TKO NE ŽELI THOMPSONA: Arkanova udovica može, Thompson ne!
U Sloveniju istoga dana, 20. svibnja ove godine dolaze dvoje pjevača. Prvi je Marko Perković – Thompson, a druga je Ceca Ražnatović. Oba koncerta organizira ista agencija – Eventim, tvrtka za proizvodnju i prodaju elektronskih karata.
Plakati koji najavljuju koncert udovice ratnog zločinca i udbaškog likvidatora Željka Ražnatovića Arkana vise posvuda, dok se Thompsonovi ne mogu vidjeti gotovo nigdje. Naime, u Sloveniji je u tijeku kampanja koja ima za svrhu da se Thomsonove koncerte ili zabranjuje ili bojkotira. Zabranu je teško postići, jer nema zakonskih ni pravnih uvjeta, a ni bojkot nikada nije opcija: s Thompsonovom se glazbom identificiraju mnogi Slovenci; samo u Mariboru i okolici živi približno 5000 Hrvata.
Kampanja protiv Thompsona se odvija pod okriljem borbe protiv nacionalizma i „ustaštva“. Predsjednici države su oni, koji se u slovenskoj javnosti redovito deklariraju kao antifašisti, istovremeno ističući svoju privrženost „idealima“ bivše SFRJ i titoizma. Otvoreno koketiraju s komunizmom i njegovim simbolima. Nekim je čak blizak i Staljin. Također su pristaše različitih braniteljskih organizacija iz NOP i stoje čvrsto na strani partizanskog pokreta.
Kao što su u Sloveniji uzurpirali većinu javnog mijenja, suprotne je glasove teško čuti. No, iznad svega, reći istinu. A ista dolazi iz Crne knjige komunizma, točnije iz njena uvoda, koji je svijet postavio na glavu. Govori o tome da totalitarizam ima dva lica, poput novčića: s jedne je strane Staljinov, a s druge Hitlerov portret. Komunisti su se prokrijumčarili na svijetlu stranu povijesti preko svojeg „antifašizma”. Povijesna istraživanja nam govore da su bili veći fašisti od svojih fašističkih uzora. Iznad svega, oni su bili prije njih: u ruke su im dali oruđe za masovno uništenje. Između gulaga i koncentracijskih logora nacista razlika je u imenu, ali ne i u načinu, metodama i posljedicama (broj mrtvih).
Dobri i loši momci na istom cilju
Svijet koji je oblikovao čovječanstvo u drugoj polovici 20. stoljeća, te temeljne premise ne uzima u obzir. Odgojeni smo s mišlju da su komunisti bili pozitivci, a nacisti negativci. I da su svi komunisti bili antifašisti. Nacisti su, naravno, bili negativci, ali jednako toliko koliko i komunisti, koji su učili od njih. U Jugoslaviji je to bilo posebno naglašeno.
Ako pogledamo samo ustaštvo, bit’ ćemo iznenađeni, koji su pripadnici ovog pokreta prije rata najbolje radili i za koju svrhu. Citat je iz jedne od najpoznatijih knjiga o zločinačkom fenomenu „Josip Broz“:
„Zbog zajedničke su ideje, kojoj je svrha bila raspad države, jugoslavenski komunisti su održavali bliske veze sa ustašama. Milovan Đilas to potvrđuje u svojim Memoarima revolucionara: „instinktivno smo osjećali da bi nam djelovanje ustaša pomoglo ostvariti vlastiti cilj: razgradnju Jugoslavije. Proleter, službeni časopis središnjeg odbora stranke je 1923. zapisao da je dužnost svih komunističkih organizacija, kao i svakog komunista pomoći ustaškom pokretu. Pavelić je na sudovima često branio komuniste. Komunisti i ustaše su se povremeno našli u istom zatvoru. Nastajala su prijateljstva“ (Peter Batty, Titova velika prevara – Kako je Tito obmanuo Churchilla, Ljubljana, 2015, str. 13.).
Također i slijedeći citat: „Stranačko je vodstvo ojačalo kontakte s ustašama, u kojemu su vidjeli prirodnog saveznika u revolucionarnoj borbi. Dijelili su letke, koji su podjednako hvalili narodne revolucionare kao i hrvatske domoljube. Obećali su im solidarnost u borbi“. Peter Batty, Titova velika prevara – Kako je Tito obmanuo Churchilla, str. 13.)
Četnici – marš van!
Ovo ukazuje na to da su komunisti štetili Jugoslaviju sve do trenutka kada ju nisu osvojili silom. Zatim su 50 godina govorili o Jugoslaviji (bilo je to „čuvena“ ideja o bratstvu i jedinstvu) i kaznili svakoga tko je razmišljao na način na koji su razmišljali oni o prije Drugog svjetskog rata. „Antifašisti“ su se nalazili u stalnom proturječju, jer su se povezali s fašističkim vlastima Hitlera, Musolinija (talijanski su fašisti npr., naoružali slovenske partizane). U Jasenovcu, o kojemu se u vezi s Thompson toliko piše, su bili tijekom rata zatvoreni najveći protuustaški i antikomunistički Hrvati. Ustaške vlasti zatvorile su i najpopularnijeg hrvatskog političara – Vlatka Mačeka. Tito je poslije rata Jasenovac upotrijebio za likvidaciju hrvatskih antikomunista (ustaše) te obračun s Informbiroom.
Stevo Krajačić, jedan od najvećih Titovih likvidatora (načelnik OZNA-e u Hrvatskoj) je 1966. godine na svečanosti u Jasenovcu, srpskom izaslanstvu rekao slijedeće: Marš, četnici van, ovdje počivaju pošteni Hrvati. A taj smo logor sagradili za vas Srbe, za četnike i cigane. Premalo smo vas ovdje pobili« (dokumentarac: Titova soba tajni II).
Osim izravne poruke, postoji i neizravna: Titova je vlada znala da je u Jasenovcu umrlo najviše Hrvata, a Srba znatno manje, premalo, kako se izrazio Titov likvidator.
U usporedbi s komunistima – koji uvijek rade samo kako bi si priskrbili vlast i koji su spremni dogovoriti pakt s vragom – Thompsonova poruka je mnogo manje dvosmislena: uzgojena je u uvjetima najgore agresije na Hrvatsku u njezinoj povijesti, ojačala se u Domovinskom ratu i oslanjala se na povijesni stup hrvatstva, tradiciju i vjeru. Na taj način predstavlja obranu civilizacije protiv barbara: čak i onih koji su ime Udbe ubijali po inozemstvu i čija supruga dolazi na isti dan pjevati u Sloveniju.
Autor: Boštjan Turk/dnevno.hr
