Kada je Most na početku priče koketirao i s SDP-om i s HDZ-om vrlo brzo pokazala se njihova manipulativna opsesivnost i puka glad za vlašću, nikakva želja da se politički blok A ili blok B privede nekakvom pravednijem vladanju, tobožnjem stvaranju demokratskije i razvijenije Hrvatske. U stvari, bili su nositelji fraze, krinke, političke laži. Pod tom su obrazinom radili protiv Hrvatske a sudjelovali u hrvatskoj politici i to pri samome vrhu vlasti!

Upravo su tu glasovitu funkciju inovatora Mostovci sami sebi prišivali i u ime toga su toliko dugo izluđivali MostUpravo su tu glasovitu funkciju inovatora Mostovci sami sebi prišivali i u ime toga su toliko dugo izluđivali hrvatsku javnost, dok nisu pali u blato, jad i čemer. Točnije poigravali se (jalovo) demokracijom hineći njezino unaprjeđenje. Pod tom su maskom dogurali do žalosna kraja i doživjeli da budu nečasno otpušteni s vrha i merituma političke pozornicehrvatsku javnost, dok nisu pali u blato, jad i čemer. Točnije poigravali se (jalovo) demokracijom hineći njezino unaprjeđenje. Pod tom su maskom dogurali do žalosna kraja i doživjeli da budu nečasno otpušteni s vrha i merituma političke pozornice.

U pravome trenu

U pravome trenu, kada to nitko nije očekivao, s nevjerojatnom lakoćom i smirenošću g. Plenković, kao predsjednik Vlade RH, odjednom se pokazao kao autoritet, kao političar od formata i kao osoba koja minuciozno bira trenutak kada će pokazati svoju punu moć (dakako) ali prije svega kako će se riješiti političkoga balasta, utega (pomorski naziv za balast je mrtvi teret) a upravo je to Most bio od samoga početka…kako će se riješiti kočničara, koji se prikazuju naprednjacima, a Most jest kočio i opstruirao i poigravao se od samoga početka… kako će se riješiti političkoga partnera koji mu je rovao iza leđa od samoga početka. I zaista, kada to nitko nije očekivao, predsjednik Vlade Plenković autoritetno je prerezao pupčanu vrpcu lakoćom i s uvjerljivošću velikog političara. Nisam ni očekivao da će Mostovci ili sam Božek Petrov sići s vlasti tek tako. Ali da će mu morati HNS-ov notornjak Vrdoljak održati lekciju i prozvati ga (za samom sabornicom!) za otvoreni i nečasni nepotizam (Zar vam je ta fotelja tako mila da ignorirate i to već tjedan dana, svih 75 potpisa za vašu smjenu)… ta se sramota ipak nije mogla očekivati. Jer da, Petrov je pokazao na kraju tko je i što je.

Ameri imaju jednu izreku: ako želiš znati s kim si u braku – razvedi se. I zaista, pri ovom (prirodnome) brako-razvodu Petrov je u punom ‘sjaju’ pokazao tko je i što je, te ono što je od toga mnogo važnije: kako on zamišlja vlast i što ona njemu doista znači. Ona njemu znači sve a Hrvatska ništa. Vlast mu je značila sve i ništa drugo nije mu bilo važno, pa čak ni sramoćenje u padu, u odlasku, u smjeni. Znam, medijima sada kruži bezbroj analitičara i ‘analitičara’. Naravno, državni mediji imaju svoje jato odabranih (uvijek istih) to su oni s Univerziteta političkih nauka, Zagreb i s Opštefilozofskog univerziteta, Zagreb. To su miljenici, tipa Puhovskog, Leinert-Novoselove, Šalaja, Rimca… inih… kojih nam (navodno) nikada nije dosta. To su pretplaćeni na komentiranje. U stvari oni će tek (kao provjeren kadar) reći ono što novinar od njih očekuje i što mu (s ugrađenim policajcem u njemu) treba da bi nastavio privilegirano obavljati svoj sluganski a polu-novinarski posao. Sada se dakle nosi nekakva vjerodostojnost Mosta, nekakva Petrovljeva borba, nekakvi Petrovljevi zakoniti zahtjevi i postupci. A sve falš. Držao se jednostavno zubima za saborsku predsjedavajuću fotelju i bio je spreman maratonski otrčati posljednji krug: pa ako treba i prespavati tri dana u njoj.

Krenuo je protiv svoje evidentne smjene pričicom kako Vlada nema većinu, kako je Vlada pala, kako ministar Marić sigurno pada, kako ne će dobiti saborsko povjerenje, kako je Vlada krnja i sve tako… a kada je sve to palo a nije zaživjelo ono za što se on zalagao, tada mu nije preostalo drugo nego da vulgarno izmanipulira i Sabor i svoju funkciju u njemu ali da prije svega napadne postojanje i rad Vlade RH jer po onoj Gotovčevoj: Ako ja ne mogu biti predsjednik onda neka ne bude ni Hrvatske – i Petrov se rukovodio potpuno istim. Ako on ne može ostati na vlasti neka Vlada padne! I taj njegov jad, nikakva borba, jad, ostao je gnjecav zajedno s njim sve do njegova samoga kraja. I još je (u toj bijedi) samoinicijativno, silno, odugovlačio. Pali Orepić i pali drugovi grizli su također, ali ipak dostojanstvenije i dostojnije.

U toj podloj igrici, želeći porazbijati sve oko sebe, Petrov se poigrao svojom funkcijom te sastavljao takve dnevne redove po kojima bi sve drugo prije dolazilo na red za raspravu samo da rasprava o njemu, njegov neminovni odlazak bude na tapetu što kasnije. Infantilni dječak, noktima se hvatajući za zrak, pokušavao si je produžiti mandat tako da prvo padne ministar Marić. Tada bi mu valjda bilo lakše. Pa kad mu se ta željica ostvari da kaže kako zbog tog ministra i tri izbačena Mostova ministra i desetak državnih tajnika, Vlada g. Plenkovića više ne postoji! Kao da je on predsjednik Vlade. Kao da on zna po kojem to zakonskom ključu Vlada ili je ili nije. Što se babi snilo – njemu se nije ostvarilo. Ministar Marić nije pao, ma kako se SDP-ovci zlurado tome veselili na neviđeno. Mladi jastreb nemila izgleda i govora – Grbin – svašta je istrkeljao, kako već neprekidno i govori, baš kao i istoimeni vjetar. Nasljednik Stazića, Marinovićeve, Jovanovića ili Linića i Obersnela, svaki je dan smišljao nove optužbe ne bi li ipak došlo do novih izbora, ne bi li ipak SDP ponovno bio karta u talu, karta koja može dobiti, ili se barem bolje pozicionirati. Uzalud. Ministar Marić nije pao ma kako to Mostovci zlurado i opako željeli.

Antagonističko hermafroditstvo

Zaista, sada na kraju ovog mučnog brako-razvoda, mučnog po tome koliko se u vlastitu dostojanstvu srozao Petrov, Most se odista pokazuje onakvim kakvim su ga ljudi imenovali već davno: kao opciju i kreaciju Bude Lončara. Jer, Mostovci su zaista uredno odrađivali sve ono što je bila opstrukcija HDZ-ove vlasti. Kovladajući radili su sve kao da su opozicija. Taj je krčag morao doći do vode po posljednji put i ciknuti upravo na tome: vlastitom antagonističkom hermafroditstvu. Onom koje pobija oba spola: i vlastiti i HDZ-ov. Taj je oksimoron jednostavno dakle morao pući, pitanje je samo je li se Petrov baš morao vući po kalu? Je li morao ignorirati tolike potpise za svoju smjenu? Je li morao plesati taj poslovnički danse macabre za kojeg je i samome Vrdoljaku postalo mučno, očito i degutantno… koliko se Petrov izmotava. Koliko potcjenjuje instituciju Sabora i kako uopće ne drži do same suštine elementarne demokracije: broja glasova. Da je taj broj imao na svojoj strani, očito, zaklinjao bi se u nebo i demokraciju i tražio ovo i ono… sve više. Kako je taj broj bio izričito protiv njega – on ga je karakterno, mizerno i hrabro ignorirao. Danima, ne satima. Zaista, pokazao je na kraju balade tko je i što je i svima onima koji su ga do jučer (kao i Most) napola simpatizirali, napola kritizirali. Pokazao se nedostojnim političke funkcije koju je obnašao. Pokazao se nespremnim i potpuno nekompetentnim kovladati. Političar koji ne zna kada i kako se povući – nije političar već diletant.

Mnogi su ga takvog vidjeli od početka i priželjkivali brzi pad Mosta ali velika većina napumpana SDP-ovom promidžbom vikala je protiv HDZ-a pa makar i s takvim, hrvatski nikakvim, Mostom. Sada, kad se Petrov žestoko obrukao i kad odlazi u političku i svaku drugu anonimu, oni navedeni analitičari čine sve ne bili ga post mortem rehabilitirali. A to ne ide. Vidjeli smo što smo vidjeli. I čuli. Petrov se danima vukao po blatu. Rado. Štoviše trezveno. Ostat će zato zapamćen kao običan manipulator, nedorastao političkoj osovini koja je nužna da bi se bilo pri vrhu vlasti. Toliko neodgovorno.

Predsjednik Vlade suvereno je vladao svakom sekvencom ove ponižavajuće gliste, svakom etapom napada na vlast i funkcioniranje države, svakim malignim spinom koji je ubacivan u političku arenu ne bi li se srušilo i Vladu RH i Plenkovića i HDZ-e, sve u jednom. Kako već SDP dugo sanja. Most se pokazao dostojnim SDP-a i nedostojnim vladanja. Netko, tko nema petlje dati ostavku prvi dan, već sam sebe ponižava danima a pri tom još želi ugrožavati i funkcioniranje Vlade uz priželjkivanje novih izbora (ma koliko oni koštali) i to ne bilo kada nego tik pred lokalne izbore i predstojeće zagrebačke gradske, znači želi sve dovesti u pitanje. I to je ono isto, tipično Gotovčevo: ako ne ja – neka sve, sve propadne! Takvi, dao Bog, nikada više u visoku hrvatsku politiku. Zaslužili su sve što su dobili. Bili su nitko kad su došli, ostali su nitko kada odlaze. A kamo sada odlazi Most? Pa gdje bi drugdje nego u krilo SDP-u.

Što nas sada treba zanimati?

Nas međutim, sada treba zanimati nešto drugo, čak prvenstveno ne niti koga će sve Andrej Plenković predložiti za ministre. Nas treba zanimati slijedeća vrlo realna opcija. Kao i na prošlim izborima Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, vrlo je vjerojatno, dobit će mnogo glasova u Zagrebu, u skupštini Grada. Može li se to ignorirati i po drugi put? Iako uz očajne propuste, ministrica bivše hrvatske kulture, Nina Obuljen-Koržinek čak sada trenutno nije više toliko velik problem. Njezina bi smjena trebala biti prirodna, usputna, s obzirom da Hrvatska ima dovoljno uglednih kulturnjaka, rodoljubne orijentacije da se zaista možemo žalosno smijati pokušajima upravnice, pravnice i birokratkinje Obuljen-Koržinek što (i) dalje uporno pokušava voditi nešto što je davno prije nje bila hrvatska kultura. Kažem, njezina smjena bila bi prirodna usputna pojava.

Mnogo je važnije da predsjednik Vlade, napokon pregrize taštinu i prizna uspjehe i osvojene glasove hrvatskog (vrlo popularnog!) tandema Esih-Hasanbegović. Ako se ponovno odluči za ignoriranje osvojenih glasova, predsjednik Vlade ne riskira, već pada u neminovnost: izgubit će povjerenje hrvatskoga naroda, koje je upravo, dobrim dijelom, povratio. Ojača li Vladu ovim sjajnim tandemom, Plenković ima jake šanse i sjajne izglede za drugi mandat.

Pričekajmo plasmane Esihove i Hasanbegovića i nadajmo se da ovoga puta, glasovi birača, ne će biti nasilno i protuprirodno bačeni u vjetar. U protivnom, moći ćemo pisati o zaraznoj petrovizaciji Plenkovića. No, ne vjerujem da će izabrati tu već odgledanu (gubitničku) opciju. Razmišljat će valjda pragmatično kao i svaki iskusan političar: kako ih inkorporirati pa minorizirati na pitanjima koja su njemu ključna. I to se mora prihvatiti kao dio političke borbe mišljenja. Ovo s Petrovim? To je bilo znatnim dijelom otvoreno jadno i vrlo, vrlo tragikomično. Slijepo. Kao iz Sjeverne Koreje. Ne ponovilo nam se nikada više toliko izgubljena vremena.

Javor Novak/hkv.hr/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save