Nakon što je novoustanovljeni Časni sud DHFR-a prihvatio prijavu Snježane Tribuson protiv Jakova Sedlara, ovaj je odlučio napustiti Društvo. Svoje razloge naveo je u pismu kojim se oprašta od Društva čiji je član od prvoga dana osnivanja i redatelj koji je realizirao najviše filmova koji su prikazivani i nagrađivani po cijelome svijetu. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:

Društvo hrvatskih filmskih redatelja

Časni sud DHFR-a

Poštovani,

od strane Časnog suda DHFR-a, 18. travnja 2017. primio sam Obavijest o pokretanju postupka protiv mene. Časni sud je, kako stoji u dopisu koji sam dobio, “nakon što je razmotrio prijavu, donio odluku o pokretanju postupka”. Bez obzira što priložena prijava Snježane Tribuson protiv mene nema datum kada je poslana, nema ni njezinoga potpisa, a nema ni broja kada je i od koga zaprimljena, što sugerira da je, možda, uz čašicu alkohola u nekom od kafića Kaptol centra osobno uručena nekome od trojice članova Časnog suda (možda i svoj trojici); radi se , dakle, o uličnoj varijanti prijave, a nikako onakvoj kakva bi bila normalna i legalna, moje očitovanje Časnom sudu, ali i DHFR kao strukovnoj udruzi bilo bi slijedeće:

1. Dvoje (od troje) članova sadašnjega Časnoga suda (T. Fiket, H. Jušić), već su me ranije prijavljivali Časnom sudu. Zbog moga filma “Jasenovac – istina”. Časni sud u sastavu: Nevio Marasović, Dario Pleić i Stijepo Mijović Kočan kao predsjednik, 27. siječnja 2017. , donio je odluku o mojoj nevinosti glede prijave dvojca (s više kormilara) Fiket-Jušić.

2. Na zadnjoj Skupštini našega Društva taj dvojac (i više kormilara) , napravili su sve da smijene bivši Časni sud. Uspjeli su, smijenili su ga, a sebe (uz Nebojšu Sljepčevića) instalirali kao novi Časni sud.

3.T. Fiket, član sadašnjega Časnog suda i redatelj bez biografije, davne 1999. prijavio me DORH-u za širenje rasne, vjerske i nacionalne mržnje. Radilo se o filmu “Četverored”. Nakon što sam dao svoj iskaz, DORH je odbacio tu suludu prijavu.

4.Odmah nakon što su se instalirali u Časni sud, od nekih njima bliskih osoba čuo sam da im je prvi i najvažniji cilj mene ukloniti iz Društva, jer im smeta sve ono što moji filmovi nose i poručuju.

5. Da je to istina potvrdjuje mi i ovo njihovo, zapravo nelegalno, pokretanje postupka protiv mene. Formalno, za to su pronašli jednu jednako netalentiranu kolegicu (kojoj sam na njezinu zamolbu, kada nije imala posla i prihoda, dao da mi bude asistent u filmu „Četverored“) koja se, eto, uvrijedila, jer sam svojim izjavama na HTV-u, o njoj i njezinoj obitelji “sudjelovao u stvaranju javne slike koja je degradira te dovodi u sumnju njezin moralni integritet i integritet njezine obitelji”!

Nikada nisam dovodio u pitanje i u sumnju ni njezin ni njezine obitelji, niti bilo čiji moralni ili bilo koji drugi integritet. Sve što sam rekao u emisiji HTV-a bio je tek kratki odgovor na njezin komentar o meni koji je izrekla u jednim dnevnim novinama. Međutim, nešto sam i prešutio, kada je njezina obitelj u pitanju. Naime, zaboravio sam reći da je njezin suprug Hrvoje Turković, kao predsjednik Upravnoga odbora HAVC-a, ali i Filmskoga saveza, istome Savezu dodijelio 11 milijuna kuna! O tome da njihov sin više godina radi design izdanjima HAVC-a da i ne govorim.

No, o nepotizmu, netransparentnosti, poslovnom nemoralu i ostalim kriminalnim radnjama u HAVC-u toliko se zna, da mi je besmiselno ponavljati nešto za što bi bilo dobro da se više nikada ne ponovi.

6. Čini mi se da bi DHFR najviše trebalo skrbiti o ostvarivanju različiih vrsta prava svojih članova. Značajan dio odnosi se na ostvarivanje prava na prihod od autorskih prava. Mnogima koji su ga zaslužili, novac bi dobro došao. Do sada sam napravio (i valjda, ostvario pravo na nekakvu materijalnu nadoknadu) za 8 igranih i preko 70 dokumentarnih filmova. Nikada mi nitko od strane Društva nije javio da li mi za taj moj rad pripada bilo kakva materijalna nadoknada, a filmovi su stalno prikazivani i prikazuju se u Hrvatskoj i po svijetu.

Ono što je posebno ružno i zabrinjavajuće kada je u pitanju odnos trenutačnoga predsjednika Društva Danila Šerbedžije i članova koji nešto traže, a nisu dio “ekipe”, jest njegov bizantinski način komuniciranja s kolegicom Ivonom Juka. Ona je, kao što (pretpostavljam) znate tražila nešto na što ima pravo, a to je tonski zapis Skupštine našega Društva. Njegovo odbijanje njezinoga traženja koje se, inače, temelji na našem Pravilniku, sjajan je primjer cinizma i želje za prikrivanjem istine.

7. Ima mnogo toga što nije dio ponašanja i odnosa kakvo bi bilo normalno u svakome civiliziranome Društvu kojemu je uistinu stalo do svojih članova. Svih, a ne samo nekih.

S dijelom kolega koji su članovi DHFR komunicirao sam, komuniciram, a i dalje ću, uvjeren sam, komunicirati kada bude trebalo. Međutim, s trojkom koji su trenutačni članovi Časnoga suda, mojom bivšom (lošom) asistenticom koja me prijavila bez valjanoga razloga, kao i s predsjednikom Društva (nakon što sam vidio njegovu komunikaciju s Ivonom Juka), ja nemam ništa zajedničkoga u bilo kojem smislu. Njihovi kolegijalni, etički i ostali kriteriji potpuno su suprotni od onih koje slijedim i zastupam.

Nikakve, ali baš nikakve koristi nisam imao od DHFR. Od osnivanja sam bio član po nekom automatizmu, ali pošto se Društvo sve više promiče u zaštitara nečega što smatram negacijom poslanja umjetnosti u zemlji poput Hrvatske, ja više ne želim biti član DHFR. Ovo moje Očitovanje zadnje je što imam s Društvom, pa Vas molim da me izbrišete iz članstva, a tajnicu da mi više ništa ne šalje što ima veze s DHFR. Nije mi tu mjesto.

Rastanci nerijetko u sebi nose tugu, ali meni se u ovome času ipak pjeva. I kada pomislim što bih najradije zapjevao kada se sjetim osobe koja me prijavila, članova Časnoga suda i predsjednika Društva, prva pjesma koja mi pada na pamet nosi naslov „Ja se rastajem cigani sa vama…“

Jakov Sedlar

U Zagrebu, 30. travnja 2017.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save