Nino Raspudić: Frljićizam za početnike
U vrijeme sveopće informatizacije i automatizacije, u kojem se najavljuje kako će nas uskoro voziti auti bez vozača, Hrvatska bar u nečem predstavlja avangardu kao prva zemlja u kojoj je već sad moguće napraviti jednostavan program, nazovimo ga “frljizator”, koji će, na temelju jednostavnih inputa, stvarati predloške za kazališne predstave koje će dominantni mediji ocjenjivati kao vrhunac suvremenog teatra, a država uredno financirati.
Korisnik treba samo unijeti dovoljno elemenata u dva skupa, Ai B, a onda ih frljizator nasumično kombinira i proizvede umjetničko djelo. Skup A čine elementi koji zajednici predstavljaju nešto sveto ili barem važno, u Hrvatskoj su to pojmovi iz domene Bog, Domovina, obitelj: Isus, Gospa, svetac, papa, biskup, svećenik, časna, ministrant, križ, Crkva, hostija, kalež, krunica, zastava, grb, branitelj, otac, majka, dijete. Skup B čine radnje, predmeti, osobe, simboli koji se smatraju odbojnima, zlima ili u javnosti sramotnima – počevši od dječjih – piša, sere, prdi, podriguje, povraća, valja se, prlja, baca meso, kriči; pa sve do – psuje, puši, kolje, puca, siluje, masturbira, spolno opći na sve moguće načine, drogira se. Pritiskom na gumb frljizator spoji neke elemente A i B i tako proizvede umjetnost, koja je antitetički dojmljiva, originalna, dubinski propituje naš svijet i čini ga boljim. Primjerice, spoji časnu, masturbaciju i hrvatski grb ili biskupa, felaciju i branitelja i tako unedogled – i eto ti stotinu predstava u sekundi, birane estetske i duhovne hrane za ushićenu urbanu i antifašističku publiku.
Frljićeva provokacija djeluje upravo po ovom mehaničkom principu uvijek iste matrice spajanja A i B, onako kako, primjerice, funkcionira trivijalna književnost. Na njegove gnjavaže bi se moglo odmahnuti rukom kao na nešto anakrono, milijun puta već viđeno, no, na žalost, ne radi se o benignoj trivijalnosti jer se proizvodi frljizatora nameću kao vrhunski teatar u nacionalnim kazališnim kućama i festivalima koji pretendiraju na ozbiljnost. Na bilo kojoj drugoj razini osim intelektualne i estetske, proizvodi frljizatora mogu vrijeđati samo
Samo se još naivčine daju uloviti na provokaciju Pasolinija iz Pucareva, umjesto da ga ignoriraju i idu prosvjedovati na prave adrese, do onih kojima Frljić povremeno drekne – fašisti!, a oni podviju rep, budu kuš i nastavljaju plaćati fetišiste simbola kojima manipulira. Jer ono što je, površno gledano, blasfemično u Frljićevoj predstavi zapravo je, čim se bolje razmotri, jednostavno besmisleno. Što je viđeno u splitskom HNK? Mladi glumac u nekakvoj peleni, umrljan crvenom bojom i sa spletenim granjem oko glave, pritišće bljedunjavu riječku glumicu o pod i vrši ritmične pokrete gore-dolje. Glumica s maramom na glavi, nakon što mršavko sjaši, ustaje i potom vadi iz spolovila komad tkanine. Osim izrazito nehigijenskog čina kojim ugrožava vlastito tijelo, a koje bi zgrozilo ginekologa i infektologa, materijalno gledano, što je tu skandalozno?
Skandal, naravno, nastaje na razini sekundarnog, simboličnog značenja. Što glumci predstavljaju, što simboliziraju? Frljizatoru je u jednoj kombinaciji ispalo kako Isus siluje muslimanku, koja vadi hrvatsku zastavu iz spolovila, što je, malo tko neće priznati, potpuno u duhu Marka Marulića, autora Judite i nekoliko bestselera nabožne literature svog vremena, koji bi da živi u 21. stoljeću valjda klao kokoši po pozornici, egzorcirao fašizam iz naroda i domišljajima na razini pubertetskog sotonizma zgražao primitivce na oduševljenje malograđana. No može li frljizator u prostoru simbolizacije uopće dohvatiti elemente iz skupa A, i za koga? Prostorno se zastava može rekontekstualizirati pa se s uzvišenog mjesta srolati i nagurati u spolovilo, ali, hegelovski rečeno, to onda više nije zastava kao simbol naše zamišljene zajednice, već samo komad tkanine bez značenja. Isto tako, glumac u peleni koji siluje “muslimanku”, dakle čini zlo, može djelovati samo kao etiketa, ali ne i simbolizirati Isusa, jer ga kao takav ne može dohvatiti s obzirom na to da je on bio jednak ljudima u svemu, osim u grijehu.
To da Isus čini nasilje, pa i kao metonimija kršćanske Europe, besmisleno je, jednako kao da je Frljo napravio predstavu o netalentiranom nogometašu Leu Messiju, kojeg ambiciozni roditelji guraju u nogomet potplaćujući trenere da ga stavlja u tim iako on nema pojma o nogometu i nikada neće zabiti gol. Frljić, stoga, može pokušajem blasfemije pogoditi jedino fetišista, svog brata po senzibilitetu i pameti. Kršćanin može samo biti žalostan zbog njega i onoga što ga motivira da to čini, a još više jer živi u državi čije ministarstvo takvu poetiku smatra umjetničkom slobodom iako je primjerenije reći da je to mehaničko robovanje vlastitoj fiksaciji kojom se onda opterećuje cijelu zajednicu i to na njezin račun.
Kako će on poniziti Boga koji je sam bio blaga i ponizna srca, dao da ga bičuju, popljuju, izruguju trnovom krunom, ubiju kao razbojnika na križu? Taj križ je prije dvije tisuće godina već sam po sebi bio sramota, nešto poput električne stolice tog vremena, pa je Frljo mogao sebi prištedjeti napor da ga dodatno sramoti. Isus sve što dotakne posveti, pa i križ, a Frljo, ovakav kakav jest, sve pretvori u plitki kič i tegobu. Banalnim spajanjem inače nespojivog, Frljo sto godina nakon povijesne avangarde nastoji prodati jeftin šok. Kad dođe u neku zemlju, prvo pronjuška što je tamo sveto ili tabu, pa onda malo proburgija po tome, i izazove skandal. Okupi mu se prosvjednička “publika” koju to šokira i jednako plitka koja misli da je to veliki teatar, pa stvar ide dalje kao podmazana.
Dvije su dakle, vrlo slične skupine adresata njegova djela. Jedni su oni koji se love na provokaciju i nesvjesno pristaju igrati u Frljićevoj predstavi izvan kazališnih daski, a drugi je publika vrlo uskog ideološkog i još užeg estetskog profila, koja se rado napaja na takvoj trivijalnoj poetici uvjerena kako je to vrhunac suvremenog kazališta. Frljizator je u početku davao i neke zabavne, dadaističke rezultate, kao kad je stavljao na gaće glumaca fotografije svojih kazališnih neistomišljenika, što je imalo neke iskrenosti primitivnog djetinjeg refleksa da je netko – “pu kaka”, no s vremenom je naš Pasolini iz Pucareva postajao sve više predvidiv i naporan. Kao što netko tko vam psuje majku stvarno ne čini ništa jer njegov iskaz ne znači da je prošlosti u određenoj funkciji mijenjao vašeg oca niti da će to činiti ubuduće, već vam time samo govori – želim te uvrijediti. Tako je i s Frljićem.
On svakim potezom ponavlja hrvatskoj javnosti uvijek isto: želim vas uvrijediti. I onda se neki vrijeđaju. A mogu samo zijevnuti ili se ljutiti samo na ministarstvo, kazalište ili selektora kojeg neizravno plaćaju da bi im smarač po tisućiti put rekao isto. Postupak spajanja svetog A i ogavnog B je jednostavan, no ne može svatko aplicirati na sredstava za takve uratke jer, da bi došao do bilo kakvog kazališta u Poljskoj, gdje će te zabraniti, ili prikazao Turcima kako Atatürk siluje armenskog dječaka ili Indijcu kako Gandhi zubima kolje kravu, moraš imati kvalifikaciju da si veliki kazališni redatelj. Kad je Frljić to postao, nejasno je. On je u samo nekoliko godina provučen kroz festivale u “regionu” i pomazan kao najveći, a njegov rad kao vrhunac suvremenog teatra. Ako sumnjaš u to, onda si fašist i nemaš pojma o kazalištu. Jer je kriterij posvećenog znanja upravo to da ti je Frljić vrh. I tako se zatvara krug.
No izvan domaćeg zatvorenog sistema nije se najbolje proveo. U austrijskom Die Presseu se o njegovom “Woyzecku” moglo čitati kako je prepun “loših klišeja”, a za predstavu “Naše nasilje i vaše nasilje” Ronald Pohl je u Der Standardu napisao da je “idiotska” te da je riječ o “najnižoj točki ove kazališne sezone: neumjereni i besmisleni cinizam”. Norbert Mayer u tekstu “Glupa prenemaganja o terorizmu Olivera Frljića” piše kako njegova predstava “pršti jednostavnošću i sirovošću, izvedena je amaterski, a u grčevitom nastojanju da šokira gledatelje izaziva dosadu”. Frljićev teatar već je godinama reduciran na politički pamflet. O njegovoj razini svjedoči upravo prosvjednička “publika” koju uspijeva dotaknuti, a s kojom zapravo jedino bitno i komunicira, poput primjerice Keruma, čiji je performerski talent neosporan, a koji se na prosvjedu pred splitskim HNK pojavio s nekim velikim križem preko trbušine kao kakav alternativni biskup. Samo nejasno je što i Frljić i oni rade na Marulićevim danima. On je dozvao njih, a tko je doveo njega? Tu treba početi raspletanje konaca.
Selektor Marulićevih dana Igor Ružić izjavio je kako je inzistirao na “predstavama autora koji ne rade kazalište kao bombonijeru”, kao da između eskapističke bombonijere i frljićevskog kičastog teatarskog pamfletizma nema ničega drugog ili kao da i sami produkti frljizatora nisu trivijalna “bombonijera” za specifičnu publiku. Samo se još naivčine daju uloviti na provokaciju, umjesto da ga ignoriraju i idu prosvjedovati na prave adrese, do onih kojima Frljić povremeno drekne – fašisti!, a oni podviju rep, budu kuš i nastavljaju plaćati.
Nino Raspudić / Večernji.hr
