DON MARINKO MLAKIĆ: Isus je s nama u lomljenju kruha
(3. vazmena nedjelja)
Evanđeoski izvještaji o uskrsnim ukazanjima pisani su tako da nas uvedu u iskustvo otajstvenog susreta učenika s Uskrslim Isusom. Žele nam otvoriti oči za novost života koja se uskrsnućem događa, za potpuni i konačni smisao života kojeg uskrsnuće potvrđuje.
Danas čitamo Lukin tekst o učenicima koji su bili na putu u Emaus. Napuštali su Jeruzalem nakon Isusove smrti. Bili su beznadni, snuždeni i zbunjeni…
Razgovaraju i raspravljaju o svemu što se dogodilo. Rečenica ”A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela” najbolje oslikava njihovo nutarnje raspoloženje. Nada im se pretvorila u poraz i postala izvor razočaranja, frustracije.
Najveća razočaranja nastupaju kada nam se sruše najvažniji oslonci, oni na koje smo se svim svojim bićem oslonili. Nakon takvih lomova mnogi teško ili nikada ne pronađu novi zanos u životu. Ostaju trajno razočarani i beznadni. Najveće nade pobožni Izraelci polagali su u mesiju koji ima doći. Učenici su ga vidjeli u Isusu.
Ova dvojica sada, izgleda, zamjeraju sebi naivnost s kojom su tako oduševljeno krenuli za Isusom.
Tada im se približio Isus, ali ga oni nisu prepoznali. U stanju usredotočenosti na smrt, razočaranje i poraz nisu bili otvoreni za susret s Uskrslim. Zato ga nisu ga mogli razumjeti niti dok im je tumačio Pisma. Prepoznali su ga tek kasnije u lomljenju kruha. To je slika euharistije, otajstvenog zajedništva Boga i čovjeka.
Put u Emaus je slika našeg života. Mi smo na putu. Naš zemaljski život je putovanje. Usmjerava ga nada, ali i beznađe onda kada izgubimo temelj nade koja nas je do tada vodila. Sumnje i razočaranja redovito su tereti koje nosimo.
Oni su naši pratitelji s kojima drugujemo, o kojima međusobno raspravljamo ili šutimo… Progone nas neispunjena očekivanja i nade. Odlasci i bježanja s poprišta životnih zbilja ispunjenih nasiljem, umiranjem, nepravdom, porazima istine i nevinosti, ljubavi i dobra vrlo često su naša stvarnost. Pokušavamo ostaviti iza sebe grobove i križeve, pobjeći od poraza, od smrti. Ali ne to ne ide tako lako.
Nutarnje raspoloženje koje obuzima čovjeka u takvim okolnostima jest osjećaj napuštenosti, iskustvo poraza, beznađe, nedostatak snage da nastavi živjeti.
Čovjeku se učini kao da se život izruguje s njim. Što je razumniji i plemenitiji, to postaje tragičniji gubitnik. Pisma koja pozivaju na ustrajnost, sjećanja koja vraćaju pred oči trenutke zanosa, sada su neugodni podsjetnici koji samo pojačavaju gorki osjećaj poraza i besmisla. Ljudi tada nastoje zaboraviti zbilju. Bježe u obmane, opijaju se, padaju u depresiju i bezvoljnost, stvaraju svoj izolirani svijet, traže alternativu… Možemo samo nagađati što su ova dva učenika tražila u Emausu?
Kako se oduprijeti beznađu? Kako ponovno pronaći snagu i pronaći novo osmišljenje življenja? Kako se oduprijeti osjećaju da nas je i sam Bog ostavio, da ne mari za nas, da se možda i poigrava s nama?
Isus je tu. Ulazi u naš život. Ulazi u naš korak i u naše razgovore. Ide s nama kao naš pratilac. Poznate su mu naše sumnje i zbunjenosti. No, mi ga ne prepoznajemo. Govori nam, a mi ga ne razumijemo. Upozorava nas, a mi ga ne uvažavamo. Štoviše čini nam se kao potpuni stranac koji čak niti ne zna što se oko nas događa. Nemamo sposobnosti da ga uočimo, zato što nam život nije prožet onim zajedništvom po kojem je on htio ostati među nama. Mi ga molimo da bude s nama, ali zaboravljamo sami ući u otajstveno zajedništvo euharistije po kojem je stvarno među nama prisutan i gdje ga možemo prepoznati kakav on uistinu jest. Tražimo ga. Potrebni smo njegove prisutnosti i njegova svjetla, dok u isto vrijeme okrećemo lice od njega. Htjeli bismo da uđe u naš život, a on je već tu. Samo ga treba prepoznati u lomljenju kruha. Treba ga čuti u slušanju one riječi koja traje i vrijedi kroz svu povijest i koja jedina daje pravo tumačenje svemu što se oko nas događa.
Naš je problem, čini mi se, što mi Boga ”previše” tražimo svojim silama. Previše umišljamo da možemo sami svojim umom, svojim raspravama i razgovorima razumjeti događaje pa ih zaboravljamo gledati u kontekstu Svetih pisama. Previše u Boga projiciramo vlastite želje i planove pa zato ne prepoznajemo njegove.
Zaboravljamo ”čitati Pisma” i prepoznavati Isusa u ”lomljenju kruha”. Previše smo zaokupljeni trenutnim, prolaznim karakterom svih događaja oko nas, da bismo u njima vidjeli potpunu, nadvremensku, božansku pobjedu upravo Onoga koji je na križu bio sramotno raspet i uklonjen sa zemlje.
Upravo je porazno koliko mi kršćani danas ”nemamo potrebu” čitati Sveto Pismo i drugu pobožnu literaturu koja nam Boga približava, dok s druge strane toliko vremena i snage trošimo vodeći besciljne razgovore, čitajući bezvrijednu literaturu, gledajući na tv-ekranima isprazne sadržaje koji samo još više produbljuju naše neznanje, snuždenost i razočaranost. Nije čudo da onda tražimo nekakvog ”svog mesiju”, koji bi nas trebao oslobađati od onoga što priječi ostvarenje naših vremenitih potreba, a ne prepoznajemo istinskog Mesiju, onoga koji je došao da nas oslobodi ne za kraljevstva ovoga svijeta nego za život punine u vječnosti. Bog je čest stranac u našem životu, zato što bismo mi htjeli da on bude po našim mjerama, zaboravljajući da smo mi stvoreni na njegovu sliku. I zato ga ne prepoznajemo kad nam se nudi u svoj svojoj stvarnosti i istinitosti.
Put u Emaus slika je euharistije koju nam je Isus ostavio da bude trajno susretište nas s njime. Euharistija je predokus onog zajedništva u koje nas Isus vodi i u kojem on živi i kraljuje s Ocem i Duhom Svetim.
Don Marinko Mlakić
