Slučaj Trifunović i slučaj Pusić
Zanimljiva je tema,o slučaju Trifunović sigurno će se snimiti uzbudljiv film. O njegovoj stvarnoj osobi ću pisati poslije,sada se pozabavimo onima koji taj slučaj lansiraju sa gotovo 30 godina zakašnjenja. U nedostatku strjeljiva i topništva (verbalne) za napad na hrvatsku državu i njenog prvog predsjednika razne nevladine i neprofitne udruge (žive od zraka, ali Sorosevog!) izvlače asa iz rukava u liku generala Vladimira Trifunovića.
Kada im je propalo prekomjerno granatiranje Knina (u kojem je poginuo jedan čovjek), nazivanje akcijom za oslobađanje Knina i okolnih područja udruženi zločinački pothvat, nakon što su čelnici hrvatskih Srba odbili plan Z – 4 kojim bi imali autonomiju (državu u državi) i pokušali prirediti Bihaću užas već viđen u Srebrenici; nakon što im je propala optužba za etničko čišćenje za plansko povlačenje hrvatskih Srba u svrhu jačanja srpskog korpusa u Bosni, pa i na Kosovu (u Beogradu su isti nehumano dočekani kao neželjeni izbjeglice), kad im je propao pokušaj diskreditiranja generala Gotovine i optužba dr. Tuđmanu za komadanje Bosne oni su očajnički i strvinarski načeli pitanje Varaždinskog korpusa i generala Trifunovića.
Ne zanima njih zašto je Zapad godinama pustio Sarajevo da krvari, ne zanima ih uloga Vancea i Owena u bosanskoj tragediji, KOS-a (vidi Munir Alibabić Munja) i vehabija, ne zanima ih uloga Zapada u embargu na oružje nametnutom razoružanoj i bespomoćnoj Hrvatskoj, ne zanima ih ideja HNS-ovca generala Špegelja da se napadne vojarne JNA, pri čemu bi svi naši neprijatelji na Istoku i Zapadu dali odriješene ruke JNA da udari svim raspoloživim sredstvima, uz znatno veću potporu javnosti u Srbiji…
Nije dr. Tuđman bio naivan kao Ukrajinci!
Moralna vertikala poput Zorana Pusića ne srami se sukoba interesa u kojem dobiva novac od Vlade u kojoj mu je seka Vesna Pusić, ne srami se biti šef antifašista pored oca, sudca u NDH, ne srami se politike gđe Pusić prema Siriji, koja nam je uzdrmala nacionalne interese (INA), dovela u pitanja posao vrijedan desetke milijardi dolara i podržala vrlo čudne elemente protiv najdemokratskijeg i najliberalnijeg arapskog režima. Gdje je tu antifašizam? Govori Zoran Pusić o dogovoru Tuđman – Milošević, čak o dogovorenom ratu. Tko je tu dogovarao rat, pa drugi čovjek HDZ-a bio je Mesić, a treći Manolić. U koju svrhu, to je vrlo ozbiljna optužba i želim znati koji su njezini argumenti, jer kazneno je djelo napadati ljude bez dokaza.
Razgovora između hrvatskih i srpskih državnika je bilo; pa bolje je sto godina pregovarati nego da itko bespotrebno pogine, ili je trebalo ići u rizik totalnog rata i imati 300.000 žrtava?
Zar nisu razgovori naređeni i kontrolirani od međunarodne zajednice?
Zar nisu Vladimir Velebit, Koča Popović i Milovan Đilas razgovarali u Zagrebu s Nijemcima usred bitke na Neretvi 1943. godine?
Zar nije Sirija pregovarala s ISIL-om?
Zar nisu saveznici razgovarali s Hitlerom i Staljinom?
Vratimo se sada generalu Trifunoviću. Na povjesničarima je da ustanove istinu, ipak je postojao ozbiljan sukob koji je trajao 10 dana (6 mrtvih od čega 1 JNA ročnik, preko 38 ranjenih civila), djelovanje zrakoplovstva JNA. Trifunović rođen u Prijedoru 1938. godine. Stvar treba ispitati, prilično je mutna. Evo što o tome kaže sam Vladimir Trifunović:
NACIONAL: Pregovarače ste uzeli kao taoce?
– Predsjednika Kriznog štaba i jednog od članova. Rekao sam im da će, ako nas dovedu žive do tamo, i njima život biti darovan i da će se vratiti kući. Od Varaždina do Srijema ima 400 kilometara. To je bio osinjak zasjeda i barikada. Pozvali su da dođe policija na čelu s jednim rukovodiocem, koji bi ispred nas išao, upozoravao na barikade i čistio put. Kad sam vidio da ćemo se moći izvući, naredio sam da se onesposobe oružje i borbena tehnika, u što većem stupnju, ali da nema zvučni efekt. To je učinjeno. Tehnika i naoružanje koji su ostali u Varaždinu nisu se bez generalnog remonta mogli upotrijebiti. Hrvatska tada nije imala svoje remontne kapacitete, rezervne dijelove. To što mi se pripisuje da su tim naoružanjem tukli druge garnizone JNA i nanijeli im goleme gubitke, nije točno. Ja nisam ništa u Hrvatskoj pogriješio, nikakav zločin počinio. Bio sam s malobrojnom jedinicom koja je napadnuta. Branio sam gole živote. Kazna u Hrvatskoj je umjetna. Suci su je izrekli po nalogu vlasti koja je 8. rujna 1991. naredila našu likvidaciju. Uložili smo zahtjev za obnovu kaznenog postupka u Varaždinu. Županijski sud je, međutim, unatoč dokazima koji su mu predočeni, odbio taj zahtjev. Uložili smo žalbe Vrhovnom sudu Hrvatske, ali nam još nije odgovoreno.
NACIONAL: Kolike su žrtve bile na hrvatskoj strani?
– Ne znam. Oni kažu da su dva civila stradala. Čim nije bilo masovnih civilnih žrtava, to znači da nismo gađali stambene objekte. Gađali smo vojne ciljeve. Kad oni napadaju, mi gađamo tamo odakle napadaju. Ako je neka civilna zgrada i pogođena, u njima nije bilo stanovnika. To znači da presuda u Varaždinu da sam ratni zločinac ne stoji. S druge strane, ja sam ovdje osuđen za podrivanje obrambene moći. Kako sam ja mogao podrivati obrambenu moć s 220 vojnika? Mene je vrhovna komanda ostavila na cjedilu, oduzela vojsku i oficire, ostavila me s regrutima i tako dala signal hrvatskim snagama da napadnu. Namjerno ili ne, ne znam.
NACIONAL: Mislite li da je to bila posljedica toga što je Varaždin bio “s pogrešne strane”, zapadne, “granice srpskih zemalja” Virovitica – Karlovac – Karlobag?
– Možda. U Varaždinu i Zagorju stanovništvo je gotovo 100 posto hrvatsko. Vjerojatno je stradanje mog garnizona, da smo izginuli, u budućnostij trebalo biti kamen spoticanja između Hrvata i Srba. Da Hrvati, na primjer, tumače da je neki general Trifunović, fanatik, golobrade regrute gurnuo u smrt kako bi osvojio i okupirao Hrvatsku. “I evo ih, leže ovdje. Nikad sa Srbima ne treba imati posla, oni su genocidan narod.” S druge strane, jer imao sam visoke službene ocjene, možda su, da sam mrtav, Srbi trebali reći: “Našeg najboljeg generala i hrabre vojnike koji su branili Jugoslaviju pobio je genocidni hrvatski narod.”
Zarobljena je tehnika:
– 74 borbena tenka T-55 (sovjetski)
– desetak tenkova druge namjene (laki amfibijski tenkovi PT-76, tenkovi nosači mostova, tenkovi za izvlačenje
– 48 oklopnih transportera za pješaštvo OT BVP M-80
– 18 borbenih oklopnih vozila s protuzračnim topovima
– 6 topova Gvozdika 122 mm (sovjetski)
– 6 višecijevnih bacača raketa tipa Plamen
– 4 VBR-a tipa Oganj
– 18 top-haubica 155 mm i 12 152 mm s potrebnim prijevoznim sredstvima
– oko 180 topova kalibra manjeg od 100 mm
– više bitnica minobacača od 60, 82 i 120 mm
– oko 25 000 cijevi pješačkog naoružanja
– oko 250 raznovrsnih vozila i inženjeerijskih strojeva
– stotine tisuća tona streljiva i eksploziva
– veće količine sredstava veza i ostalog ratnog materijala.
Eto, kako god stvari zbrojimo i oduzmemo Trifunović je normalan čovjek koji nije htio biti žrtvovan, dr. Tuđman nije zagrizao udicu da brutalno napadne vojarne (slučaj Marijan Čad u Rijeci) i time pruži Srbima alibi za masovni rat, tehnika je zaplijenjena, a Trifunović je prepušten polaganom umiranju u relativnoj neimaštini, zaboravljen i prezren od svih, pa i od “boraca za demokratiju” koji se goste politički na njegovom lešu. Dakle Trifunović nije Dreyfuss, Pusić nije Zola i amen!
Teo Trostmann/hrvatski-fokus.hr
