NIKOLA MILANOVIĆ: Progoni su nemilosrdna kršćanska zbilja
Rimsko je Carstvo bilo pravno uređena država, a kroz prvih nekoliko stoljeća u njemu su trajali žestoki progoni kršćana. Još ni danas nije dokraja jasno na temelju čega su kršćani bili proganjani. Nije naime jasno je li nasilje nad njima vršeno na temelju nekog iznimnog zakona ili zbog toga što je kršćanstvo smatrano nedopuštenom religijom (religio illicita) pa su protiv njega rabljene represivne mjere, piše August Franzen (A. Franzen, Pregled povijesti Crkve).
Tako je car Trajan u svom pismu upućenom legatu Pliniju naveo da se kršćani imaju kažnjavati kao kršćani, ali da se istraga protiv njih po službenoj dužnosti ne otvara. Za jednu pravnu državu ovakva je praksa u najmanju ruku bila čudna. Stoga se ranokršćanski pisac i govornik Tertulijan pitao zašto se ne otvara istraga protiv kršćana ako su zločinci, a ako pak nisu, zašto ih se uopće dira. Bilo ovako ili onako, progoni su bili nemilosrdna kršćanska zbilja kroz tih prvih nekoliko stoljeća.
Prvi progonitelji bili su Židovi
Valja ipak kazati da prvi progonitelji kršćana nisu bili Rimljani, nego Židovi. Iako su kršćani strogo poštivali židovski zakon i sudjelovali u njihovim obredima, ipak su razlike uskoro isplivale na površinu. Molitva Kristu kao Gospodinu, slavljenje euharistije, krštenje i život kršćanske zajednice kod Židova je najprije izazivalo sumnju i otpor, a kasnije je to preraslo u otvoreno neprijateljstvo. To je neprijateljstvo dovelo do tragičnih progona.
U prvom valu progona (32/33. godine) kamenovan je Stjepan, a dio kršćana protjeran je iz Jeruzalema. U to je vrijeme progonitelj bio i Savao, koji se negdje između 33. i 36. godine pred Damaskom obratio te postao Pavao. Znamo što se kasnije događalo s Pavlom.
Drugi val progona zbio se godine 42/43. U tom je progonu mučeničkom smrću umro apostol Jakov Stariji, a Petar je utamničen i kasnije na čudesan način spašen iz tamnice (Dj 12,1). Kršćani koji su ostali u Jeruzalemu (hebrejski judeokršćani, za razliku od protjeranih helenističkih judokršćana) nastojali su lojalnim držanjem prema židovskim običajima ne izazivati Židove. Nažalost, razlike su opet izišle na vidjelo pa je oko godine 62/63. kamenovan apostol Jakov Mlađi. Kad su kršćani odmah na početku židovskog ustanka (66-70) napustili Jeruzalem, imajući na umu Kristovo proročanstvo o njegovoj propasti, Židovi su ih nazvali izdajicama.
Netrpeljivost i neprijateljstvo sve više su rasli što je dovelo do toga da je oko 100. godine sinagoga službeno proklela kršćane. I za vrijeme svog posljednjeg ustanka protiv Rimljana Židovi su još jednom krvavo progonili kršćane. Time je začeto dugotrajno neprijateljstvo u kojem će Židovi i za vrijeme kasnijih progona kršćana od strane Rimljana, imati ulogu poticatelja rimskog puka protiv kršćana. Kad su kršćani dobili slobodu, a napose kroz srednji vijek, situacija se preokrenula pa su započeli progoni Židova. Naravno da to nema nikakve veze s kasnijim antisemitizmom, posebno izraženim za vrijeme nacizma, piše Franzen.
Progoni u Rimskom Carstvu
Platonistički filozof Celzo, koji je inače bio ozbiljan kritičar kršćanstva, oko godine 178. sastavio je jedan protukršćanski pamflet, na koji je veliki propovjednik i pisac Origen odgovorio protuspisom. Upravo se iz tog protuspisa mogu razabrati razlozi progona kršćana. Kršćani kao uvjereni monoteisti nisu htjeli sudjelovati u rimskom poganskom državnom obredu, stoga su Rimljani u njima gledali svojevrsne „ateiste“ (nisu vjerovali u njihove bogove).
Kršćani su, osim toga, vjerovali u Gospodina Isusa Krista te nisu smjeli priznavati kult cara. A kako je taj kult služio i za učvršćivanje državnog jedinstva, kršćanska praksa je postala opasna pa ih se sve više smatralo državnim neprijateljima. I dok su Rimljani prema židovskom monoteizmu bili tolerantni jer je bio vezan za jedan mali narod i stoga relativno bezopasan, kršćanstvo je postajalo sve opasnije jer je zahvaćalo sve narode, a širilo se velikom brzinom.
„Što se tiče kršćana, oni su priznavali carstvo kao silu koja održava red, pokoravali su se točno i potpuno njegovim zakonima, no molili su se za cara, a ne caru. Tako u normalnim vremenima i nije bilo nekog razloga da se istupa protiv njih. I zaista, progoni su bili tek povremeni i različiti po opsegu i po svojem trajanju u različitim pokrajinama. U 2. su stoljeću, pored toga, često više sličili na vulkanske provale nagomilane mržnje negoli na neke državne akcije koje bi bile dugo i sustavno pripremane. Tek je car Decije postupio na osnovu jasnog plana“, piše Franzen.
Tri različita razdoblja
Možemo razlikovati tri različita razdoblja progona kršćana.
U prvom razdoblju država je ili tolerirala ili ignorirala kršćanstvo smatrajući ga običnom židovskom sektom. Ipak je godine 64. car Neron započeo prvi progon u kojemu je dao udariti na muke i smaknuti mnoge kršćane. Progon je bio ograničen na Rim, a u njemu su, među mnoštvom ostalih, mučenički stradali Petar i Pavao. Iz tog se razdoblja još mogu spomenuti Domicijanovi (81-96) progoni.
Drugo razdoblje trajalo je od 100. do 250. godine. Rimljani kršćanstvo više ne smatraju židovskom sektom, ali je postalo religio illicita (nedopuštena religija), jer su držali da je neprijateljska prema državi i narodu. Progoni su trajali za vrijeme careva Trajana (98—117), Antonina Pija (138—161), Marka Aurelija (16—180), Komoda (180—192), Septimija Severa (193—211), dok su za cara Hadrijana (117—138) bili nešto blaži. Kasnije su kršćani, sve do 250. godine uživali u miru, koji je nakratko bio poremećen tek za cara Maksimina Tračkog (235—238), koji je izdao protukršćanski edikt, upravljen napose protiv klera. I iz ovog razdoblja poznati su brojni kršćanski mučenici: Ignacije Antiohijski, Justin, Polikarp Smirnski, lyonski mučenici, mučenici iz Scilija u Numidiji…
Treće razdoblje trajalo je od 250—311. godine. „Car Decije (249—251) težio je za unutrašnjom obnovom rimske države. Kako je smatrao da kršćani, koji uskraćuju državni obred, potkapaju vjerske temelje carstva, to je — po prvi put — dao opće državne zakone kojima je svrha da iskorijene kršćanstvo i stanovnike carstva ponovno privedu rimskoj državnoj vjeri. Već u prosincu 249. došlo je do prvog vala uhićenja. 20. siječnja 250. umro je papa Fabijan u Rimu mučeničkom smrću“, navodi Franzen. Za vrijeme Decijevih progona veliki broj kršćana popustio je pod žestokim pritiskom te otpao od kršćanstva. Nakon Decijeve smrti, koja ga je zadesila u ratu protiv Gota, praksu progona nastavili su Gal (251—253) i Valerijan (253—260).
Valerijanov progon bio je posebno žestok, a odnosio se uglavnom na kler. Stoga su mnogi pripadnici klera, ali i obični kršćani podnijeli mučeništvo u obliku teških zatvorskih kazni, robijanja u rudnicima, mučenja i pogubljenja. Krv je u to vrijeme tekla potocima. Među najpoznatije mučenike tog razdoblja spadaju Ciprijan i papa Siksto II. sa svojim svećenicima i đakonima, među kojima je bio i Lovro. Širom carstva bilo je ubijeno mnoštvo svećenika i laika, muškaraca i žena. Nakon Valerijanove smrti nastupilo je za kršćane razdoblje mira koje je trajalo punih 40 godina.
Zatišje pred oluju
Ovo razdoblje mira, piše Franzen, bilo je zatišje pred najgoru oluju: „Dioklecijan (284—305), sposobni i zaslužni obnavljač Rimskog Carstva, trpio je dugo vrijeme kršćanstvo čak i u svojoj najužoj okolini; čak su njegovu suprugu Prisku i kćerku Valeriju smatrali kršćankama. Onda je odjednom godine 303. započeo najkrvaviji od svih dotadašnjih progona. Taj progon pretvorio se u odlučnu bitku između kršćanstva i Rimskog Carstva i završio preko Konstantina Velikog pobjedom kršćanstva.“
U ovim su progonima zatvarani, mučeni i ubijeni mnogi kršćani. Primjerice u Nikomediji je ubijen biskup zajedno sa svećenicima i đakonima. Uhićivan, mučen i ubijan je sav kler, a kasnije se to proširilo i na druge kršćane, jer je izdana zapovijed da svi bez iznimke moraju žrtvovati poganskim bogovima. Među mučenicima svakako moramo spomenuti i našega Dujma. Cilj ovih posljednjih progona bio je jasan – potpuno zatiranje kršćanstva. Srećom se u sva četiri dijela carstva zapovijed nije sprovodila jednakom revnošću. Stoga progoni nisu donijeli očekivani rezultat pa su na zapadu već 305. godine uglavnom bili prestali, a na istoku su pod Galerijem dosegli vrhunac između 305. i 311. godine.
Broj mučenika bijaše zaista velik, a k tome se i smrtna kazna izvršavala na posebno okrutan način. Ipak, usprkos žarkoj želji da istrijebi kršćanstvo, Galerije je na koncu uvidio da u tome neće uspjeti pa je, razboljevši se, u travnju 311. godine izdao glasoviti edikt o toleranciji. Njime je kršćanstvu priznao pravo na opstanak. Kasnije je Konstantinova pobjeda donijela pravu slobodu kršćanima.
(Prema A. Franzen, Pregled povijesti Crkve)
NIKOLA MILANOVIĆ / MISIJA
