Razbijači Hrvatske najveću podršku dobivali su od medija
Specijalni rat protiv Hrvatske i piramida zla (IV.)
Preustrojem OZNE u tri tajne obavještajne službe mijenja se i način rada obavještajnih službi. Kako je vrijeme odmicalo tajne službe postajale su sve sofisticiranije a broj tajnih agenata mnogostruko je porastao.
Agenti tajnih službi infiltrirali su se u sve strukture društva, a osim praćenja, prikupljanja obavještajnih podataka, evidentiranja i izvještavanja istodobno su obavljali i agitaciju novih agenata. U tajne službe se primalo prema preporukama agenata pa je tako u službu ulazio veliki broj osoba iz bliže i dalje obitelji te krugova prijatelja agenata. Na taj način stvarale su se vrlo čvrste veze unutar službe, veze koje su pružale mogućnosti veće zaštite agenata, a time i službe. Za prijam u službu nije bila važna stručna sprema već apsolutna poslušnost utemeljena na političkom svjetonazoru. Radi takvog pristupa nije bio rijedak slučaj kako su izvješća o akademicima i drugim akademski obrazovanim osobama pisali polupismeni agenti. Možete misliti što se sve može naći u dosjeima tako praćenih osoba. Osobe koje agentima tajne službe nisu bile simpatične kao i osobe s kojima su došli u bilo kakav sukob, vrlo brzo su se našle u pravom paklu. Moć tajnih službi bila je strahovito velika tako da su svi „neprijatelji“ vrlo brzo potpuno diskreditirani, zatvoreni ili likvidirani. Plaće i mirovine agenata tajnih službi bile su znatno iznad republičkog prosjeka, a zanimljivo je i to da su bile puno veće od plaća sveučilišnih profesora i liječnika.
Pod udar tajnih služi dolazili su svi neistomišljenici, a naročito osobe koje su javno iznosile političke stavove suprotne partijskim stavovima. O osobama koje su bile obuhvaćene obradom tajnih službi obavljalo se prikupljanje materijalnih dokaza i evidentiranjena temelju kojih je obavljano njihovo klasificiranje. Stvorene su tisuće i tisuće dosjea čija vjerodostojnost je vrlo upitna jer su u mnogim slučajevima fabricirani materijalni dokazi, a priznanja su iznuđivana maltretiranjem i prijetnjama. Obrazac za klasifikaciju osoba prema stupnju njihove opasnosti za politički sustav preuzet je od NKVD-a – zloglasne ruske tajne službe. Razlog tome treba tražiti u činjenici da su mnogi tadašnji visoki dužnosnici jugoslavenskih tajnih službi bili školovani u NKVD-u te su čitav niz godinama djelovali kao agenti NKVD-a.Njihove veze s NKVD-om nikad nisu prestale pa se tako o njima može govoriti i kao dvostrukim agentima.
Osobama koje su bile proglašene vrlo opasnima za partiju i sustav život u Jugoslaviji više nije bio moguć pa su tako bježale u inozemstvo. Agenti tajne službe odlazili su u potjeru za njima, otimali ih ili likvidirali. U tome su uvijek imale podršku jugoslavenskog diplomatskog osoblja i stranih obavještajnih službi. Zaslužne partijske drugove partija je postavljala u diplomatske službe i davala im visoke plaće i devizne dnevnice. Njihove supruge, koje su obvezno vodili sa sobom, prema pravilima diplomatske službe nisu smjele raditi pa su radi toga primale izdašne naklade. Djecu koja su bila s njima upisivali su u prestižne škole i najbolje fakultete na državni trošak. Tko ne bi volio tako živjeti? Stanuješ besplatno u elitnim zdanjima, hrana je besplatna, a o svemu se brine posluga. Ta diplomacija širila je laži o Hrvatskoj predstavljajući ju kao ustašku i fašističku tvorevinu pokušavajući ju tako potpuno pacificirati i opravdati sva sredstvauporabljena za discipliniranje „zločestih“ Hrvata.Veliki broj djece tih diplomata danas je na visokim položajima i svesrdno partiji vraća svoj dug. Spremni su učiniti sve kako bi im se vratile izgubljene sinekure.
1966. UDBA (Uprava državne bezbednosti) preustrojava se u SDB (Službu državne bezbenosti) koju su u Hrvatskoj nazivali SDS (Služba državne sigurnosti). Bez obzira na transformacije tajnih službi od 1918. do 1990. metode njihovog djelovanja nisu se mijenjale. Služile su se ucjenama, pritiscima, batinanjem, otmicama i likvidacijama političkih protivnika. Tajne službe bile su pod direktnom upravom Komunističke partije i njezinih moćnika i morale su učiniti sve što se od njih tražilokako bi se zaštitio režim, država i partijske elite. Te zločinačke organizacije počinile su čitav niz politički motiviranih ubojstava nad hrvatskom emigracijom. U tim zločinačkim pohodima nisu se libili na monstruozne načine likvidirati i cijele obitelji s jednim ili više djece. Nažalost, nikad se neće saznati točan broj osoba koje su likvidirali.
Kako i koliko su razvijali svoje sustave i metode rada najbolje možete saznati iz knjige „Propisi o metodama i sredstvima rada UDBE i KOSA, 1944. – 1990. autora Romana Leljaka na 1047 stranica.
Mislim da narednu tabelu nije potrebno komentirati.
Samo dvije godine kasnije (2011.) broj umirovljenih udbaša porastao je na 16. 314 s prosječnom mirovinom od 3.736,47 kuna no puno agenata iz prijašnjeg sustava još je ostalo u novim hrvatskim obavještajnim službama.
Razbijači Hrvatske najveću podršku dobivali su od medija. U početku to je bio tisak koji je bio u rukama totalitarnog komunističkog sustava, a sve većim razvojem tehnologije pridružuju mu se radio, televizija i na kraju internet. Cenzuriranim pisanjem i plasiranjem lažnih informacija manipuliralo se narodom i formiralo javno mišljenje. Politička oporba nije imala pristup medijima, a kad bi se ipak u medijima pojavilo neko oporbeno razmišljanje mogli ste biti sigurni kako je to provokacijski sadržaj koji bi trebao otkriti istomišljenike. Tisuće knjiga, radijskih emisija, televizijskih serija i filmova te internetskih pamfletaimali su zadatak ispiranja mozga i ugradnju partijske paradigme u glave puka. Financijskim sredstvima iz ogromnih kredita pokrivalo se djelovanje medija. Po načelu „Panem et circensess“ organizirali su se veliki skupovi i manifestacije na kojima se veličala uloga partije i stvarali lažni mitovi. Ima li to možda kakve sličnosti s današnjim vremenom prosudite sami.
Djelovanje medija najbolje se vidi iz trenutačne afere HAVC. Novac poreznih obveznika potrošili su na blaćenje Hrvatske pri čemu su počinili čitav niz financijskih prekršaja za koje su predviđene zakonske sankcije. Svi mediji u protuhrvatskim rukama stali su im u zaštitu tobože braneći slobodu medija i pokušaj miješanja politike u vrlo „uspješnu“ filmsku djelatnost. To gospodo ne drži vodu. Da je HAVC bio u rukama HDZ-a vjerojatno bi bio proglašen zločinačkom organizacijom koja je udruživanjem priskrbila ogromna materijalna sredstva bliskim organizacijama i udrugama. Nije li to dobro poznata matrica?
Na temelju prikupljenih podataka te društvenih kretanja u Europi i zapadnom svijetu jugoslavenske obavještajne službe predvidjele raspad Jugoslavije i za to obavile vrlo temeljite pripreme. Iz procesa raspada tajne službe izašle su konsolidirane i spremne za borbu kojom bi se trebalo vratiti na staro. Njihova umreženost, organiziranost i ogromna količina novca u stranim bankama razlozi su radi kojih ih se ne smije podcijeniti.
Usko se povezuju s partijskim kadrovima i Jugoslavenima u nadi kako će moći snažnije djelovati i izbjeći kaznu za sve počinjeno protiv hrvatskog naroda. U procesu privatizacije nasljednici partije pokupovali su pokradenim državnim novcem i krvavim novcem UDBE gotovo sve mainstream medije i pomoću njih nastavljaju još prljavije djelovati protiv svega što je Hrvatsko. Agenti tajnih službi iz arhiva vade materijale čijom objavom će se fabricirati afere koje će dovesti do diskreditiranja političkih protivnika. Ako takvih materijala nematajne službe ih naprave. Upletenost UDBE (pod tim pojmom danas se podrazumijevaju svih bivših jugoslavenskih službi) u političke procese možete prepoznati po objavama kompromitirajućih materijala nastalih operativnom obradom jer obiluju čitavim nizom uredno poslaganih podataka iz privatnog života političkih protivnika. Sve se odvija po poznatom partijskom obrascu: „Danas imenovanje – sutra blaćenje – prekosutra razrješenje. Djeluje se po načelu APP (ako prođe prođe), a ako akcija ne prođe traži se novaslaba točka o kojoj „OZNA sve dozna“. Koliko smo premreženi s agentima bivših tajnih službi i njihovim suradnicima najbolje se vidi iz knjiga „ŠPICLJI UDBE“ (I, II I III) autora Romana Leljaka koji obznanjuje oko 60 000 slovenskih agenata i njihovih doušnika. Kako su mreže tadašnjeg obavještajnog sustava razvijane na isti način u svim republikama bivše Jugoslavije, možete si misliti koliko ih s obzirom na broj stanovnika ima u Hrvatskoj.
Pobjeda nad tim povampirenim krvavim zmajem prošlosti može se ostvariti samo jedinstvom hrvatskog nacionalnog bića. Skupimo glave i prekinimo to stogodišnje prokletstvo koje razara naš Dom. Budimo spremni na sve jer kad zmaj umire najsnažnije udara repom. Istina uvijek dolazi na vidjelo, a za njom stiže i pravda. Nema razloga za strah jer Bog je uz nas i vodit će nas u pobjedu.
Zoran Čapalija – Čaplja
