PISMO NAŠEG ČITATELJA-‘LET’S SING ANOTHER SONG , BOYS , THIS ONE HAS GONE OLD AND BITTER’: Kome smetaju ljudi koji mole?
LET’S SING ANOTHER SONG , BOYS , THIS ONE HAS GONE OLD AND BITTER (Leonard Cohen)
Uzeo sam ove Cohenove stihove za naslov, jer je tema o kojoj želim pisati zbilja stara i gorka i trebali bi je jednom za svagda raščistiti i završiti te zapjevati neku drugu pjesmu, kako kaže sam Cohen.
Neću početi ovaj tekst tako da se prvo izjašnjavam, u stilu ja sam ateist i mislim to i to ili ja sam vjernik i mislim to i to, jer mi to djeluje licemjerno. Primjer je recimo ministrica jedne europske zemlje (nisam zapamtio koje), koja je svoje mišljenje započela deklariranjem da je kršćanka i da je za pobačaj. To je, kao, trebalo imati neku težinu, jer ona kao vjernik podržava pobačaj, a zapravo je licemjerno jer ti kao čovjek izražavaš svoje mišljenje, a ne kao pripadnik neke skupine. Čim izražavaš svoje mišljenje kao pripadnik neke skupine to nije više tvoje mišljenje, bilo ono u korist skupine ili protiv. Jer i protiv si iz nekih složenih odnosa u skupini koji su utjecali na tvoje mišljenje. Prema tome ja ću početi ovaj tekst na način da ću se deklarirati kao ljudsko biće te izložiti svoje mišljenje.
Htio sam napisati razmišljanje o ljudima koji mole ispred bolnica i ljudima kojima to smeta te onda, neobilazno, i o razlogu, a to je pobačaj. Htio bih utvrditi neke činjenice vezane za molioce (ajmo ih tako nazvati). Prvo, ljudi mole ne bi li na nekakav duhovni način uspjeli preokrenuti odluku majki koje žele pobaciti. Drugo mole jer vjeruju da to može pomoći i da se može spasiti dijete. Namjerno sam napisao dijete, a ne život jer život je općenita imenica, a kad kažeš dijete onda mu i lice možeš vidjeti, ako želiš. Da se razumijemo ne govorim ni za niti protiv pobačaja, ali sam za jasnu definiciju da je ubijeno dijete. Na taj način će majkama koje žele pobaciti biti u potpunosti jasno što čine i možda će se dio njih, koje to rade jer se boje težeg života, predomisliti. Jer veliki broj ovih koji su za legalizaciju pobačaja to prikazuju kao da se ništa važno nije desilo. U redu, majka ima pravo odlučiti hoće li pobaciti, ali onda mora biti svjesna da je ubila svoje dijete i mora se nositi s tim cijeli život. Naravno da se lakše nositi s tim ako dijete zdravstveno nije bilo uredu ili ako je njoj bio ugrožen život, nego ako je to napravila samo zato jer će imati poteškoće u životu. U svakom slučaju majka se mora nositi s tim i to je njena tragedija.
Prema tome gospodo dvolični koji ste za legalizaciju pobačaja, a tvrdite da se nije ugasio život, to tvrdite samo da umirite svoju savjest. Da se vratimo na činjenice vezane uz molioce. Treće, daju svoje slobodno vrijeme, svoju volju, svoj entuzijazam za nešto što vjeruju da je dobro. Četvrto, ne smetaju nikome. Skupe se u male grupice negdje ispred bolnice i mole. Ne reagiraju na provokacije bijesnih protivnika.
I onda se nađe skupina ljudi (nazovimo ih dvolični, kroz tekst će se vidjeti zašto taj naziv), kojima to jako smeta. U prvom redu su tu javno eksponirani novinari i političari, pa iza njih i dio javnog mnijenja. Pazite njima smeta što ljudi mole. Ne diraju nikoga nego mole za nešto što smatraju da je dobro. Moli se od postanka čovječanstva. Prvo se molilo u spiljama bogovima lova, pa kasnije kroz mnoge civilizacije u Mezopotamiji, Egiptu, Kini, Indiji, Južnoj Americi, pa sve do ovih danas postojećih vjera. I našim dvoličnima sada smeta što se neko usudio moliti ispred bolnica.
Pazite, ne smeta im, ili bar to ne izražavaju ovakvim bijesom, žica i ophodnje sa psima koje hvataju jadne izbjeglice. Ne smeta im nasilje koje svakodnevno televizija prikazuje kroz filmove i razne emisije i koje jako utječe na društvo. Recimo psihičko nasilje nad sudionicima Big brothera ili Farme. To sa uživanjem gledaju ili se bar ne bune protiv toga. Ne smeta im široka potrošnja alkohola koja razara obitelji i ubija po cestama. Dapače uz čašicu žestokog će pričati o pobačaju i onda sjesti u auto. Ne smeta im puno toga jako negativnog što razara društvo i uništava ljude, ali im zato smeta što ljudi mole. Odakle njima pravo da mole ispred bolnica i na taj način njih ometaju.
E moji dvolični. Malo sam razmišljao zašto to vama toliko smeta i došao do sljedećeg zaključka. Nisu oni ni zli, nisu ni nerazumni, oni se jednostavno boje. Oni se jednostavno boje da to zbilja ne pomogne , da ta molitva zbilja djeluje, da to sve ima smisla… a njih nema tu, a oni nisu uskočili u taj vrlo važan vlak koji možda vodi u nešto dobro. I sad se tu u javnosti pojavljuju neki molioci koji ih podsjećaju, svakodnevno, da su možda pogriješili. I ako su pogriješili onda je to velika greška, ajmo reći životna greška.
I dok se ljudi mole u crkvama, gdje su u zatvorenom i oni ih ne vide, ne smetaju im jer ih ne podsjećaju na moguću grešku, ali ne podnose da se sad svakodnevno na ulici susreću s tom dvojbom, jer im kvari njihov hedonistički dan. Njihov dan koji je sazdan pretežno na liberalnim vrijednostima, a tu nema pretjerano mjesta za razmišljanje o duhovnim vrijednostima.
Davor Tadić
