Deset milijuna glasova za normalnost

Rezultati drugog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj i zbivanja u Hrvatskoj imaju važan zajednički nazivnik, kao i sve što se trenutno događa u Europi. A zove se neslaganje s etabliranom politikom Bruxellesa, posebno s nedostatkom svake alternative, koja će građanima ponuditi izlazak iz očite slijepe ulice.

Marine Le Pen je zagovornica tradicionalne Francuske: države velikih genija na svim područjima, od matematike, vojske do književnosti, slikarstva i glazbe. Nakon mnogo godina, prvi je političar koji ponovno vjeruje u degolizam (De Gaulleovu ideologiju). To se nalazi urezano u podnožju njegova kipa na Trgu zvijezde (l’Etoile) u Parizu: „Postoji veza, pakt dug dvadeset stoljeća, između veličine Francuske i slobode u svijetu“. (Navodim i izvornik, jer je prava intelektualna umjetnina i prijevod ga pogoršava), „Il y a un pacte, vingt fois séculaire entre la grandeur de la France et la liberté du monde«.

To znači da se vjeruje u veličinu Francuske i njeno mjesto u velikoj Europi i svijetu: Francuska je, naime, ljudskoj civilizaciji dala nevjerojatno mnogo, ne samo u umjetnosti: Blaise Pascal je izumio računalo, Francuzi su bili prvi koji su letjeli na napravi težoj od zraka (to je bio balon izumitelja Montgolfiera), bili su pioniri zrakoplovstva (Blériot), postavljali su temelje u kemiji (Lavoiser). Od predsjednika koje su imali do sada, ni jedan nije vjerovao u De Gaullovu maksimu. Najmanje u to vjeruje Macron: bez cinizma bi se moglo reći, da bi u to prije mogla povjerovati njegova četvrt stoljeća starija supruga: i nije nemoguće, da ga neće početi uvjeravati u nešto takvo. I da će je dijete poslušati, veseleći se nove igračke.

Marine Le Pen je s izbora u nedjelju otišla puna optimizma za budućnost. Kako i ne bi, kad je za nju glasalo više od deset milijuna ljudi: to je nezamisliva brojka. Glasovi za nju su podsjetnik da je Europa na putu potpune prekarizacije. Da će biti potrebno ponovno ju nacrtati, a pri tome – mislim – zadržati postojeće veze (EU, Schengen i euro), a reformirati ju na način koji će pobuditi opće povjerenje. Danas je postupak obrnut: Europa je u distorziji, raspada se u unutrašnjosti (Višegradska grupa ide svojim putem), vodstvo u Bruxellesu nema viziju o tome kako vratiti izgubljeni optimizam građanima.

HDZ će preživjeti ali Plenković vrlo teško

Hrvatska je žrtva procesa koji se s pravom zove briselski eksperiment Andreja Plenkovića. Na izborima se pojavio kao profiliran europski političar: oni isti koji su stajali iza njega, pripremili su ga za „povijesno pomirenje i kompromis“. Nametnuli su misao o modelu velike koalicije, koja bi s dnevnog reda maknula sve nerazriješene dileme države u tranziciji i političku retoriku usmjerila protiv govora kojega nazivamo izrazom „langue de bois“. To znači govoriti tako da neću reći ništa važno. To je ono što svakodnevno slušamo iz Bruxellesa.

U takvoj su se konfiguraciji Andrej Plenković i HDZ kockali. HDZ je pri zamjeni Karamarko – Plenković u manje od deset mjeseci izgubio 70 000 birača. HDZ je postigao relativnu pobjedu zbog iznimno slabog odaziva ljudi. Polovica birača naime 11. 9. 2016. godine nije izašla na izbore. Veću kritiku etabliranoj politici – od one koju predstavlja upravo premijer, kao osoba na najvišoj razini – nemoguće je zamisliti. Ljudi misle: dovoljno nam je.

Rizik za sadašnjog premiera veći je jer predstavnici povijesnog HDZ-a lako pobjeđuju na izborima u svojim izbornim jedinicama. HDZ će preživjeti, ali Plenković vrlo teško: na Jandrokovićevim izborima je sadašnji premijer raspolagao sa samo jednim glasom većine (76 glasova). Ta situacija ukazuje na krizu u vlastitoj stranci a on se protiv nje bori tako da zapravo stimulira njenu eskalaciju najradikalnijim metodama (isključujući članove, na primjer Z. Hasanbegovića). Vidi li se svjetlo na kraju tunela? To je pitanje koje si danas postavljaju mnogi.

Marine Le Pen predstavlja autentičnu Francusku. Povijesni HDZ predstavlja autentičnu Hrvatsku. Komunizam, njegovi zločini i njegov veliki demirug, Josip Broz Tito to nisu. Kao što nije ni multikulturalizam, koji su s marksizmom i revolucijom daleko više povezani nego što bi si to mnogi željeli priznati.

Bi li se sadašnji premijer usudio javno reći: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“? Ne, jer nije format De Gaullove politike. Kao niko od onih koji su ga iz Bruxellesa instalirali. A onaj, na čijem grobu to piše, bio je. Također, jasno je zašto smo danas zbog odsutnih lidera, svaki dan u sve većoj krizi.

Autor: Boštjan Marko Turk/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save