Silvana Oruč Ivoš: Presuda šestorici Hrvata u Haagu strateško je nacionalno pitanje
Kada bi se krajem godine zaista dogodilo da se potvrdi presuda za udruženi zločinački pothvat, to bi bila ne samo pljuska pravdi, već bi i za Hrvatsku i Hrvate u BiH mogla imati ozbiljne i dalekosežne posljedice. Takva presuda ne samo da ne bi imala uporište u činjenicama, već bi se mogla tumačiti i kao nastojanje da se napravi revizija povijesti pa i promjene karaktera rata, odnosno da se postigne nešto što agresori nisu postigli ratom.
Ishod drugostupanjske presude šestorici Hrvata (Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić) na Međunarodnom sudu u Haagu, među kojima su, osim časnika HVO-a, i generali Hrvatske vojske – prvorazredno je i strateško pitanje zaštite ukupnog hrvatskog nacionalnog interesa. Koliko god političke elite i javnost o tome šutjele i pravile se da se ne događa ništa dramatično.
Kada bi se krajem godine, kada je najavljena drugostupanjska presuda iako postoji i mogućnost odgode, zaista dogodilo da se potvrdi presuda za udruženi zločinački pothvat, to bi bila ne samo pljuska pravdi i ironija istine, već bi i za Hrvatsku i Hrvate u BiH mogla imati ozbiljne i dalekosežne posljedice. Takva presuda ne samo da ne bi imala uporište u činjenicama, već bi se mogla tumačiti i kao nastojanje da se napravi revizija povijesti pa i promjeni karakter rata, odnosno da se postigne nešto što agresori nisu postigli u ratu.
Hrvatska nije bila i ne može biti agresor u BiH samim tim što Bosna i Hercegovina jest vjekovna domovina hrvatskoga naroda. Drugo, Hrvati nisu započeli rat u BiH, a nisu ni prvi organizirali svoju vojsku i svoje privremene strukture vlasti kao što je HVO. Podsjetimo, tome je prethodilo formiranje Republike Srpske, pa Republike BiH bez Hrvata, Muslimansko-srpski (h)istorijski sporazum iz kolovoza 1992.
Naprotiv, Hrvati su glasovali za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, a na to ih je osobno pozvao predsjednik Tuđman. Alija Izetbegović, pak, u rujnu 1993. potpisuje sporazum s Momčilom Krajišnikom i legalizira Republiku Srpsku, te joj omogućuje odcjepljenje od BiH putom referenduma. Mate Granić, tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova, u svojoj knjizi svjedoči da je Izetbegović dvaput Tuđmanu nudio da uzme HR Herceg-Bosnu i pripoji je Hrvatskoj. To se nije nikad dogodilo jer je jedina hrvatska politika bila opstojnost cjelovite BiH.
Dokaz te politike jest i to što su se tijekom cijelog tog razdoblja, pa čak i u vrijeme oružanih sukoba između Hrvata i Muslimana u BiH, u Hrvatskoj liječili ranjeni Muslimani iz BiH, a muslimanske izbjeglice, mahom žene i djeca, smješteni su po hotelima na Jadranu, a preko Hrvatske se BiH i dalje opskrbljivala opremom i oružjem, hranom i lijekovima. Ova činjenica najbolje govori o karakteru i namjeri hrvatske državne politike pod Tuđmanom prema BiH.
Istina je sljedeća: Hrvatska i Hrvati spasili su Bosnu i Hercegovinu u svakom pogledu. BiH nikada, ali uistinu nikada, bez Hrvata i hrvatske vojske (HVO-a i HV-a) ne bi bila obranjena niti oslobođena. Zato Hrvati u BiH ne zaslužuju ono što sada proživljavaju i što ih se tretira gotovo kao građane drugog reda, te što ih se stigmatizira samo zato što su se samoorganizirali i – opstali. Hrvati iz BiH zaslužuju apsolutnu i bezrezervnu zaštitu Republike Hrvatske koja mora naći model kako zaštititi svoj narod.
Naime, kada bi se dogodio najcrnji scenarij, odnosno presuda za udruženi zločinački pothvat između hrvatske državne politike i političkih i vojnih struktura u BiH, to bi značilo da je Hrvatska izvela agresiju na BiH. Mogućnost da se u udruženi zločinačkih pothvat optuže vojne i političke strukture u BiH, kao i mogućnost da se udruženi zločinački pothvat proglasi na samo jednom dijelu BiH, odnosno na lokalnoj razini, imao bi jednake posljedice s iznimkom da Republika Hrvatska ne bi morala plaćati ratnu odštetu.
A posljedice bi bile strašne i opasne za opstanak Hrvata u BiH. Naime, da dođe do takvog raspleta svi pripadnici HVO-a i HV-a koji su ratovali u BiH postali bi otvorene lovine. Osim mentalnog uništavanja ljudi, kakvo može izazvati takva nepravda, došlo bi do narušavanja sigurnosti Hrvata, njihova masovnog iseljavanja, a onda i ozbiljnog pitanja opstanka Hrvata u BiH. I Republika Hrvatska bi se našla na stupu srama i od nje bi se tražilo da procesuira visoke časnike koji su ratovali na teritoriju BiH i sudjelovali u njenom oslobađanju. O različitim pravnim reperkusijama i odštetama ne treba puno govoriti, ali nije teško pretpostaviti kakav bi bio ishod. Ono što je najgore, time bi se legaliziralo sve ono što se nije uspjelo postići srpskom agresijom na BiH te muslimanskim inzistiranjima na nekakvom ekskluzivnom pravu na BiH – a to je eliminiranje Hrvata kao političkog naroda. Slična je metoda vidljiva i u Republici Hrvatskoj jer kada se nije agresijom uspjelo osvojiti hrvatski teritorij, sada se raznoraznim pritiscima (Pupovac i co.) nastoji stvoriti dojam da je današnja Hrvatska nastala na zločinu nad nedužnim srpskim narodom?!
Zato je nužno da aktualne političke elite ovom problemu priđu krajnje ozbiljno. Da napokon počnu o njemu govoriti činjenicama i da pomognu obranama Hrvata u Haagu. Ova tema zahtijeva nužnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost te saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost i kao ozbiljne analize. O moralnoj i ljudskoj dimenziji prema nedužnoj šestorici Hrvata u Haagu, koji plaćaju ceh postratnih i zakulisnih igara prljave međunarodne politike i hrvatske nebrige, ne treba ni govoriti.
Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo / hrsvijet.net
