Trumpova ‘Oluja’ na Jadranu
Foto Reuters
Već prvi udar američke globalne ofenzive pokazuje da Donald Trump i njegova administracija nisu na čelo države došli nepripremljeni i bez plana. Potvrđuje i da je izborna kampanja u svojoj biti vještina pridobivanja i zavođenja birača (koje se potom ne smije iznevjeriti), neutraliziranje i zavaravanje protivnika (što je legitimni politički manevar, osobito u vrijeme hibridnog rata) i da kao takva može biti neiscrpan izvor inspiracije za one koji uistinu vjeruju da bilo koje značajnije izbore, a osobito one najznačajnije izbore na svijetu – američke predsjedničke – mogu dobiti jedan čovjek i jedan twitter.
Kineska suglasnost
Dinamika u ovih desetak dana Trumpove globalne geopolitičke “Oluje” uistinu je impresivna. Istodobno dok je na mini samitu s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u floridskom resortu “Mar a Lago” otopljavao odnose, koje je u izbornoj kampanji zaoštrio do maksimuma pozicionirajući Kinu kao američkoga globalnog neprijatelja br. 1, američki „tomahawci“ su već letjeli prema Shajratu, sirijskoj bazi Assadove vojske. Bio je to američki odgovor na napad kemijskim oružjem za koje se odgovornost pripisuje Assadu i njegovim snagama. Ali bila je to i poruka Rusiji da u Siriji, odnosno na Bliskom istoku ništa još nije gotovo te da se SAD ponovno snažnije uključuje u rasplet.
Gotovo istodobno, američki ratni brodovi krenuli su prema Sjevernoj Koreji, uz poruku kako neće mirno gledati daljnje nuklearne igrice Kim Jong-una te da je o tome postignuta nužna razina suglasnosti s kineskim predsjednikom Jinpingom, još na onom otopljavanju u “Mar a Lago”.
Formula je razumna i jednostavna: Kina će poduprijeti nakanu SAD-a da obuzda nuklearne ekshibicije sjevernokorejskog diktatora (ili ako baš hoćete, Kina više neće podupirati Kim Jong-una da se tako igra), a SAD neće rušiti njega i njegov (komunistički) režim.
Istodobno dok je državni tajnik Rex Tillerson odletio u Moskvu na sastanak sa svojim pandanom Sergejom Lavrovom i predsjednikom Putinom, predsjednik Trump je u Bijeloj kući primio glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga. Poruke s oba susreta bile su suprotne onome što se na prvi pogled dalo zaključiti iz Trumpovih predizbornih najava. Iz Moskve je stigla poruka o „niskom stupnju povjerenja između (naše) dvije zemlje“ (Tillerson), odnosno o odnosima lošijim nego prije Trumpa (ruska strana). Predsjednik Trump je tome dodao novu nijansu – da ti odnosi mogu dugo ostati tako loši. Iz Washingtona je pak stigla poruka potpune potpore NATO-u, uz dakako veći financijski doprinos država članica, naizgled potpuno suprotna Trumpovim predizbornim kvalifikacijama. Tome je prethodio pojačani vojni angažman NATO-a na Baltiku.
Imamo li u vidu da je još koji tjedan ranije predsjednik Trump dao do znanja njemačkoj kancelarki Merkel kako SAD vidi njemačku ulogu u Europi – više novca za zajedničku obranu, odnosno NATO, manje njemačke privatizacije Europske unije i manje pokušaja energetskih paktiranja s Putinom ispod stola – može se reći da je u onih famoznih prvih 100 dana vlasti Donald Trump otvorio sve ključne geopolitičke izazove. Učinio je to furiozno, otvarajući front za frontom.
Vidljivi McCain
Upravo u takvom je kontekstu važno da je senior američkih republikanaca John McCain, aktualni predsjedavajući odbora za oružane snage američkog Senata, baš ovih dana, na poziv predsjednice Grabar-Kitarović, posjetio Hrvatsku, i to na vrlo vidljiv i simboličan način. S predsjednicom se sastao u Opatiji, s pogledom prema Krku i još nerealiziranom (plutajućem) LNG terminalu, simbolom energetske neovisnosti srednje i istočne Europe o ruskom plinu i simbolom američke energetske politike u jugoistočnoj Europi.
S premijerom Plenkovićem se pak sastao u Dubrovniku, simbolu slobode i zapadne orijentacije istočnog Jadrana. A bilo je to nekako i u vrijeme 25. obljetnice američkog priznanja Hrvatske. Dubrovačka Republika je nekoć bila prva država koja je priznala SAD, Hrvatska je u novije doba uz američku stratešku potporu ostvarila svoju potpunu državnost (oslobađanje teritorija) i postala dio zapadnih integracija (NATO, EU).
Danas je Hrvatska ponovno poprište bitke za dominantni utjecaj ili ako hoćete rata mekim oružjima, dvaju vrijednosno i civilizacijski različitih svjetova: Istoka i Zapada. Istoka, sa snažnim vođama poput Putina i Erdogana, koji su posljednjih godina u velikoj europskoj ofenzivi, i Zapada, koji se opustio i identitetski i politički izgubio. Zato je važno da je senator McCain tako opširno ‘istwitao’ svoj posjet Hrvatskoj, podcrtavajući pouzdano strateško savezništvo.
Jednako je važno da predsjednica stalno potiče snažnije povezivanje srednjouropskih i istočnoeuropskih država, da ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier gradi čvršća savezništva s najpouzdanijim američkim saveznicima: s Izraelom na Bliskom istoku i s državama Višegradske skupine u EU-u, da se europarlamentarka Ivana Maletić priključuje transstranačkoj inicijativi europarlamentaraca iz 21 države članice koji zahtijevaju od institucija EU-a da zaustavi gradnju plinovoda Sjeverni tok II, iz Rusije, preko Baltika u Njemačku, zaobilazeći Poljsku, koji je svojevrsno kukavičje jaje Angele Merkel srednjoj i istočnoj Europi, a u paktu s Vladimirom Putinom.
Važno je to jer je Trump nametnuo snažnu globalnu dinamiku koja, sudeći prema prvim potezima, upućuje na ubrzano definiranje zona utjecaja po načelu – braniti realno obranjivi maksimum, ne ulaziti u područje koje nikad neće biti osvojeno, čvrsto braniti vlastite vrijednosti i na tim načelima graditi zajednički interes s najvećim suparnicima poput Rusije i Kine, ali i zajedničku politiku sa saveznicima poput EU-a i njezinih članica.
Partnerstvo iz rata
Kako je Balkan ne samo deklarirani prioritet, već i stvarna baza i Putinove i Erdoganove ekspanzije utjecaja i ujedno prostor nedovršenih i nestabilnih država, a BiH ključ budućeg rješenja, McCaineova poruka o Hrvatskoj kao “jednoj od najodanijih i najsposobnijih strateških partnera” od koje se očekuje promicanje euroatlanske perspektive prema jugoistočnom susjedstvu, u ovom je trenutku ujedno i prilika za angažiraniju hrvatsku politiku i prepoznavanje vlastitih interesa u globalno burnim vremenima.
A ti se interesi nisu mnogo promijenili od vremena ratnog partnerstva iz devedesetih. Tada, bez SAD-a Hrvatska nije mogla ostvariti u potpunosti svoju državnost, a bez Hrvatske i njezine vojske SAD nije mogao završiti rat. Danas, bez SAD-a Hrvatska ne može ostvariti svoju sigurnost i opstojnost Hrvata u BiH, a bez jačanja hrvatskog utjecaja u BiH do razine na kojoj je bio od 1995.-2000., SAD ne može dobiti bitku za Balkan. To je formula. Sve ostalo su izvedbene varijante.
Samo treba požuriti, jer baš kao i 1993. godine, EU je politički rastrojena i nemoćna. A trajno destabilizirajuće britanske varijante političke arhitekture zapadnog Balkana pod srpskom hegemonijom Angela Merkel prigrlila je kao čarobnu formulu. Nakon što ih je i sama Velika Britanija potrošila i prepustila.
Piše: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
