Bila kraljevina ili federacija, Jugoslavija je bila najprihvatljiviji (međunarodno prihvatljiv) oblik velike Srbije. Kad takvo određenje imamo pred očima, postaje nam u potpunosti jasna tragična i krvava moderna i suvremena hrvatska povijest iz koje treba samo – učiti – jer je povijest učiteljica života (i ima običaj ponavljati se).

Srbijanska politika u posljednja dva stoljeća se može sažeti u dvije točke; geopolitičku točku: Srbija bez mora je nebitna (što je činjenica) i kulturnu točku: jezici južnih Slavena nisu različiti već je to sve jedan srpski (jugoslavenski) jezik, čime se se opravdava srbijanska imperijalistička politika.

1914. godine počinje izlaziti časopis “Književne novosti” u srpskog (!) nakladnika iz Rijeke Đure Trbojevića, tiskane u Zagrebu, a glavni urednik je bio Milan Marijanović za kojega je Matoš više puta ustvrdio da “više piše nego što čita”. Prvi broj tog časopisa se pojavio 24. siječnja 1914., a posljednji 18. srpnja iste godine. Izlazio je dva puta mjesečno. Ono, što je, međutim, zanimljivo u tom časopisu jest to da se u svakom broju provodila anketa, odnosno, u svakom bi se broju objavljivalo mišljenje pripadnika srpske nacionalnosti bilo iz Slovenije, Hrvatske, BiH ili Srbije o tomu koji i kakav će biti službeni jezik nakon što se južni Slaveni ujedine. Posebno zabrinjava činjenica što se 1914. (!) godine (prije početka rata) o zajedničkoj državi Hrvata, Slovenaca i Srba govorilo kao da je to gotova stvar. Časopis je financiran iz Beograda, a imao je potporu ondašnje hrvatske (Marijanović, Trumbić i t.d.) i srpske masonerije. Shvaćanje je bilo sljedeće: Hrvati će se odreći svoga jezika (govorne ijekavice), a Srbi će se odreći ćirilice – bolje sročeno – svi će govoriti (i pisati) srpskim (nepostojećim) jezikom.

Srbi, narod bez jezika, kulture i povijesti, dobivši 1945. godine opet (!) vlastitu državu, nastavljaju svoju kulturnu politiku (nakon što su ispunili geostrateške ciljeve); Srpska akademija nauke i umetnosti u poraću odmah počinje s izdavanjem knjiga kao što su: „Srpska umetnost u Dubrovniku“, „Srpska kultura u Dubrovniku“, „Srpski jezik u Dubrovniku“ i t.d. Odmah nam je jasno zašto se današnje okupljanje Srba i Jugoslavena P.E.N. Centra odvija u Dubrovniku. To je središte hrvatske barokne kulture, ali i najbliži hrvatski grad na moru kojeg svojataju budući nemaju iz tog razdoblja (ni ranije ni kasnije) ništa vlastito i autohtono.

Ove dvije povijesne sličice dovoljno kazuju; ima ih nebrojeno više. Moglo se očekivati da će jugoslavensko-srpska kolona povodom polustoljetne obljetnice Deklaracije o hrvatskom jeziku pokušati napraviti diverziju, odnosno nastaviti svoje povijesno poslanje iz krivotvorenih i prepisanih Garašaninovih „Načertanija“. Tako i bi; naime, pojavila se „Deklaracija o zajedničkom jeziku“,koja je rezultat serije konferencija projekta ‘Jezici i nacionalizmi’. Srbi znaju da bez „unitarnog“, dakle umjetnog i nepostojećeg jugoslavenskog jezika naprosto ne postoje, stoga svakodnevno, uz pomoć hrvatskih petokolonaša djeluju ka rastakanju nesređenog i stoljećima zatomljivanog hrvatskog jezika.

Ono što, pak, najviše zabrinjava, jest činjenica da su na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Leipzigu, koji se održava između 23. i 26. ožujka, predstavnici Hrvatske bili Slobodan Šnajder i Damir Karakaš, oba potpisnika spomenute Deklaracije o zajedničkom jeziku!

Da stvar bude gora, ovogodišnji je književni program osmišljen oko teme “Ni Istok, ni Zapad – Alkemija Balkana”. Kakve veze ima „Balkan“ s Hrvatskom? Drugo, „ni istok ni zapad“ je predizborna parola politike koju vodi turski predsjednik Erdogan. Najgore je što se sve to događa uz potporu i blagoslov ministrice kulture Nine Obuljen, a upitno je zna li za ovaj skandal predsjednik vlade Andrej Plenković. Uz to, Damir Karakaš javno kaže da „se trebamo ugledati na Srbiju“, dok Novi List izvještava da na tom Sajmu hrvatski štand izgleda kao peglica, a srpski kao mercedes!!!

Kako je moguće da dva Srbina/Jugoslavena predstavljaju hrvatsku (???) književnost u Njemačkoj? Tko je dopustio ljudima koji smatraju i potpisuju da hrvatski jezik ne postoji – nastupati u ime Republike Hrvatske na međunarodnom sajmu knjiga? Ako HAVC nije bio dovoljan razlog za trenutnu ostavku Nine Obuljen Koržinek, onda ovakav skandal svakako jest.

Svjedočimo da se ovakva postupanja nimalo ne razlikuju od politike i izdaje koja se događala tijekom prošloga stoljeća; učinkovito (nepostojeće) srpstvo spram jalovoga i izdajničkoga hrvatstva – i tako to prolazi bez sankcija, na štetu narodne samobitnosti i samosvojnosti.

F. Perić/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save