Manjinska većina
Na Filozofskomu fakultetu u Zagrebu 60-ih se godina prošloga stoljeća u filozofskim seminarima raspravljalo o svemu i svačemu. Puno sam toga zaboravio, ali ponešto pamtim kao da je bilo jučer.
Kada smo raspravljali o Aristotelovoj Politici, uočio sam kršnu djevojku u ORA-bluzi (ORA – omladinska radna akcija). Bila je zgođušna. No nitko se s njom nije družio. Zašto? Ne znam. Strastveno je govorila. Unatoč tomu muški su je članovi seminara doživljivali hladno, mjedeno, poput partizanke koja je upravo sišla s komunističkoga spomenika „palim borcima“. Nesretnica je raspravljajući ustala i uzmahala se rukama: Ma gdje je, druže profesore, ta Stagira? I tko je taj Stagiranin? On tvrdi da su ljudi po prirodi ili gospodari ili robovi – jedni gospodari, drugi robovi?! I ropstva će, veli, biti sve dok čekić ne bude sam kovao, a motika sama kopala! Tako može misliti samo najblentaviji blento ili najcrnja reakcija! Mene samo zanima zašto nas vi, druže profesore, trujete takvim trulim mislima?
Tu prekidam priču. Nisam je ni začeo da obranim staroga Grka od mlade članice našega seminara. On je i onako bezvremen i svevremen, pa neka se brani sam.
Moja je neznatnost ispričanim odlomkom htjela samo upozoriti čitatelja na pogibelj od – trovanja trulim mislima! Držao sam to svojom dužnošću jer sam i sam naumio u ovom člančiću natuknuti nekoliko misli koje su možda zdravstveno sumnjive.
Dakle, operacija je Velikoga Kombinatora zasad uspjela. Plenković se okitio trima pobjedama: 1. obranio je ministra financija Zdravka Marića od potvora oporbe da je pogodovao Agrokoru; 2. prisilio je Božu Petrova da odstupi s dužnosti predsjednika Sabora; 3. na Petrovljevo je mjesto ustoličio svoga Gordana Jandrokovića.
Jee, ali tuđim se perjem okitio! Nije Plenković obranio Marića. Glasovalo je 150 zastupnika – 75 za opoziv, 75 protiv opoziva. Dakle, neriješeno. Ne ćemo valjda slabost opozicije tumačiti kao snagu pozicije! Zašto ne? Gdje ne treba hrabrosti, kukavština se šepiri kao glavna krjepost. Da, ali treba imati na umu tko je Plenkoviću priskrbio tu „krjepost“. Nitko drugi nego Milanovićev pouzdanik – Tomislav Saucha. Pa što? Kako – što?Tansfuga illi talem fert victoriam! Prebjeg njemu takvu donosi pobjedu! A prebjeg je taj, kako sam reče, onako „disleksičan i disgrafičan“, pravi nevoljnik. Nije čovjek izdajica, samo mu se pružila mogućnost izbora između Sabora i Remetinca. A u Saboru je, ako ništa drugo, ipak malo udobnije.
Što se tiče odstupa Bože Petrova, nije li i taj uspjeh postignut u suradnji s neprijateljskim taborom? Ili ćemo zaboraviti da je zahtjev za Petrovljev odstup s predsjedničke dužnosti potpisalo 79 zastupnika – 3 više no što ih je Veliki Kobinator uspio okupiti u obranu ministra Marića.
O Gordanu Jandrokoviću – samo dobro! Čovjek ima dobru prođu. Plenković ga je kupio od generala Željka Glasnovića ni za što, to jest za prava njegova biračkog tijela u XI. izbornoj jedinici koja Vlada priznaje, ali ne ostvaruje.
Što je stvarni ishod toga nesmiljenog boja za zastupničku većinu u Hrvatskomu [državnom] saboru? možemo samo konstatirati da je nakon najnovijega kolonijalnog koprcanja svu vlast u našoj domovini, koja svakim danom biva manje naša, preuzelo ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, točnije – gojenci Mate Granića. Pantovčak čvrsto drži Kolinda Grabar-Kitarović, a dvije strane Griča, zapadnu i istočnu, Andrej Plenković i Gordan Jandroković. Uzeti nam je dakle na znanje i ravnanje Plenkovićevu poruku iz Bruselja: „Nikakve krize nema, idemo dalje.“ Doista, krize nema. Potvrđuje to i Milijan Brkić, doduše samo onim drugim dijelom: „Idemo dalje!“ Ne znam jesu li gospoda svjesna da je to stilska baština Ive Sanadera. No nije ni važno. Molim čitatelja da moje konstatacije ne dovodi ni u kakvu svezu s crnim vijestima o masovnom iseljavanju školske djece iz Hrvatske. Saborskih se zastupnika i njihovih manjina to nimalo ne tiče.
Oni naime nisu narodni zastupnici nego – saborski, a iseljavanje nije saborska, nego narodna nevolja.
A što sada? To bi trebalo pitati Velikoga Kombinatora. Vjerujem da će on za potvrdu četvorice Plenkovićevih ministara nakon mjesnih i područnih izbora lako skrpati potrebnu većinu. Zašto? Ima u Saboru dosta zastupnika koji se, rekao bi Zlatko Hasanbegović, rado „kaljužaju“, a vrlo je malo zastupnika koji, poput onoga „blente“ s početka članka, ne odvajaju politiku od etike. Tomu treba dodati 8 zastupnika tzv. nacionalnih manjina, koji doduše imaju invalidan izborni legitimitet, ali ih ne napušta apetit. Stoga ne treba sumnjati da će oni, predvođeni Miloradom Pupovcem, tako skrpanoj većini udariti – manjinski pečat.
Benjamin Tolić/hrsvijet.net
