Stipe Pletikosa: Volim ići u Međugorje, posebno je to mjesto
Stipe Pletikosa u ovoj priči on je sin, on je suprug i otac, vjernik / JAKOV PRKIĆ_CROPIX
Suočio sam se i borio sa svojim grijesima i ranama iz prošlosti, susreo sam se sa samim sobom. Postao sam željan vjere. Time je počelo moje novo rođenje.
Puna dva sata razgovarao sam sa Stipom Pletikosom, pričali smo o svemu i svačemu, o vjeri i životu najviše, o nogometu najmanje. U ovoj priči Pletikosa nije legendarni nogometaš, vratar Hajduka i reprezentacije, ovo nije “bila štorija”. U ovoj priči on je sin, on je suprug i otac, vjernik, on je tek – dobar čovjek. Koji želi biti još bolji.
Stipe nam je otvorio dušu, otvorio se do kraja, svima nama raširio vrata svog privatnog života, obitelji, svojih promišljanja, pustio nas i pozvao da zavirimo u njegovo srce. Učinio je to da bi nas ponukao na razmišljanja kao što je njega život prisilio da počne razmišljati o sebi, o svome životu.
Plete je morao proći osobne kalvarije na putu spoznaje samoga sebe i svoje vjere – vi ne morate. Pročitajte ovo i razmislite. Uvijek možemo biti još bolji ljudi.
– To je početak moje prave vjere. Užasno mi je bilo preispitati samoga sebe, strašno me to morilo. Najteže je zagrebat’ samoga sebe, a najlakše za sve okriviti druge, treće… Bilo mi je jako teško, iako će ljudima, možda, to zvučati čudno jer sam bio popularan, nogometaš, zaradio sam novac. U tom teškom razdoblju spoznao sam kakav sam u biti, koliko je tu loših stvari koje triban minjat, iako izvani ta slika ljudima nije tako izgledala.
Kažu da ste sam sebi najveći kritičar.
– Takav san bija u nogometu, takav san i u životu. Kad nešto naumim učinit ću sve da to i ostvarim. Tako i kroz vjeru. Prvi korak da kreneš dalje je da upoznaš samoga sebe. Da odbaciš svoj ego i kreneš čist dalje.
Balun nam nije bio tema. Stipe nam priča o svome djetinjstvu u tipičnoj splitskoj radničkoj obitelji, o sobici u kojoj je spavala cijela njegova obitelj, o vratima grijeha iza kojih je lažna sreća, o događajima koji su ga usmjerili ka vjeri. O bolesti, poslije i smrti, njegova oca Frane, o ozljedama koje su mu utjecale na nogometnu karijeru, o miru i spokoju koje mu donose odlasci u Međugorje…
– Živjeli smo, nas petero, u stančiću od 32 kvadrata. I svi smo spavali u istoj sobi, jedinoj koju smo imali. Otac, mater, dvi sestre i ja. Taj stan i te slike djetinjstva stalno su mi u mislima, to me naučilo skromnosti i odanosti obitelji. I ja danas razmišljam na isti način kao i moji roditelji onda, kako su oni odgajali mene tako danas i ja odgajam svoju djecu.
Iako ste rasli u skromnim uvjetima, a danas ste materijalno osigurani, dobrostojeći, preferirate isti odgoj svoje djece.
– Naravno da nisam u situaciji da u dućanu gledam hoću li im kupiti tri banane ili šest, ali da ću im kupiti, na primjer, čokolade ili igračaka više nego šta im treba, to sigurno neću. Spreman sam ispuniti sve njihove potrebe, ali ne i sve njihove želje.
Je li vaša sadašnja duboka, intenzivna vjera, plod tradicionalnog obiteljskog odgoja ili su, možda, okidači bili neki događaji koji su vas u potpunosti usmjerili ka vjeri i preispitivanju samoga sebe?
– Korijen sam dobio preko majke Mile, ona je bila prva preko koje je Bog došao do mene. I moj pokojni otac Frane je bija stvarno dobar čovik i otac, njih dvoje su mi usadili postulate koji danas nemaju cijenu. Od srca im hvala na tomu što su mi dali, to poštenje i trud. Poslije mi se “dogodila” moja supruga Angela koja je u to vrijeme također duboko zaronila u vjeru, pa teška bolest oca, poslije i njegova smrt… Sve su to bili okidači da počnem vjeru spoznavati na pravi način.
Bili ste jako povezani s ocem?
– Bio je strog, ponekad jako strog, pogotovo kad bi malo zapostavija školu zbog baluna. Bila su to druga vrimena, ali je taj odgoj uvik osta u meni. Kad malo u životu zastraniš, ka šta san i ja, ka šta smo svi mi na ovaj ili onaj način u nekom životnom razdoblju, obiteljski odgoj te vrati na pravi put. Jer u savjesti imaš usađeno šta je dobro, a šta loše. Nema sive zone.
Neka je grinta, ali je vaš otac isto volija balun?
– Bija je fenomenalan čovik. Veliki zaljubljenik u balun, u Hajduka, to je prinija na mene, to se i ja trudin prinit na svoju dicu. Nakon njegove operacije 2006. godine zbog tumora u glavi, vjeru sam počeo tražiti srcem. Bog je savršena ljubav do koje ljudski mozak ne može doprijeti kao što to može srce. Sićan se i danas kako san trča na ispovid u svetoga Frane kad mi se to dogodilo s ocem, ta je ispovid prominila cili moj život.
Priča, na žalost, nije imala sretan kraj.
– Kad mi je otac umira, kad je pao u komu, oko 11 uri navečer je to počelo, ja san branija za Spartak. Sutra ujutro u pet uri prvim sam avionom krenija iz Moskve, uspija san stić vidit oca dvi ure, oprostit se s njim… I on je tada umra. Bog mi ja da tu šansu da se oprostim sa svojin ocen.
U čemu je razlika vašeg prakticiranja vjere prije i poslije toga?
– Do tada je moja vjera bila čisto pridržavanje crkvenih obreda. Molio sam se samo po potrebi, kada sam imao neki problem, samo tada sam zazivao Boga da mi pomogne.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
