NEW YORK TIMES O FAŠIZMU U EUROPI: Na žalost jugofila – Hrvatska se uopće ne spominje
Hrvatska se treba riješiti zagušljivog tereta i aveti jugobalkanske prošlosti
Kada sam nedavno ugledao opširan članak pod naslovom ‘How Far Is Europe Swinging to the Righ’? u sigurno najbolje informiranim dnevnim novinama na svijetu koje imaju svoje izvjestitelje na tlu preko 150 zemalja, The New York Timesu (od 20. ožujka 2017.) srce mi je zaigralo od strepnje i znatiželje. Odmah sam na brzinu pogledom preletio imena zemalja za koje se navodi da im ‘buđenje fašizma’ predstavlja problem, ne bi li vidio kolika se važnost pridaje famoznom ‘hrvatskom fašizmu’. Kad ono tamo – ništa. Nisam mogao vjerovati svojim očima pa sam počeo pozorno još jednom čitati članak od početka do kraja. I opet –ništa. Što je sad ovo? Pa zar sva ta silna političko-medijska groznica koja trese Hrvatsku, Srbiju i ‘srpske zemlje u Regionu’ zbog ‘straha’ od ‘povampirenog hrvatskog fašizma’ ne zaslužuje pozornost cijelog svijeta, a ne samo ‘ugroženih Srba’ i ‘bivših’ Jugoslavena?
I onda, pročitavši pozorno kirurški preciznu analizu stanja u pojedinim zemljama Europe i usporedivši to s ‘fašističkom’ Hrvatskom, zaključak se nametnuo sam od sebe – pa da, sva ta ‘bivša’ zaglušujuća dreka zloduha propale jugobalkanske krčmetine na račun Hrvatske, koja skupa s otrovnim medijskim smećem dolazi iz ‘Regiona’, ne zaslužuje ništa drugo do prijezira.
Naime, u spomenutom članku navedeno je 20 europskih zemalja u kojima ima razloga za zabrinutost zbog nagle pojave i rasta popularnosti krajne desnih i neonacističkih stranaka.Te zemlje, pobrojane po abecednom redu, su: Austria, Belgija, Britanija, Bugarska, Češka, Danska, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Italija, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Španjolska, Švedska i Švicarska.
Krajnja desnica u Europi
Prema priloženim grafičkim prikazima i izbornim rezultatima, na toj listi, kolokvijalno rečeno, ‘buđenje fašizma’posebno visoko kotira u Mađarskoj, Austriji, Švicarskoj, Poljskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Danskoj, Slovačkoj i Grčkoj.
Usporedbe radi, dobro je usput navestii neke od najistaknutijih stranaka krajnje desnice u Europi koje ovaj članak posebice ističe. Njihovu snagu, vođe i programe:
U MAĐARSKOJ – JOBBIK (Gabor Vona) – Treća po jačini stranka u mađarskom parlamentu. AntiEU, antiemigrantska i anticionistička stranka koja poziva na zaustavljanje ‘cionističkog izraelskog napora da dominira Mađarskom i svijetom’.
U AUSTRIJI – SLOBODARSKA PARTIJA (Norbert Hofer) – Nacionalistička i antiemigrantska stranka. Drži 40 od 183 mjesta u austrijskom parlamentu i stalno raste.
U SLOVAČKOJ -NARODNA STRANKA NAŠA SLOVAČKA (Marian Kotleba) –
Antiamerička, antiEU, antiNATO stranka. Ima 14 od 150 mjesta u Slovačkom parlamentu. Agresivno netolerantna prema romskoj manjini i migrantima.
U GRČKOJ – ZLATNA ZORA (Nikos Michaloliakos) – Neofašistička i nasilnička stranka. Treća po snazi u grčkom parlamentu. Zatupa ekstremne antiemigrantske stavove, traži da Grčka bude etnički čista država i čvrsto se poveže s Rusijom.
U FRANCUSKOJ – NACIONALNI FRONT(Marine Le Pen) – Članovi ove stranke koriste otvorenu antisemitsku i rasističku retoriku. Dobivaju oko jednu trećinu glasova na parlamentarnim izborima. Na nedavnim predsjedničkim moglo se lako dogoditi da čelnica ove stranke pobijedi.
U NJEMAČKOJ – ALTERNATIVA ZA NJEMAČKU (Frauke Petry) – Antiislamska, antiliberalna, antiEU stranka. Ima potporu jedne trećine biračkog tijela u Njemačkoj.
U ŠVEDSKOJ – ŠVEDSKI DEMOKRATI (Jimmie Akesson) – Antiemigrantska, antiEU, antimuslimanska stranka koja se zalaže za supremaciju bijele rase. Sumnja se da stoje iza paljevina centara za smiještaj emigranata.
U NIZOZEMSKOJ – STRANKA SLOBODE (Geert Wilders) – Jedna od najistaknutijih antiEU i antiislamskih partija čiji se čelnik u javnosti otvoreno služi jezikom mržnje i poziva na diskriminaciju muslimana. Partija je vodeća u anketama za pobjedu na idućim parlamentarnim izborima 2018.
ITD. ITD…
Ima ih još dosta, ali nema smisla nabrajati sve. Ono što je za nas bitno – nigdje slova ni spomena Lijepe naše.
Zaista strašno, nepojmljivo i neoprostivo. Kada se uzme u obzir da je neka frustrirana seoska propalica komadom izgorenog drveta na vanjskom zidu javnog toaleta pokraj nogometnog igrališta u Mrduši Donjoj nacrtala crno slovo U. A Pupovčeva ‘politički korektna milicija’, koja češlja hrvatske gradove i sela taj nezamislivi zločin uslikala, on dokazni materijal razaslao širom svijeta i plus toga svi ga vodeći hrvatskosrpski mediji u ‘Regionu’ objavili na naslovnicama i među udarnim vijestima u svojim informativnim emisijama.
I sad, je li fer prema hiperaktivnim ‘bivšim’ velikosrbima i Jugoslavenima koji se već 27 godina toliko trude i panično dreče pozivajući cijeli svijet na uzbunu zbog ‘ponovno probuđenog fašističkog divljanja u povampirenoj NDH’ da ih tek tako tamo neki ‘neinformirani’ New York Times ignorira?
Nije i ne može biti. Poglavito ne zbog izvanrednih rezultata koje su postigli u Hrvatskoj i ‘Našoj Regiji’. Možete se kladiti da su zbog tog neoprostivog grijeha i propusta već zatrpali NYTimes lavinom prosvijednih pisama u kojima traže bezuvjetnu smijenu glavnog urednika i ubuduće striktnu komunikaciju s hrvatskim Zuroffom Pupovcem, prije nego tako što objave.
Ah, kako bi bilo lijepo nastaviti ovako dalje, u stilu jednog od mojih omiljenih ‘ustaških’ komentatora, Zvonimira Hodaka. Ali budimo ozbiljni.
Prenapuhavanje minornih ispada
Incidenti koji se ipak događaju u Hrvatskoj nisu potpuno zanemarivi ali, sigurno nisu vrijedni tolikog publiciteta i uzbunjivanja EU i svjetske javnosti, koliko to Pupovac i dobro uhodana antihrvatska promidžbena mašinerija iz Beograda forsiraju. Prenapuhujući svaki minorni ispad u Hrvatskoj do neslućenih razmjera, kako bi održali nametnuti mit o Hrvatima kao ‘vječitim fašistima’ i ‘ugroženim Srbima’ kao njihovim ‘vječitim žrtvama’.
Ako mislite da Pupovac i velikosrpski političari iz Beograda to rade zbog ‘ugroženosti Srba’ u hrvatskom društvu, onda ste vrlo naivni. To ide već desetljećima u kontinuitetu i neće nikada prestati, bez obzira na prava, stvarni položaj i cijenu koju za to plaćaju hrvatski Srbi.
Treba li uopće reći da je njihova ‘ugroženost’ samo dimna zavjesa iza koje se kriju velikosrpski ciljevi a Pupovac samo megafon Beograda za širenje ‘bivše’ protuhrvatske promidžbe po svijetu.
On očito voli hrvatske Srbe stalno prikazivati kao žrtvu kako bi sebe ugurao u žarište medijske pozornosti i time privukao simpatije svog ‘ugroženog’ biračkog tijela i šire javnosti. Radi se o vrlo lukavom i svim mastima premazanom balkanskom političaru koji zna da će se medijske pozornosti i glasova ‘ugrožene’ srpske manjine najlakše dočepati svojom ‘antifašističkom’ borbom protiv ‘ustaša’ i provokativnim nastupima u Saboru (žuta traka na rukavu, panel s natpisom ‘gost’, flaster na ustima i sličnim šešeljevskim trivijalnostima).
Primarni zadatak Milorada Pupovca u hrvatskoj politici je da on, kao visoko pozicionirani ‘hrvatski političar’ svojim Biltenima i dokazima iz prve ruke daje potporu žestokoj kampanji ocrnjivanja današnje Hrvatske, kojom Vučić, Dačić, Šešelj, Vulin, predsjednik ‘saveza Srba iz Regiona’ Miodrag Linta, te velikosrpska intelektualna elita zasiplju regionalnu, EU i svjetsku javnost. Kako bi ih uvjerili da je ‘ustaštvo u Hrvatskoj postala regularna i opšte prihvaćena pojava’.
Stalne optužbe Hrvatske za fašizam
Svojim kontinuiranim slanjem pisama, Biltena, memoranduma, ‘saopštenja za javnost’, protestnih nota i drugim oblicima psihološkog rata, oni vrše konstantni pritisak na EU parlament, Savjet Europe, OESC, veleposlanike velikih sila, članove parlamenta država članica EU, židovske i druge međunarodne organizacije, i Boga pitaj koga sve ne, da bojkotiraju Hrvatsku i spriječe njenu daljnju uspješnu integraciju unutar EU.
No, nisu oni sami. Puno je onih koji u Hrvatskoj i izvan nje kampanjom straha od ‘ponovnog buđenja ustaštva’ svađaju i dijele hrvatski narod kako bi ga zadržali u, (ponovo probuđenim velikosrpstvom) razjarenom ‘Regionu’. Proguglajte malo kakve izjave srbijanskim medijima i na predavanjima po Srbiji trenutno daje bivši hrvatski predsjednik Josipović. Sjetite se onda kako su, još u vrijeme predpristupnih pregovora, u to vrijeme hrvatski predsjednik, Mesić i neki bivši čelnici EU (Bildt, Patten, Barosso) javno izjavljivali kako bez obzira na eventualni prijem Hrvatske u EU, njoj se ne smije dopustit da se ‘odlijepi od svoje regije’ – jer bi to silno povrijedilo i uznemirilo Srbe.
Njima je dakle stalno nametanje i učvršćivanje mita o Hrvatima kao narodu okuženom fašizmom potrebno da bi nas prikazali kao primitivno balkansko pleme nesposobno za vlastitu državu i demokraciju. Što bi, ako se ovako žestoka hajka na ‘probuđeni hrvatski fašizam’ nastavi, poslužilo kao izvrsna podloga i razlog da se Hrvatsku u konačnici ponovo integrira u ‘novu’ regionalnu Jugoslaviju.
Zato, oni koji se nikako ne mire s postignućem hrvatske slobode i samostalnosti, u Hrvatskoj, Srbiji i centrima moći ‘međunarodne zajednice’, pod krinkom borbe protiv ‘buđenja ustaštva u Hrvatskoj’, vrebaju svaku prigodu kako bi ocrnili sliku o nama kao narodu. Posebice kroz ulogu i savezništvo ustaškog režima s Hitlerom u 2. svjetskom ratu.
Pupovac i velikosrbi iz Beograda znaju da danas ne mogu dominirati ni kontrolirati hrvatski narod kao nekad, pa uz pomoć ‘bivših’ Jugoslavena nastoje Hrvatsku, EU i ‘međunarodnu zajednicu’ premrežiti profesionalnim antihrvatskim alarmistima i zatrpavati ih ‘dokazima’ o opasnosti ‘ ponovnog buđenja hrvatskog fašizma’ kako bi time bojkotirali i osramotili današnju hrvatsku državu.
Jedini im je cilj izazivanje sukoba
Jedini lijek protiv toga jest da hrvatski političari, diplomati i intelektuaci s karakterom (vodeći ‘hrvatski’ mediji su beznadežan slučaj) nastoje uvjeriti svoje EU kolege i svjetsku javnost da su jedina međunarodna sramota koju današnja Hrvatska ima, zapravo njeni ‘bivši’ velikosrbi i Jugoslaveni. Kako su upravo oni ti koji svojim provokativnim proslavama i podmetanjima potiču ‘buđenje fašizma’ da bi ga kasnije mogli osuđivati.
Jedini cilj njihovog javnog angažmana u Hrvatskoj je izazivanje međusobnih svađa i uvlačenje što većeg broja ljudi u njih.Jednostavno, svima treba biti jasno da su to profesionalni trovači međuljudskih odnosa i podmetači kaosa u današnjem hrvatskom društvu.
Ne dopustimo dakle sebi da svojim nepromišljenim ponašanjem ili nasjedanjem na podmetnute provokacije budemo njihove ‘korisne budale’. I radimo u korist vlastite štete. Odnosno, Pupovčeva Biltena.
Medijske pozornosti željnim ‘ustaškim’ provokatorima i razuzdanim grupama ‘Titovih pionira’ koji svake godine orgijaju po Kumrovcu te šumama i gorama Lijepe naše ne smije se dopustiti da svojom ‘slavom’ zaraze lakomislene mlade ljude, koje onda neprijatelji Hrvatske zlorabe za svoje ciljeve. Ti pojedinci i grupe ne samo da provociraju još veće svađe i podjele među hrvatskim narodom nego i sukobe s legalno izabranom vlašću. Stoga ih treba jednostavno ignorirati i društveno izolirati.
U izolaciji oni gube osjećaj važnosti i potreba za egzibicionizmom postupno nestaje. Nažalost, vodeći ‘hrvatski’ mediji rade upravo suprotno od toga. Slučajno?
Jasenovac
Tko god danas u konačno slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj crta svastike i nosi profašistička obilježja, odnosno crvene petokrake i slavi Tita, taj je njen neprijatelj i rušitelj. I tko god se pravi da to ne primjećuje, isto tako.
Nama Hrvatima jednom zauvijek mora biti jasno da su dvije propale Jugoslavije bile izgrađene na zločinu, nasilju i prijevari. Velikosrpski režimi koji su vladali u njima po broju žrtava i svojim posljedicama bili su daleko zločinačkiji u odnosu na hrvatski narod nego je to bio ustaški režim prema srpskom narodu u 2. svjetskom ratu.
Ali isto tako mora nam biti jasno da je Jasenovac, koliko god kontroverzan, bio ono što je blaženi Alojzije Stepinac rekao za njega – najveća ljaga na našoj povijesti. Nikada se nešto slično u Hrvatskoj ne smije ponovno dogoditi. Niti se zločinci, crveni ni crni, koji su ubijali nevine ljude i bespomoćne žene i djecu, smiju slaviti kao nacionalni heroji. Jer se time blate istinski i časni heroji i borci za hrvatsku slobodu i državu.
Hrvatska kao dio srednje Europe
Mora nam biti jasno da knjiga naše povijesti, kao i knjige povijesti svakog drugog naroda, ima svojih svijetlih i tamnih stranica, koje ne smijemo ignorirati. Ali ni dopustiti da nam našu prošlost za svoje potrebe pišu, prepravljaju i tumače oni koji nam žele ukrasti budućnost.
Hrvatski narod ne treba se odricati svoje prošlosti koja je bila takva kakva je bila i ne može se promijeniti, ali nakon stoljetnog tamničenja i iskustva borbe za slobodu ne smije je ponavljati, nego tražiti nove, suvremene putove za osigurati svoj opstanak i razvitak.
Njemu danas ne treba više ni jugobalkanska ni ustaška nego domoljubna i pomirena Hrvatska, kakvu je iznjedrio Domovinski rat. Koja počiva na sustavu slobode i pravde za sve svoje državljane.
Hrvati, kao većinski narod nikada ne smiju biti protiv drugih ljudi i lojalnih pripadnika manjina koji su ponosni na svoje podrijetlo i svoju hrvatsku Domovinu. A posebno štovanje moraju pokazivati prema onima iz redova manjinskih naroda koji su sudjelovali ili poginuli u borbi za slobodu Hrvatske. Kao i prema onima koji skupa s većinskim hrvatskim narodom žele graditi jaku, modernu i prosperitetnu hrvatsku državu, koja će biti dio srednjoeuropske kulture i načina života, slobodna od zagušljivog tereta i aveti jugobalkanske prošlosti.
Željko Dogan/hkv.hr
