PISMO ČITATELJA: Možemo li bolje?
UTOPIJA ILI… Možemo li bolje? U borbi za dobrobit jedine nam domovine nikada ne smijemo posustati. Dobili smo zanimljivo pismo našeg čitatelja, koje objavljujemo u cijelosti:
Događaji nas svakodnevno sustižu, a naši političari nam na dnevnoj bazi dobacuju teme koje bi se mogle elaborirati… Tema ovoga teksta je pomirba i njene dugoročne posljedice, a povod je kadroviranje sadašnje Plenkovićeve vlade i njegova (Mostovog) ministra javne uprave Ivana Kovačića. Sama je priča već polako passé te nam se već medijski serviraju i sugeriraju druge priče…
Sjeća li se netko politike pomirbe i rodonačelnika te politike, prvog hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana, i što je ta politika u tim povijesnim okolnostima značila. Svi ne-odgovorni za sudbinu hrvatskog naroda i viziju hrvatske domovine i hrvatske države u tim vremenima, olako tu pomirbu odbacuju, bagateliziraju i smatraju je nepotrebnom, a sebe istovremeno zovu domoljubima i hrvatskim nacionalistima. Njima se iz svojih pragmatičnih razloga pridružuju i oni koji hrvatsku državu preziru i nikada je nisu željeli. Ukratko: neprijatelji hrvatskog naroda i njegove opstojnosti.
Ironija je sudbine da je ta politika nacionalne pomirbe u državnoj administraciji, pravosuđu, školstvu – visokom školstvu, akademskoj zajednici, te svim ostalim državnim institucijama, a nadasve u vrlo bitnom medijskom segmentu, zadržala upravo te, neprijatelje hrvatske države. Pri tome je iskrenim domoljubima, hrvatskim braniteljima i njihovoj djeci, u te praktički antihrvatske utvrde pristup bio onemogućen. Oni su bili osuđeni na iseljavanje, poniženja na svakom šalteru, umobolnice ako ste podigli glas… I što sada, upitat će se mnogi, što nam je činiti? Koje je rješenje, sada kada smo tu gdje jesmo, i može li niže? Jesmo li blizu dna?
Prvo je rješenje ono isto s početka 90-ih, iz godina ponosa i slave. Politika pomirbe, kolikogod ona gorko i nemoguće zvučala, kolikogod ona u demokratskoj utakmici bila neizvjesna i dugoročna… je li potrošena, je li još uvijek moguća? Jer i ovdje, kao i za skladan brak, potrebno je dvoje. Ali kako pomiriti nekoga tko ne priznaje i ne voli vlastiti narod i državu i onoga tko je za nju krvario i tolike žrtve podnio?
Drugo rješenje su čistke, lustracija široko zahvaćena, ali tko će to provesti kada je u vladajućim strukturama ostao još mali dio zdravog tkiva koje bi lustraciju provodilo, i još k tome razjedinjeno i usitnjeno, a daleko veći je onaj dio koji bi trebalo lustrirati…
Treće rješenje je, Druga republika. Ova prva koja je ustanovljena 1990. je kao neko međustanje, stanje nedovršenosti, nedefiniranosti, stanje između nedržave i države u pravom smislu te riječi…
Ali aktivnosti koje će voditi stanju potpune države traži jedinstvo, puno jedinstvo hrvatskog bića, jedinstvo poput onoga koje nas je oslobodilo srpske dominacije. Tada nas međutim nije oslobodilo posljedica stogodišnjeg zatiranja hrvatskog identiteta: duhovnog, demografskog, materijalnog, intelektualnog, i svega onoga što jedan narod i državu čini samosvjesnim međunarodnim političkim entitetom.
Ovome je dao i doprinos i način na koji smo krenuli u izgradnju demokratskog – višestranačkog sustava.
Krenuli smo po modelu zapadnih demokracija kao da smo u tom sustavu stoljećima, ali i ovdje je očito trebao neki drugi model. Ako za njega nije bilo prilike dok je prioritet bila obrana od velikosrpske agresija, tada je vrijeme za njega sada, jer manjkavosti postojećeg sustava trpimo od osamostaljenja, a stanje će biti i gore ukoliko se ne krene u radikalne promjene.
No, jesmo li spremni ponuditi takav program hrvatskom puku, jesmo li spremni testirati koliko je ostalo u njemu ponosa i povjerenja, koliko su dosadašnje ‘mesije’ uspjeli ugasiti u njemu nadu da se stvari mogu promijeniti, da mogu biti bolje?
Prvi korak u pravcu izlječenja hrvatske nacije i države, je da politički lideri svih političkih stranaka, koje sebe doživljavaju kao demokršćanske, konzervativne… nacionalno osviještene, koje su nastajale od 90-ih pa do danas, a svjedoci smo i osnivanju novih, priznaju sebi da nisu ostvarili svoj politički program, a to je uređena, napredna, civilizirana hrvatska država, oslobođena prevladavajućeg utjecaja jugoslavenstva, velikosrpstva i komunizma.
E sada dolazimo do bitnog uvjeta, gore spomenutog, a to je jedinstvo, jedinstveno djelovanje na ostvarenju temeljnih ciljeva, ali ne kao koalicija ujedinjenih rogova u vreći i posvađanih samozvanih ‘mesija’, već jedinstveni pokret ili stranka, svejedno.
Da, bilo je tih pokušaja i ranije, nije bilo snage i mudrosti da ti pokušaji ne ostanu samo pokušaji, već da se izvedu do kraja, da zažive u potpunosti. Je li to razlog da mi zbog toga ne pokušavamo ponovo, da odustanemo, da bacimo koplje u trnje. To je tek onda poraz, to je izdaja… Mora li nam UDBA biti vječiti bauk, nismo li jači od našega straha? Eh ako je to tako, tada nam se zaista nije baviti ovim poslom.
Testirajmo istinsku predanost onih među nama ovim ciljevima. Svi koji ne prepoznaju potrebu, nužnost zajedničkog i jedinstvenog nastupa, u smislu kako je to navedeno u prethodnom odlomku, poprilično dovode u sumnju svoju predanost zajedničkom dobru. Kada ovaj uvjet jedinstva bude ispunjen, tada se hrvatskom narodu može ponuditi nada u promjenu izbornog sustava, odnosno promjena i primjena izbornog modela spominjanog u početku ovoga teksta. To bi bio preduvjet za stabiliziranje političkih odnosa koji bi vodili marginaliziranju svega onoga što je strano hrvatskom biću i njegovu duhovnom nasljeđu.
Okosnica ovog teksta je promjena izbornog sustava, a bit tih promjena je u izradi modela kojim bi se ustavom odredio ulazak u sabor samo po klubovima, npr…
a. Konzervativci, demokršćani, pravaši i njima bliski,
b. Socijalisti, komunisti, socijaldemokrati,
c. Liberali, slobodnjaci, narodnjaci,
d. Zeleni, alternativci,
e. Neopredijeljeni i svi ostali.
Ovo je samo gruba podjela… Poznavatelji ove materije to bi bolje rasporedili, ali vjerujem ne s previše grupa i klubova…
Primjeri sukladni kazanom već su vidljivi na domaćoj političkoj sceni kroz objedinjavanje nekih političkih stranaka, kao i u Projektu VELEBIT… Ovoj ideji jedinstva nužno je da se pridruže, osim političkih stranaka i strančica, i odgovarajuće udruge, braniteljske udruge, stožeri, inicijative i pojedinci koji su predani dobru hrvatske države i koji nisu slijepi kod zdravih očiju, te sagledavaju stanje u kome se nalazi naš narod i domovina i to mnogo šire nego što sežu državne granice.
Ovo ne znači da se i danas ne možemo resetirati, te promjenom ustava uvesti malo reda i jasnoće u politički život Hrvatske. Jasno za ovo je potrebna dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru, dakle i odgovarajuće povjerenje hrvatskih birača, što znači i da osobe koje će ovo ponuditi budu osobe sa visokim moralnim integritetom, politički nepotrošene, osobe bez sumnje, koje su u stanju vratiti povjerenje i vjeru u politiku.
Imamo li takvih danas u Hrvatskoj, osjetljivo je pitanje s obzirom na ono što su nam naši političari i „političari“ do sada priredili, moramo vjerovati da je to moguće jer bez te vjere, šta nam ostaje: malodušnost, letargija, još dublji pad. Vjerujemo da takvih ljudi i političara još uvijek ima u zdravom tkivu hrvatskog naroda. Presudan utjecaj na promjenu izbornog zakona imaju za sada nažalost samo glasači u domovini, da je ova ponuda dostupna pravno i tehnički i Hrvatima širom svijeta tada u ishod ne bi bilo sumnje…
Ivo Poljak
1 comment
Promaklo mi je da je ovo u stvari predizborna koalicija – i kao što je rečeno naprijed u tekstu – Ovo treba prepustiti znalcima, ali svakako u pravcu da četvrtina ili više glasača ne ostane bez svoga predstavnika u saboru…
“…Okosnica ovog teksta je promjena izbornog sustava, a bit tih promjena je u izradi modela kojim bi se ustavom odredio ulazak u sabor samo po klubovima, npr…
a. Konzervativci, demokršćani, pravaši i njima bliski,
b. Socijalisti, komunisti, socijaldemokrati,
c. Liberali, slobodnjaci, narodnjaci,
d. Zeleni, alternativci,
e. Neopredijeljeni i svi ostali…”