Od demokršćanske Vlade predvođene HDZ-om čiji je predsjednik stranke Andrej Plenković u nekoliko navrata izjavio kako mu je temelj kojim misli voditi HDZ upravo tuđmanizam, ova informacija predstavlja nevjerodostojnost u provođenju politike koju je definirao tuđamnističkom i grubo ruganje njegovoj svjetonazorskoj i političkoj baštini.

„Na Sajmu knjiga u Leipzigu, koji se održava od 23. do 26. ožujka 2017. godine, Hrvatsku će predstavljati dvojica autora: Slobodan Šnajder s višestruko nagrađivanim epskim romanom „Doba mjedi“ (Tim press, Zagreb) i Damir Karakaš s najnovijim romanom „Sjećanja šume“ (Sandorf, Zagreb).“, rečenica je to kojom započinje obavijest sa službene stranice Ministarstva kulture, a upravo su imena dvojice autora pažnju šire javnosti zaokupili u toku jučerašnjeg dana kada se na naslovnicama hrvatskih medija pojavila informacija o inicijativi 220 intelektualaca iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine koji su potpisali tzv. „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“,a koja dolazi kao gruba provokacija nekoliko dana nakon što je Hrvatska obilježila 50 godina od „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika“

Među potpisnicima su dakako bili i Šnajder i Karakaš.

Ono što još više zaokuplja pažnju saznaje se iz nastavka obavijesti, a u kojoj stoji kako će se „ hrvatski autori Slobodan Šnajder i Damir Karakaš predstaviti u okviru zajedničkog programa u organizaciji međunarodne kulturne mreže Traduki. Kao članica ove kulturne mreže, Hrvatska kontinuirano nastupa na Sajmu u Leipzigu, a književni je program Tradukija ove godine osmišljen oko teme „Ni Istok, ni Zapad – Alkemija Balkana“, kojom će se predstaviti kulturna raznolikost zemljopisnog balkanskog prostora i njegovo uključivanje u europski kulturni kontekst.“

Za početak, što je uopće kulturna mreža Traduki čija je Hrvatska članica? Kako se saznaje s mrežnih stranica samog projekta riječ je o „europskoj mreži za promicanje književnosti i knjiga, u koju su uključene Albanija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Liechtenstein, Makedonija, Njemačka, Rumunjska, Slovenija, Srbija i Švicarska.“, a partnerom u projektu među ostalima se navodi i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u ime kojeg je, kako se na stranicama Ministarstva kulture može saznati, 24.10.2011. na sastanku upravnih tijela mreže TRADUKI održanom u Berlinu u nazočnosti tadašnjeg veleposlanika RH u Saveznoj Republici Njemačkoj dr. Mire Kovača, tadašnja državna tajnica Nina Obuljen potpisala pristupne dokumente kojim je Ministarstvo kulture RH postalo punopravni partner mreže.

Zanimljiva je informacija i kako se jednim od suradnika Tradukija navodi i udruga Kurs iz Splita koja je pak u svojstvu hrvatskog predstavnika i pokrovitelja sudjelovala u oživotvorenju projekta „Jezici i nacionalizmi“ iz kojeg je proizašla i tzv. “Deklaracija o zajedničkom jeziku (jugoslavena)“.

Kada smo svojevremeno prolazili kroz mučni proces pretpristupnih pregovora za članstvo u Europsku uniju, u medijima su nas nerijetko plašili balkanskom kaljužom dijelom koje ćemo ostati ako Hrvatska promptno ne uđe u Europsku uniju, no teško se oteti dojmu kako smo upravo u trenutku kada je Zoran Milanović zajedno s Ivom Josipovićem povodom svečanosti ulaska Hrvatske u EU u svom govoru na zagrebačkom trgu Josipa Jelačića pružio ruku „zemljama iz regije u što bržem usvajanju europskih kriterija“ , a s kojima nas „povezuju neraskidive spone“, postali bliže Balkanu i „balkanskoj kaljuži“ nego smo ikada ranije bili i s tog „kursa“ čini se da ne misli skrenuti niti HDZ kao negdašnji antipod svemu što je jednom predstavljao SDP.

Čitajući o „kulturnoj raznolikosti zemljopisnog balkanskog prostora“ koji pak treba „uključiti u europski kulturni kontekst“ stječe se dojam kao da je hrvatska kultura dio kakvo balkanskog plemena koje se tek treba civilizirati i „europeizirati“.

Da smo kojim slučajem u 2012. godini kada je na vlasti bila Vlada Zorana Milanovića koja je na vanjskopolitičkom planu u potpunosti bila okrenuta Istoku i prostoru koji se pejorativno naziva Balkanom, informacija kako će se Hrvatska na Sajmu knjiga u Leipzigu predstaviti u sklopu teme koja implicira njezinu balkansku pripadnost vjerojatno bi nekoga razljutila, ali većinu sasvim sigurno ne bi iznenadila.

Od demokršćanske Vlade predvođene HDZ-om čiji je predsjednik stranke Andrej Plenković u nekoliko navrata izjavio kako mu je temelj kojim misli voditi HDZ upravo tuđmanizam, ova informacija predstavlja nevjerodostojnost u provođenju politike koju je definirao tuđamnističkom i grubo ruganje njegovoj svjetonazorskoj i političkoj baštini.

Da riječ nije o izuzetku već kontinuiranoj politici svjedoči i podatak kako je Nina Obuljen u svojstvu predstavnice Hrvatske sudjelovala i na konferenciji Vijeća ministara kulture jugoistočne Europe koja se od 21. i 22. veljače održavala u albanskoj metropoli Tirani, a sudionici konferencije bili su ministri kulture i predstavnici CoMoCoSEE-ovih zemalja članica – Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Grčke, Moldavije, Crne Gore, Rumunjske, Srbije, Slovenije, Turske i Makedonije.

Franjo Tuđman nije smatrao hrvatsku kulturom dijelom Balkana, a niti da bi je trebalo uklopiti u postojeći „europski kulturni kontekst“. Naprotiv, smatrao je kako je Hrvatska ne samo dio srednjoeuropskog kulturnog kruga, već i kako je dala prilog razvitku europske kulture kao njegov sastavni i nedjeljivi dio. Što je istinski tuđmanizam i kako je Tuđman vidio hrvatsku kulturu možda će najbolje oslikati citat iz intervjua koji je 1998. dao za časopis „MI“, a na nama ostalima je da procijenimo koliko je to komplementarno s politikom za koju Andrej Plenković tvrdi da je „tuđmanistička“:

„… od četrnaest stoljeća na ovom tlu samo smo sedamdeset godina bili povezani s Balkanom, a i tada da bismo smo se oslobodili od one nezahvalne Europe. Prema tome, dali smo svoj prilog Europi. Stoga ne podliježimo floskuli da se Hrvatska treba približiti Europi. Hrvatska je po čitavom svom tvarnom i duhovnom biću bila sastavni dio i Sredozemne i Srednje Europe. Hrvatska je po svojoj kulturi, po svojoj arhitekturi sastavni dio te Europe, Hrvatska je imala književnost koja je prevođena na strane jezike od Marulića u XVI. stoljeću nadalje, prije Molièrea ili Shakespearea, Hrvatska je imala svoju pravnu regulativu od poljičkog, dubrovačkog, istarskog, vinodolskog zakonika i sl., od samoupravnih prava gradova itd. Ne samo da smo bili sastavni dio Europe, nego smo dali prilog razvitku europske kulture.“

Luca Toni /Hrvatsko nebo

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save