidaturi, te mogućnosti da još četiri godine upravlja gradom Siskom na proklamirani način slavljenja pozdrava “Smrt fašizmu-sloboda narodu”, “bacanju u Savu poput Turaka”, infrastrukturnih objekata upitnog smisla, izvedbe i vrijednosti, gušenja funkcije Gradskog vijeća i lokalne demokracije, parlamentarizma i pluralizma, autokratskog vladanja bez dijaloga i konsenzusa?

Moje mišljenje o dosadašnjoj četverogodišnjoj upravi našim gradom je negativno. Molim se Bogu da se ta protugrađanska i protuvjerska vladavina gradom Siskom završi i da dođe netko tko će osjećati sve građane svojima i svima jednako pomagati. Ovo vraćanje u komunizam i partizanštinu – što nedvojbeno znači pozdrav koji ste citirali, kao i pjevanje pjesama poput „Po šumama i gorama“ u Brezovici i po Sisku – ne može Sisku u 21. stoljeću donijeti ništa dobra. To je neki hibrid agresivne revolucije koji nema ništa s ljevicom koja je potrebna Hrvatskoj, ali koja treba biti nacionalno svjesna i socijalno osjetljiva. Vladajuće elite na žalost upale su u zamku samodostatnosti, okružile su se poslušnicima kojima vladaju pod prijetnjom gubitka radnih mjesta i to sve zajedno stvara ozračje straha zbog kojeg ne može doći do kreativnih inicijativa niti ostvarenja novih ideja koje bi pokrenule malo poduzetništvo, zaustavile demografsko propadanje i veliki odlazak mladih iz ovog lijepog kraja.

Kakve bi osobne i etičke karakteristike te političke sposobnosti morala imati osoba koja želi postati sisački gradonačelnik ili gradonačelnica, koja bi na pošteniji, korektniji i uspješniji način vodila ovaj Grad hrvatskih pobjeda? Zašto nema sreće s vodećim ljudima Grada?

Ne može biti sreće s onima koji ne shvaćaju da njihov položaj na koji su izabrani nije u svrhu njihove vlastite koristi, nego da treba biti u korist svih građana. Za to se traže nesebični, karakterni ljudi koji su kadri zatomiti svoje vlastite interese i podrediti ih zajedničkom dobru i napretku zajednice. Osobine poštenja i nesebično služenje zajednici bile bi za mene takve poželjne karakteristike, na prvom mjestu. Ako je to i karizmatična osoba, to je dobro, ali to nije presudno. Važno bi bilo da čelnog čovjeka podupire ne samo njegova stranka, nego i širi krug ljudi, a on se dokaže svojim potezima da može uživati povjerenje svih građana. To bi bilo jedino ispravno. No, u našem gradu bojim se da su tolike podjele među političarima, a to je na žalost zbog vlastitih interesa, da se narod nema baš čemu nadati. Jedinstvo raznih srodnih opcija, dakako domoljubnih, bilo bi međutim jedino kadro promijeniti smjer u kojem ide naš grad, a to je njegovo stagniranje i propadanje.

Kakvo je vaše mišljenje o lokalnim političkim strankama, političarima, praksama? Mnogi koji se bave politikom, zaklinju se u Crkvu i vjeru, a u praksi čine suprotno (jedno misle, drugo govore, treće rade), primjenjuju makijavelizam, kameleonizam i “sotonizam”? Kako to tumačiti? Shvatiti? Nadvladati?

Rekao bih da te devijantne pojave koje spominjete ne mogu biti izraz vjere nego odsutnosti vjere iz njihova života. To je svakako – u slučaju da se takvi pozivaju na Crkvu i svoju pripadnost njoj – prijetvorno i licemjerno. Općenito govoreći mislim da su se do sada u našem gradu Sisku stvarale, kako se to voli reći, neprincipijelne koalicije jer su se stranke koje su potpuno različitih načela znale ujedinjavati samo zato da bi zajedno „dijelili vlast“, dakle zbog vlastitih interesa. I tada ne može biti dobro narodu niti lokalnoj sredini jer oni ne razmišljaju što bi mogli učiniti za narod, da ljudima bude bolje, nego samo kako da se oni sami što više namire, kako da dobiju što bolje fotelje, kako da uhljebe svoje pristaše. To je zapravo prividno prijateljstvo, jer takvi savezi ne počivaju na povjerenju nego na ucjeni. A oni koji su spremni ucjenjivati, ali se ponašati po diktatu i ucjenama, nisu hrabri ljudi nego kukavice. To je stajalo kroz povijest, a i danas, naš narod najgorih posljedica.

Mnoge ste iznenadili oštrim govorom na božićno-novogodišnjem prijemu kod župana Ive Žinića? Što vas je potaknulo za tako oštar istup koji bi se mogao nazvati i prozivkom župana i Županije, ali i državne vlasti? S čime niste bili zadovoljni? Što danas mislite: jeste li trebali tako istupiti? Kakav je danas vaš stav o pitanjima koje ste tada iznijeli, je li se što pomaknulo, pokrenulo po tim pitanjima?

No, dobro, nisam ja tada samo kritizirao, nešto sam i hvalio. Recimo, pohvalio sam župana što je osnovan županijski Odbor za obilježavanje žrtva komunističkog terora Drugog svjetskog rata i poraća. I mene zovu kada obilježavaju neko masovno stratište iz tog vremena, da se pomolim i prikažem sv. misu za žrtve. Ali ne mogu shvatiti da npr. Hrvati s Kosova već 17 godina u Hrvatskoj nemaju doma! Mislim na naše ljude u Dumačama. Živjeli su više od 11 godina u kontejnerima, pa potom više od 5 godina u prognaničkom naselju u Maloj Gorici, gdje su još danas smješteni u barakama, dok se 40 kuća za njih sagradilo već prije 3 godine. Pa zar nitko ne može, ne zna ili neće završiti tu gradnju da se te ljude useli u te kuće, a ne da im se predaju onda kad će već od nebrige početi propadati? Taj nemar i ta procedura, gdje se birokracija poigrava s ljudima, meni je neshvatljiva.

Također ne mogu razumjeti kako je moguće da se za neke projekte čeka odobrenje više mjeseci, pa i više godina, dok bi za njih bilo potrebno tek nekoliko tjedana. Tu neučinkovitost naše administracije pokazao sam na primjerima Zrina i našeg vjerskog vrtića u Selima. O Zrinu, koji bi trebao biti simbol hrvatske borbe za slobodu, već godinama se dopisujemo s državnim institucijama, čak i kupujemo zemlju – koja nam je kao Crkvi bila oduzeta poslije Drugog svjetskog rata, jer ne možemo dočekati njezin povrat – a za dječji vrtić u Selima jedan državni ured dobio se pohvalio da su sve dozvole ishođene u rekordno kratkom vremenu – a to je bilo više od pola godine, jer da inače to traje barem godinu dana. Ja sam odgovorio da se time ne trebaju hvaliti jer se te sporosti treba stidjeti! Rekao sam također da za Zrin naša Županija nije ništa napravila, a prošla je godina bila Godina Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, budući da je bila 450. godišnjica bitke kod Sigeta. Doduše postavljena je jedna ploča tom hrvatskom junaku na stari grad Zrin. Ipak za Zrin se sad neke stvari pokreću. Na sjednici Vlade RH u Sisku 23. veljače odlučeno je da će se obnoviti i asfaltirati cesta Divuša – Zrin, što je dobra stvar jer kako Zrin može postati poželjna destinacija u Hrvatskoj ako se do njega ne može ni doći?

Što mislite o sadašnjoj državnoj vlasti, o Vladi Andreja Plenkovića, o djelovanju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović? Imamo li razloga za optimizam, ide li Hrvatska u dobrom smjeru, poduzima li mjere za zaustavljanje iseljavanja mladih iz Hrvatske, za sprečavanje demografske katastrofe, za otvaranje novih radnih mjesta, za suzbijanje korupcije kao rak rane hrvatskog društva, za stvaranje pravednije, socijalno osjetljivije, humanije i bolje Hrvatske?

Rekao bih da imamo razloga za blagi optimizam. Naša Predsjednica je svjesna da je naša hrvatska budućnost vezana uz zapadnu Europu i tu traži saveznike. Inicijativa Triju mora je odlična jer Hrvatsku odmiče od Balkana, kamo nas još uvijek mnogi žele vratiti. A mi smo u EU, i to kao srednjoeuropska, mediteranska zemlja. Predsjednik Vlade gosp. Plenković dobro za sad balansira, jer mu stalno ovi agresivni hrvatski izdajice – tzv. antifa – izmišljaju fašizaciju, ustašizaciju, ugrozu manjina, dok te iste skupine nisu nikad imale veća prava u Hrvatskoj. To je naša nenarodna i protunarodna politika koju bi trebalo iskorijeniti. Kažem, premijer to sve uspijeva dobro premostiti prije svega inzistiranjem na gospodarskom rastu, na pravima manjina, ali ne na njihovom diktatu, te ovim najnovijim potezima koji su mnoge iznenadili. O tom ćemo poslije.

No, još bih rekao da Hrvatskoj nedostaje povezanost domovinske i iseljene Hrvatske. A toga su se sve vlade, poslije smrti prvog predsjednika Tuđmana, bojale. Zašto? Jer je sve više prevladao utjecaj starih komunističkih kadrova koji nisu željeli dolazak niti hrvatskih iseljenika niti njihovog znanja niti kapitala. Radije će iseliti pola Hrvata u inozemstvo negoli što će dopustiti da se iseljenici vrate i svojim znanjem i kapitalom obogate našu domovinu. Stvoreni su takvi zakoni koji to onemogućavaju. Volio bih da to premijer bude u stanju preokrenuti, da se toga ne boji. A to bi značilo dirnuti u osinje gnijezdo. No, time bi se ne samo se podiglo gospodarstvo, nego dolaskom iseljenika bi se i demografski spasila Hrvatska. Dok zemlju napuštaju mladi, ostaju uhljebi one vlasti koja je prije, u bivšoj državi, razarala Hrvatsku, i – kako da takvoj zemlji krene na bolje? Premijer se ne bi smio bojati povući radikalne poteze. Prije svega da potpuno otvori vrata povratku hrvatskih iseljenika. To bih mu ja savjetovao.

Vlada RH je donijela odluku o formiranju Vladinog povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Kakvo je vaše mišljenje o formiranju povjerenstva, s obzirom na kontroverze koje prate osnivanje takvih tijela i očekivanja od njih? Što se može očekivati od Povjerenstva kada se za pozdrav “Za dom spremni” HOS-a iz Domovinskog rata traže zabrane, osude, kada se takav pozdrav proglašava “ustaškim”, “fašističkim”, “neonacističkim”, dok se zvijezda petokraka i poklič “Smrt-fašizmu-sloboda narodu” proglašavaju antifašističkima i poželjnima? Možemo li kao država oko toga postići nacionalni konsenzus?

Ustanovljeno je Vijeće za suočavanje s prošlošću, što je svakako veliki pomak na bolje jer je do sada – a osobito u bivšoj komunističkoj vladi – to bilo nemoguće. Ipak tu su izostali predstavnici onih institucija koji su najviše trpjeli od totalitarnih vlasti, kao npr. Udruga bivših političkih zatočenika, Udruga Huda jama, ali i Udruga dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata, Udruga zatočenika srpskih koncentracijskih logora i sl. Nema u tom sastavu ni Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta koje je već stručno valoriziralo i osudilo rad pojedinih javnih osoba u Hrvatskoj, a koje su uništavale hrvatske interese. Nema ni Čička koji na čelu HHO u zadnje vrijeme sve bolje radi. Od znanstvenih institucija nedostaje mi Institut Dr. Ivo Pilar. Ne znam po kojem je ključu ušao Ivo Goldstein, a nije Ivo Banac. Ali sve u svemu, držim da je ovim vijećem učinjen velik korak jer je time započeo proces lustracije. Mislim da je to pravo ime za očekivani plod ovog vijeća. Svakako da bi bilo puno lakše kada bi lustracija bila zakonski provedena prije tog vijeća, ali i ono može puno tome pridonijeti. Npr. ako se osude svi pripadnici tajnih jugoslavenskih službi i njihovi suradnici, tada ne bi takvi više mogli naći mjesta u javnim državnim službama, kao npr. u politici, u inozemnim predstavništvima, u znanstvenim i kulturnim ustanovama, itd.

Ustavni sud Republike Hrvatske nakon 26 godina donio je odluku o odbacivanja prijedloga da se pravo na pobačaj proglasi neustavnim, te zatražio od Hrvatskog sabora da u roku od dvije godine donese novi zakon o pitanju abortusa? Poznat je stav Crkve da život počinje začećem, Crkva se zalaže za zaštitu života, nerođenih. Što mislite o odluci Ustavnog suda o abortusu? Hoćete li nastaviti molitvene aktivnosti, te aktivnosti na promociji života, protiv abortusa?

Mi ćemo svakako nastaviti s molitvama i svim aktivnostima koje štite život nerođenih. Upravo smo 5. ožujka započeli s prikazivanjem prezentacije o vrijednosti nerođenog života, što organizira udruga U ime obitelji, a to će se provoditi u svim župama naše Biskupije na kraju nedjeljnih misa tijekom ove korizme. U katedrali je osobno bila nazočna gđa Željka Markić koja je i vodila prezentaciju. Također je pred našom bolnicom na Pepelnicu započela molitvena inicijativa „40 dana za život“, koja se već peti puta organizira u 25 gradova Lijepe naše da bi se upozorilo na vrijednost života, a odvratilo od pobačaja. A Ustavni je sud, s velikim zakašnjenjem, dao svoje mišljenje kako zakon iz 1978. nije protiv našeg Ustava, premda u Ustavu u 21. čl. stoji: „svako ljudsko biće ima pravo na život“. Ipak vrijednost izjave Ustavnog suda je u tome što je u obrazloženju naveo i naše uvjerenje da ljudski život počinje začećem. To je stav Crkve oduvijek, a danas to potvrđuje i medicinska znanost, kao i biologija. To nije sporno. Sporno je spada li pravo na abortus u ljudska prava, kako to ističu pripadnici tzv. ženskih pokreta. Međutim abortus nije dio ljudskih prava jer to različito reguliraju pojedine države. Kod nas je to nedefinirano i dobro je da je Ustavni sud dao državi rok od dvije godine da donese novi zakon koji će to pitanje regulirati. Mi smatramo da je to prilika da educiramo naše vjernike o čemu se tu radi i kako nitko nema pravo Božji dar ljudskog života prekinuti, tj. počiniti ubojstvo. Tu se mi žestoko protivimo svakom takvom „pravu“ jer to smatramo nedopustivim. Crkva čak povezuje s grijehom pobačaja i kaznu ekskomunikacije, tj. izopćenja, što se samo s dopuštenjem biskupa ili čak pape, u ispovijedi, kad se taj grijeh ispovijedi, ukida odnosno briše. Bog je milosrdan, ali čovjek se mora odgovorno ponašati.

Kako stoje stvari s kanonizacijom našeg blaženog kardinala Alojzija Stepinca? Mnoge je iznenadila odluka pape Franje o osnivanju povjerenstva Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve o Stepincu. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Kakva su vaša saznanja? Hoće li nam i kada kardinal Stepinac postati svetac?

Iskreno se nadam da će sljedeće tj. 2018. godine Papa proglasiti bl. Alojzija Stepinca svetim. Zapravo ne može taj proces drukčije završiti, premda bi se protivnici Katoličke Crkve i blaženog Alojzija veselili da to ne završi tako. No, oni mogu kritizirati, ali ne mogu utjecati na taj unutarcrkveni postupak Katoličke Crkve. Kad gledamo izvana taj presedan, da se SPC umiješala i osporila naš, čisto katolički postupak proglašenja svetim našeg Blaženika, to izgleda nemoguća misija. Nikad se takvo što nije dogodilo. A papa Franjo želio je dati priliku SPC-u da čuje njihove probleme pa je osnovao mješovito povjerenstvo da o tome raspravi. Važno je da je tom povjerenstvu dano ograničeno vrijeme rada, a to je od srpnja prošle do srpnja ove 2017. godine. Usprkos velikim očekivanjima, čini se da će plodovi rada ovog povjerenstva bili neznatni. Moći će se reći da je Papa želio čuti probleme koje s našim svecem ima SPC, ali oni nisu kadri osporiti njegovu svetost jer je ona neupitna.

Oni zapravo igraju političku igru, i sve je ovo otišlo na žalost u političko nadmudrivanje. Država Srbija službeno i dalje zastupa velikosrpske stavove prema Hrvatskoj, a na žalost u to se uključila i SPC. Bitna je u stvari zamjerka, zašto je nadbiskup Stepinac podupirao pravo hrvatskog naroda na neovisnu državu. To je veoma neobično, osporavati pravo bilo kojem narodu da želi imati svoju državu. Ali mi Hrvati to možemo razumjeti jer smo od 1918. bili pod srpskom vlašću, koja nas je beskrajno iskorištavala, Hrvati su bili u obje Jugoslavije podjarmljeni i jasno je da milom oni nama nisu željeli dati slobodu, već smo ju krvlju morali izboriti. U okolnostima neprestane borbe za slobodom neobično bi bilo da neki hrvatski domoljub ne želi samostalnost svoje domovine. Kardinal Alojzije Stepinac je simbol ne samo svetosti Crkve, nego i simbol slobodne Hrvatske. I zato ja želim da mu Biskupija podigne spomenik, na Trgu bana Jelačića pred Velikim Kaptolom. Mi se već pripremamo za to. Bit će to veliko slavlje i opet jedna velika katolička i hrvatska pobjeda u hrvatskom narodu i u našem gradu Sisku.

Crkva se zalaže da se zabrani rad nedjeljom, da nedjelja bude sveti dan, za odlazak na misu u crkvu, za obitelji i zajedništvo. Takva zabrana vrijedila je vrlo kratko vrijeme, zakon je ukinut, ponovno trgovački centri rade nedjeljom, radnice moraju raditi cijelu nedjelju, a najčešće im nije plaćen prekovremeni rad. Zašto se u demokratskoj, pluralnoj, katoličkoj Hrvatskoj ne može zabraniti rad nedjeljom, zašto nedjelja ne može biti slobodna i sveta?

To se do sada nije reguliralo jer je, mislim, vladala politička korupcija, političari su bili potkupljeni od velikih trgovačkih lanaca i morali su im se odužiti donoseći zakone koji su išli njima u korist a na štetu radnika i naše katoličke tradicije. Mi u Crkvi, na temelju katoličkog socijalnog nauka, ne tražimo neradnu nedjelju samo zato da naši vjernici mogu doći na misu, nego prvenstveno zato što je to pravo radnika i ljudsko pravo, imati jedan dan odmora u tjednu, a to je tradicionalno kod nas nedjelja, samo ime joj to kaže da se taj dan „ne dela“, ne radi. Otkako je u modernoj hrvatskoj državi to došlo u pitanje, mi smo se borili za prava radnika, u ovom slučaju to su uglavnom radnice, mlade žene koje za neadekvatnu povišicu (koja može biti i samo jednu kunu!) rade prekovremeno, pa ne mogu biti ni sa svojom obitelji, umaraju se i razbolijevaju pa ne mogu biti od koristi ni firmama ni društvu.

Daje nam nadu to što je premijer obećao da će Vlada razmotriti to pitanje u kontekstu demografske obnove jer to jest povezano. Kako će mlada obitelj planirati više djece ako je majka uvijek odsutna, ako se ne može ni u nedjelju posvetiti svojoj obitelji? Možemo se usporediti sa zapadnim zemljama odakle dolaze ti trgovački lanci, a gdje je to pitanje najčešće regulirano tako da su trgovine nedjeljom zatvorene, pa ne strada ni turizam niti su ljudi gladni kruha. Zar se ne bi to sve moglo nabaviti kroz šest radnih dana pa da i trgovci imaju neradni dan i vremena za sebe i svoju obitelj? To se mora promijeniti.

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save