Srbovanje i hrvatska šutnja
Krajem osamdesetih godina dosta se govorilo o hrvatskoj šutnji. Milošević je rušio redom ondašnja komunistička vodstva republika i autonomnih pokrajina, a u Hrvatskoj je političko vodstvo šutjelo. Oni koji nisu šutjeli, podržavali su Miloševića. Kada je pokojni Stipe Šuvar počeo nešto petljati da je vrijeme da se kaže ‘popu pop, a bobu bob’ – u Srbiji su ga prozvali ustašom.
Kasniji događaji otpuhali su sa scene komunističku vrhušku, a iznjedrili Tuđmana i HDZ kao autentične borce za Hrvatsku. Narod je to prepoznao, odazvao se zovu za slobodom i samostalna je Hrvatska stvorena.
Danas Hrvatska opet šuti. Na brojne provokacije, prijetnje i bezobraštine koje su stigle iz Srbije posljednjih godina nitko ne odgovara ili odgovara toliko mlako i kukavički da bi bolje bilo da ni takvih odgovora nije bilo. Aktualna hrvatska vlast došla je na vlast pod geslom ”vjerodostojnost i inkluzivnost”. Vjerodostojno je samo njezino beskomprpmisno zalaganje za interese EU, a uključivost pokazuje samo kada su u pitanju lijeve ideje i njihovi nositelji. Dok se, recimo, Hasanbegovića sve teže i podnosi, a kamoli da ga se uključuje i u što.
Nad takvu mlaku, za dom nespremnu Hrvatsku nadvili su se tamni oblaci. A naša nas vlast uvjerava da je vedro. Najveća domaća korporacija propada ili prelazi u ruke, iz Haaga prijeti presuda bosanskohercegovačkim Hrvatima koja bi – ako bude osuđujuća – otvorila Pandorinu kutiju bezbrojnih odštetnih zahtjeva, u gotovo svim hrvatskim susjedima buja nepatvoreno antihrvatstvo kao glavna hrana bošnjačkog, slovenskog i srpskog nacionalizma. Naši političari uporno ponavljaju kako su to sve naši prijatelji kojima ćemo pomoći da uđu u Europu ili s kojima već dijelimo ”europske vrijednosti”.
Predsjedničko izbori u Srbiji jasno su pokazali kako se u toj zemlji na stanoviti način ponavljaju osamdesete. Aleksandar Vučić potječe iz četničkog miljea, njegovi su politički mentori bili vojvode Šešelj i Nikolić. Vučićeva stranka, Srpska napredna stranka, nastavak je zapravo Srpske radikalne stranke koju su Vučić i Nikolić preoteli Šešelju dok je ovaj bio u Haagu. Nema nikakve sumnje da je riječ o stranci četničkog ishodišta. Takve stranke svugdje u Europi bile bi označene kao ekstremna desnica. Na predsjedničkim pak izborima u Srbiji Vučić glatko pobjeđuje u prvom krugu, s gotovo šezdeset posto glasova. Srbi su se opet homogenizirali.
Takva premoć nije viđena još od vremena Slobodana Miloševića. Srbovanje je očito opet u modi. Protiv Vučićeve nadmoći sigurno nemaju ništa ni potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku jer i Vučić se oduvijek zalagao za što tješnju političku integraciju ”ovih prostora”. Ako može sve – dobro; ako ne može sve , onda do granice Virovitica – Karlovac – Karlobag. Drago Pilsel, Ante Tomić, Ivana Bodrožić Simić, Rade Šerbedžija, Dragan Markovina i istomišljenici također žude za integracijom ”regiona”. Zasad samo na jezičnom planu, ali to je tek prvi korak. Uostalom i prvi je put sve počelo nastojanjem oko jezičnog jedinstva.
Hrvatska vlast na to odmahuje rukom, kao riječ je o nevažnoj deklaraciji koja nema izgleda za uspjeh. Treba, međutim, primijetiti da je naše Ministarstvo kulture podupiralo projekt Snježane Kordić koji je urodio ovom deklaracijom, a i da su po odluci Ministarstva hrvatski predstavnici na Sajmu knjiga u Leipzigu bili Slobodan Šnajder i Damir Karakaš, koji su također potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Stoga ne može ministrica samo blijedo reći kako ona ”pretpostavlja da je riječ o političkoj inicijativi” i da je ”srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik zapravo politički konstrukt, nastao kao rezultat određene ideologije i državne politike koji u praksi nikada nije realiziran”. To je tek da se nešto kaže kako ju se ne bi prozivalo što je financirala pokretače i potpisnike Deklaracije. I što će ih i dalje financirati dok bude imala prilike!
Hrvatskoj kao i krajem osamdesetih treba jasan i odrješit glas koji će se suprotstaviti srbovanju izvana i u zemlji.
Damir Pešorda/hrsvijet.net
