OVAKO RAZMIŠLJA HRVATSKA MLADOST: Pismo mlade čitateljice
Foto H. Pavić
S portala Dnevno.hr prenosimo emotivno i poticajno pismo mlade čitateljice:
U zadnje vrijeme puno slušam o Hrvatima, Srbima, ratu, Thompsonu, Škori, o tome kako je sada prekršaj zavikati – za dom spremni – što je zapravo, protuzakonito! Jer po kojem zakonu, po kojem stavku kojeg zakona, taj uzvik „za dom spremni“, koji jedino izražava zaštitu i ljubav prema svom domu, a ne agresiju, može biti prekršaj? Branit svoj dom je apsolutno zakonsko pravo. Tako da je činjenica što je taj uzvik proglašen prekršajem – kršenje zakona. Previše je tu pitanja i potpitanja koja bi se prilikom takvog uzvika postavljala, a da bi isti bio proglašen prekrašajem. Pa ti dokazuj da je on izrečen, dokazuj po kojim stavkama je on poziv na napad, po kojim stavkama kojeg zakona je on uzviknut u kontekstu u kojem ga se stavilo u prekršaj, jer naposlijektu, on sam po sebi nije ništa drugo već izražavanje svog zakonskog prava na zaštitu svog doma.
Puno slušam o tome kako su Marko Perković Thompson i Miroslav Škoro pozivatelji na mržnju, kako su zapeli u vremenu rata. Međutim to nije tako. Naime, i Marko Perković Thompson i Miroslav Škoro su najprije ljudi, koji su jako dobro shvatili mentalitet Hrvata. Oni su valjda jedini koji se usude reći i pjevati o onome, o čemu se nitko drugi ne usudi.
Ljudi u Hrvatskoj se na sva usta hvale time što vole svoju zemlju, a za istu, zapravo, ne čine ništa. Marko Perković Thompson i Miroslav Škoro čine suprotno. Oni čine sve što mogu i znaju i čine to u dobroj vjeri.
Napoleon je rekao: „ Dajte mi 100 000 Hrvata i dobit ću svaki rat.“ Međutim Hrvati se u ovom stanju u Republici Hrvatskoj ne bore ni za sebe, ni za Hrvatsku.
Hrvatska je izrazito razdjeljena i podjeljena, svatko je nekako na svoju i još jednu stranu, pa više ni na jednu stranu. Miroslav Škoro u pjesmi i spotu Domovina jako dobro progovara upravo o tome.
Hrvatskoj možda više nego ikada ranije treba jaki i karizmatični vođa, ne isprazni populist koji manipulira nacionalnim osjećajima za svoje sebične interese, ili interese onih izvanjskih manipulatora u čije ime i vlada.
Što se pak tiče odnosa Hrvatske i Srbije, tu je još previše rana koje nisu zacijelile i to se ne može ignorirati. Miroslav Škoro, kada pjeva svog Matu – ja plačem. Apsolutno je dobro to opisao, kada je rekao kako su Hrvati i Srbi poput dvije obitelji čiji su odnosi , vrlo umanjeno rečeno – narušeni – fizički prošlim ali ne i emocinalno prošlim događajima. Ta narušenost neće nestati prije nego što rane zacijele. Tako da bi sve te rasprave o Hrvatima i Srbima, dvojezičnim pločama i td., trebalo pustiti na miru i dati vremenu vremena da se ljudi smire i da sve to, konačno, jednom prođe. Treba se okrenuti trenutnom stanju i zapitati se – zašto se ljudi u Hrvatskoj ne bore za svoju zemlju nego je napuštaju?
Naravno, čovjek se treba razvijati u svim svojim segmentima, pa i onom poslovnom i ne valja se ograničiti samo na političke granice svojih zemalja. Naša Hrvatska, na žalost, kažu da za razvoj nije perspektivna. Možda turizam, u koji se ništa ne ulaže, a sve polaže, koji počiva na dva mjeseca ljeta i zbog čega veliki svjetski lanci hotela, poput Hiltona, na Jadranu na otvaraju svoje hotele. Nije isplativo za ta dva mjeseca, kažu, a ako ih već otvaraju u Hrvatskoj, otvaraju ih u klaster klasi, manje luksuznoj – u Zagrebu.
Poanta je u tome, da ljudi u Hrvatskoj ne shvaćaju kako je vlast u njihovim, odnosno našim rukama, da su njihova radna mjesta, kao i mjesta premjera i vlade također naša i da se tako treba postaviti. Hrvatska je mala, a njezini ljudi toliko nevjerojatno razjedinjeni.
Ovo sam napisala iz dubine svog srca i čiste duše, snažno i iskreno, a namjenjeno je svima onima koji iskrenost vole, a licemjerje preziru. Jer ako zatvoriš oči i pretvaraš se da nešto ne postoji, to nešto neće nestati. Ono će i dalje biti tu. Problemi se riješavaju, a ne guraju pod tepih. Promjena se radi, bez promjene nema promjene.
I za kraj, opet ću se vratiti Škori i Thompsonu. Oba pokazuju emocije jer to je ono što nas čini ljudima. Oni su shvatili mentalitet Hrvata. Ukoliko se njihovi tekstovi pažljivo slušaju, čut će te upravo to – hrvatski mentalitet. Volim ih jer pokušavaju ljude potaknuti na promjene – da Hrvati konačno već jednom krenu napraviti nešto za svoju zemlju koja je umalo dovedena do razine rasula. Suprotno uvriježenom mišljenju, oni ne pozivaju na rat i ne šire mržnju. Oni potiču na promjene, da Hrvati jednom istinski počnu raditi za sebe i svoju zemlju. A ja svojim domom smatram Hrvatsku ali i cijeli svijet jer Zemlja je moj dom, a ne politički podijeljene granice. Ja sam slobodan čovjek i takva ću uvjek ostati.
Ivana Klenkar
