Vraćanje viznog režima, pozivanje veleposlanika Srbije na razgovor, diplomatski protesti, povlačenje hrvatskoga veleposlanika iz Beograda, prekid diplomatskih odnosa… Sve su to diplomatske mjere kojima raspolaže jedna država protiv druge, u ovom slučaju što bi Hrvatska mogla napraviti protiv Srbije nakon kanonada optužbi na račun Oluje, i uopće Domovinskog rata, koje stižu iz Beograda. Umjesto svih tih mjera, naše Ministarstvo vanjskih poslova reagira priopćenjima i javnim istupima ministra Jandrokovića, kao i verbalnim reakcijama drugih državnih dužnosnika.
Netko će reći da je sve to premlako i da bi Hrvatska trebala pokazati mišice. Ne treba, upravo suprotno! Koliko god Hrvatska imala svoje unutarnje probleme, ona i na ovaj način pokazuje da se odmakla od ratoborne retorike koja ne vodi nikamo, upravo one retorike koja još i danas stiže iz Srbije, i to iz njezinih vladajućih struktura. Hrvatska je ipak naprednija, dok je Srbija i dalje zarobljena u svojim mitovima.
I onda se javi Milorad Pupovac, lica kao iz grčke drame, koje se dodatno skamenilo nakon što je Haag prihvatio suditi Srbiji za genocid. Samo prihvatio, još ne i presudio! Onda on prvo zaprijeti da bi Srbi imali više razloga za tužiti, tko zna koliko stoljeća unatrag, a nakon kanonade optužbi na račun Hrvata promovira se preko noći u regionalnog mironosca i predlaže neki tim za pomirenje između Hrvatske i Srbije.
Da, upućeni smo jedni na druge. Sve miroljubive inicijative su dobrodošle. Nikome ne treba ratnohuškačka retorika. Ali pomirenje će biti iskreno moguće tek kad Srbija i Srbi, kao i njihovi vodeći ljudi, među kojima je i Pupovac, priznaju i preko svojih usta konačno uspiju prevaliti da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije i kad prihvate posve jasne povijesne činjenice, bez bježanja i od hrvatskih pojedinačnih zločina u oslobodilačkom ratu.
No, može li Pupovac biti mirotvorac? To je moralno pitanje za njega samoga, ali i te kako važno za javnost. Jer dosad nitko, pa ni on, nije demantirao Slavka Degoriciju koji je teško optužio Pupovca u svojoj knjizi. Degoricija je ustvrdio da se Pupovac 1991. zalagao za dvojicu Srba liječnika koji su na okupirani teritorij švercali medicinsku opremu.
Naši su ih pustili i nije im pala ni dlaka s glave. A naša je strana pak tražila da se Pupovac založi za pakračkog liječnika Ivana Šretera kojega su lokalni Srbi u isto vrijeme oteli jer je svojim mirotvorstvom ometao tamošnju srpsku pobunu. Pupovac je obećao i dalje zašutio. Poslije se pokazalo, što je ovaj znao, da su Srbi Šretera vrlo brzo mučki likvidirali i danas mu se ne zna za grob. A Pupovac do danas o tome šuti i drži lekcije o mirotvorstvu. Hvala lijepa!
Autor: Zvonimir Despot / vecernji.hr
Napomena uredništva: članak je objavljen 26.11.2008., ali je aktualan, kako u ono vrijeme, tako i danas, tim prije što se za grob dr. Ivana Šretera ni danas ne zna.
Pupovac je smeće od čovjeka, je, bio i ostao. Plenky u tome ne vidi ništa sporno, što ponavljam neznam ni sam koji puta, Plenky treba pod hitno oftamologa. Ako ne vjeruje Hrvatskim, ima u Belgiji, u Brislu, vrsnih liječnika, koji će mu potvrditi moju dijagnozu da Plenki nešto krivo vidi.