Nemoć Europe i balkanski ples po oštrici noža
Uz priče o nužnosti nove EU komunikacije prema zapadnom Balkanu (i šire) i EU djelima kako prema Balkanu, ali tako i prema vlastitoj budućnosti, prisjetila sam se jednoga gotovo četvrt stoljeća starog francuskog satiričnog televizijskog žurnala, koji je prije dnevnika komunikacijski savršeno objašnjavao sve ono što se u onom pravom televizijskom dnevniku nije htjelo ili nije smjelo reći…
Znam da nije to bio čuveni Guignols, ne sjećam mu se više imena, ali sadržaj dobro pamtim. Kontekst događaja bio je sljedeći: u BiH bjesni rat, EU apelira na sve zaraćene strane da prestanu, Vijeće sigurnosti UN-a donosi rezoluciju za rezolucijom koje Srbi jednostavno ne priznaju, već idu dalje po svome ratnom planu. Francuske plave kacige s teškim naoružanjem nalaze se nasuprot vojsci bosanskih Srba, jači su, ali rezolucije UN-a im ne dopuštaju pucati, a političari koji su ih donijeli pozivaju na odlučni odgovor. I tu počinje radnja: na političke apele za odlučnim odgovorom, francuski zapovjednik na terenu dolazi na genijalnu ideju kako pobijediti Srbe, bez uporabe oružja. Samo njegovi vojnici znaju tu taktičku tajnu.
Pucaaaaj
Na zapovijed “pucaj”, oni će iz svega glasa početi vikati “bum, bum, bum” prema srpskim položajima. Baš kao da pucaju. I, kreće specijalna operacija. Zapovjednik viče: Puni! Pripremi! Pucaj! A vojnici iz svega glasa viču: bum, bum, bum… prema srpskim položajima. Kad ono s druge strane, Srbi se grohotom smiju. Ali zapovjednik ne odustaje i ponavlja se akcija: bumm, bumm, bumm…
Svaki put Srbi se sve manje smiju. I nakon pet-šest “bum, bum, bum” plotuna-kanonada, u kojima se vojnici svi zapljuvaše od silnog “bumanja”, s druge strane – tišina. Ushićeni zapovjednik proglašava pobjedu uz poruku: “Jesam li vam rekao da će Srbi umrijeti od smijeha!?”
U aktualnoj krizi koja ponovno prijeti sukobima u hrvatskom balkanskom susjedstvu, ugrožavajući i europsku, a poglavito hrvatsku sigurnost, i u krizi vlastita budućeg ustroja, EU politika se još uvijek nalazi u predbumovskoj fazi, koja predstavlja potpunu nevjerodostojnost i slabost. Ali je na putu da ponovno postane bum-bum politika.
Prvo, jer nema uvjerljiv odgovor na prijetnju balkanskih konflikata. I drugo, jer nema uvjerljiv i usuglašen odgovor za budući vlastiti ustroj, sporno pitanje koje Brexit nije izazvao, već samo potencirao i nametnuo kao dio obveznog dnevnog reda.
Zahvaljujući zapadnobalkanskoj turneji svoje visoke predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku Federice Mogherini i prigovoru o europskom zanemarivanju BiH, koji je izgovorio bivši visoki EU predstavnik u BiHMiroslav Lajčak, Europska unija je službeno pokazala da napokon primjećuje kako je Balkan na rubu konflikata na više mjesta. Ali je isto tako pokazala da nema odgovor na te konflikte, da nema vodstvo koje bi moglo napraviti novi europski konsenzus i poručila da stara Europa planira bijeg u svoje stare europske granice, gledajući na novu, postkomunističku Uniju kao na svoj teritorijalni štit.
Za stanje na rubu izbijanja oružanih sukoba u Makedoniji, u Crnoj Gori i na Kosovu, iza kojih u svojoj punoj političkoj snazi stoje Erdoganova Turska i Putinova Rusija i kojima je nered na Balkanu tek prvi korak u političkom projektu razbijanja EU-a i širenja vlastita utjecaja nad Europom, do razine podčinjavanja, EU je kao odgovor pripremio – novu komunikacijsku strategiju. A ona se uglavnom svodi na promjenu retorike. Staro je u toj novoj retorici ostalo to što Unija ne želi imenovati krivce za potpirivanje balkanskih sukoba. Nekad to nije činila da ne naljuti Srbe, danas to čini da ne naljuti i ne izazove Tursku i Rusiju, Erdogana i Putina.
Službena Europska unija nastavlja biti politički uglađena. Istodobno, u vrijeme kad Erdogan otvoreno uspoređuje Merkeličinu današnju Njemačku s Trećim Reichom, zato jer kancelarka Merkel napokon nastoji ograničiti razbijanje Njemačke iznutra, preko imigranata. A Putin, podučava ljudska prava i preko svojih epigona u zapadnim društvima razotkriva nove fašističke pojave po cijeloj Europi, osobito postkomunističkoj, onoj koja je do prije četvrt stoljeća bila pod dominacijom Sovjetskog Saveza.
Druga retorička promjena EU komunikacije je za nijansu otvorenije nuđenje europske perspektive državama zapadnog Balkana, od BiH do Makedonije.
Obje retoričke promjene mogle bi nositi i nešto dobro, kada bi iza njih stajao odgovarajući sadržaj. Jer nije u tradiciji EU-a da prozivkama i prijetnjama komunicira sa svojim političkim protivnicima niti da isključuje iz svoje kuće svoje moguće (zapadnobalkanske) saveznike.
Svi se smiju EU-u
Problem je u tome što je nova retorika tek kamuflaža za nedostatak sadržaja, za nedostatak učinkovite EU politike prema Balkanu. Pogledajmo samo na primjeru susjedne BiH: EU nije u stanju nametnuti ni jednu reformu koja bi približila BiH ustroju europske države i europskog izgleda, nije u stanju osigurati pa čak ni provedbu europskih presuda (Sejdić – Finci) i presuda Ustavnog suda BiH o promjeni izbornog sustava.
Tako da se njezinoj novoj EU retorici o uključivosti i perspektivi i bošnjačko i srpsko vodstvo mogu otvoreno smijati, baš kao nekoć bum-bum odlučnom odgovoru. No danas se novoj europskoj retorici ne smiju samo Dodik i Izetbegović, nego se iza njihovih leđa još jače smiju Putin i Erdogan. Na liniji nove i prazne europske retorike je dosljedno jedino Dragan Čović, koji je u međuvremenu u unutarnjem odnosu snaga učinio sebe nebitnim, a Hrvate kao politički subjekt nepostojećim.
Opasni sadržajni nedostatak u presudnim vremenima za budućnost EU-a osobito podcrtava ideja o EU-u s više brzina i način na koji je ona plasirana za ovotjedni EU summit kao priprema za skori Rimski summit, koji bi trebao iznjedriti ideju o novoj Uniji poslije Brexita. Lideri četiriju država stare Europske unije – Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske – zatvorili su se u Versailles, a iz njega izišli sa zajedničkom idejom i iznjedrili ideju o novoj, višebrzinskoj Uniji. Ideja je višestruko iritirajuća i štetna za razložnu raspravu o budućnosti EU-a. Prvo zato što je riječ o liderima koji su politički vrlo slabi i u vlastitim državama: francuski Francois Hollande je već zauvijek bivši predsjednik, španjolski Mariano Rajoy je trajno nestabilan premijer, talijanski Paolo Genilloni je slučajno-privremeni premijer, a Angela Merkel poljuljana njemačka kancelarka s neizvjesnim izborima ispred sebe.
Drugo, zato što su izostavljene baš sve države tzv. nove Europe, pa čak i jedna velika Poljska. I treće, zato što višebrzinski model koji su predložili percipira sve države nove, postkomunističke Europske unije kao obrambeni teritorijalni štit stare Europe s istoka i s jugoistoka. Hrvatska je pritom u posebno neugodnom položaju kao štit – perec koji se u tom višebrzinskom EU-u može vratiti i u bivše balkansko društvo, poželi li prvobrzinski EU u nekom trenutku malo nahraniti svoje neimenovane protivnike.
Poljsko odbijanje suglasnosti za ponovno imenovanje svoga bivšeg premijera Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća zato nije samo poruka da takvo jednostrano određivanje budućnosti EU-a neće proći, već je i početak pravog političkog rata oko ustroja budućeg EU-a.
Kad bude gorio Balkan
U njemu bi pretenciozna poruka luksemburškog premijera Xaviera Bettera”Habemus Presidenum”, po uzoru na vatikanski “Habemus Papam”, koju je zatwittao nakon Tuskova izbora preglasavanjem Poljske, uskoro mogla odjekivati jednako glupo kao što još uvijek odjekuje beogradska izjava njegova sunarodnjaka Jacquesa Poosa iz srpnja 1991. ” Zaustavili smo rat. Kucnuo je čas Europe. Ovo je vrijeme Europe a ne Amerike”.
Za Hrvatsku je vrlo važno da državni vrh na vrijeme prepozna čije vrijeme dolazi kad na Balkanu počne gorjeti. Da ne bi bila prepuštena europskoj bum, bum obrani.
Piše: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
