PRESUDA PERKOVIĆU I MUSTAČU: Što su vještaci utvrdili o Titovom režimu?
Foto: Fah
U povijesno-političkoj analizi bivšeg režima korišteni su nalazi znanstvenika specijaliziranih za (jugo)istočnu Europu, danskog profesora Christiana Axboea Nielsena, koji je bio povijesni vještak i na suđenjima u Haagu i Sarajevu, te Bernda Robioneka, docenta sa sveučilišta u Berlinu, navodi Marinko Jurasić Večernji list.
Dok su arhivski materijali u Zagrebu, osobito dosje Đureković, “očišćeni”, u Beogradu su vještaci imali ograničen pristup.
Najveći značaj nalaza vještaka je u tomu što je prvi put netko neutralan sa znanstvenim kriterijima izrekao povijesne istine o bivšoj državi i tajnim metodama rada represivnog aparata sve do organiziranih likvidacija, kao u slučaju Brune Bušića i niza drugih. Dok je Josip Broz Tito i na susretu s ruskim predsjednikom Vrhovnog sovjeta Leonidom Brežnjevom govorio o tomu kako Jugoslavija poštuje zakone, vještaci su našli literaturu za djelatnike tajnih službi u kojima se govori o protuzakonitom načinu rada. I likvidacija iseljenika kao neprijatelja socijalističkog sustava u kvaziratnom stanju imala je za djelatnike sigurnosnih službi prednost pred načelom zakonitosti, obrazlažu njemački suci.
Jednopartijski jugoslavenski sustav sažeto je prikazan sve od Drugog svjetskog rata, obrazlaže se značaj Hrvatskog proljeća, spominju se studentski prosvjedi 1971., te da je impuls svemu dan 1967. potpisivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.
Đureković je pobjegao iz SFRJ u travnju 1982. Dolanc je zamjerao hrvatskoj tajnoj službi što se nije bavila njime, pa je od tada “osoba godine” u akciji “Brk”. Ulazi i u fokus istrage o Ini, ali režim u Beogradu nije našao dokaze iako bi rado svalio krivnju za krizu na menadžere i hrvatski politički vrh. Mustač je Dolancu iznio pesimističnu procjenu Đurekovićeva djelovanja, jer su zabilježeni njegovi kontakti s ekstremistima, a imao je ambiciju ujediniti iseljenike. Njegov publicistički rad priča je za sebe. U Udbinim zapisima stoji da je Tita prikazao amoralnim i pokvarenim jer je prevario narod, a diskreditira i druge ličnosti i režim. Najavio je i nove romane s informacijama skupljenima za lova i večera s najvišim moćnicima Jugoslavije.
Mustač je u listopadu 1982. izvijestio Savjet za zaštitu ustavnog poretka o slučaju Ine i Đurekovića kao najvažnijeg sigurnosnog pitanja, te o njegovoj neprijateljskoj aktivnosti, a 1. lipnja 1983. (Đureković je ubijen 28. srpnja 1983.) i o namjerama ekstremističkih organizacija da izvedu niz “diverzantsko-terorističkih i ostalih akcija u zemlji i u inozemstvu (osobito u turističkim područjima) kako bi ometali turističku sezonu”. Sud je utvrdio da je likvidacija u inozemstvu, zbog mogućih vanjskopolitičkih posljedica, morala biti odobrena na saveznoj razini. Dokazi su ukazali na Dolanca, dok je priprema i provedba bila na Mustaču i Perkoviću kao “oficiru za vezu” Krunoslava Pratesa, zasad jedino pravomoćno osuđenog, ističe Večernji list.
“Sud je dokazao da je Udba bila stroj za ubijanje, da Đureković nije ubijen izvan sustava, zatim da je ubijen jer je postao opasan za okupljanje emigracije i zbog djelovanja na ideji samostalne hrvatske države te da su ubojstvo osmislili i organizirali Dolanc, Mustač, Perković i Prates, a priče da su ga likvidirali kriminalci Arkan i Giška bile Udbina dimna zavjesa”, rekao je Siniša Pavlović, odvjetnik Gizele Đureković u münchenskome procesu protiv Perkovića i Mustača, nakon dostavljene pismene presude.
Izvor: narod.hr/Večernji list
2 comments
Nije Njemačka došla ni do kakvog “preokreta”. Nijemci su točno znali kad je Đureković bio ubijen čiji je to bio posao, ali politika je politika. Za Tita je Moamer al Gadaphi bio rekao novinarima njemačkog tjednika “Der Spiegel” jasno i glasno da Tito ubija svoje političke protivnike u Njemačkoj a da pri tome niti njegov ugled, niti ugled Jugoslavije uopće ne trpi. Argumentirao je na taj način “bezobrazluk” Nijemaca što njega zbog istih stvari osuđuju. Dakle, u politici svugdje vlada određena vrsta “oportunizma” i Njemačka je čekala ulazak Hrvatske u EU kada je postala obvezna poštivati europski uhidbeni nalog i izručiti organizatore političkog atentata. Kako takvi zločini ne zastarijevaju, moglo im se čekati.
Nakon 34 godine se može pričati šta hoćeš jer je malo živih svjedoka,a u stvari to je trebao Tuđman i HDZ odma poslije 90-te te stvari srediti a ne sada kada im više ne trebaju udbaši i komunisti.Manolić,Perković,Mustač,Bolkovac,Bebić i ostali su bili desna Tuđmanova ruka.Za Đurekovića smo mi,koji smo bili u Njdmačkoj,s lušali drugačije priče kao i za Kraljevića u Augsburgu,da su imali vez sa teroristima koji su organizirali ubojstva veleposlanika po Europi.odkuda je sada Njemačka došla do ovakvog preokrata u slučaju Đurekovića