NIKOLA MILANOVIĆ: Profesore, postao sam ateist
Nedavno sam imao zanimljiv razgovor s jednim učenikom. Od nekadašnjeg prosječnog, ili čak solidnog vjernika, postao je prilično uvjereni ateist. Uronio je duboko u adolescenciju, odnosno u životno radzoblje označeno preispitivanjem svih autoriteta, a jedan od njih je, na određeni način, i naša naslijeđena religioznost. Nije zbog sadašnjeg stanja pretjerano sretan pa kaže da će se jednoga dana vjerojatno opet vratiti nekadašnjim uvjerenjima.
Učinit će to, vjeruje, zbog straha od vječne propasti, zbog usađene predodžbe o zlokobnom i tjeskobnom mjestu koje čeka nevjernike. Kad zbroji dva i dva, čini mu se da je ipak pametnije biti vjernik. Onako, za svaki slučaj. A kako će jednom, kad to poželi, postati vjernik, nije znao objasniti.
‘Prežvakani’ razgovor
Razgovor se vrtio oko već mnogo puta prežvakanih ateističko-evolucionističkih argumenata protiv Božje opstojnosti, koji se, usput kazano, čine sasvim solidnima kad se religija i vjera promatraju s distance i kad se ne poznaju neke važne činjenice. Čovjek, dakle, na samom početku nije bio vjernik jer se razvio iz životinje koja to također nije mogla biti. Postupno je, u nemogućnosti da objasni neke pojave u svijetu oko sebe, razvio animatizam (vjerovanje u mračnu i zagonetnu silu), pa animizam (vjerovanje da sve oko nas nastanjuju duhovi), pa politeizam (vjerovanje u više bogova) i na koncu, kao najviši oblik religije, monoteizam (vjeru u jednog Boga). Kako nekad, tako i danas, čovjek na mjesto još nespoznatog stavlja Boga.
Ovakvo je razmišljanje poprilično logično u kontekstu promatranja čovjeka kroz proces evolucije, i unutar njega, hominizacije, no, veliko je pitanje koliko je danas održivo. Uz to, religioznost je puno složenija stvarnost koju distancirano promatranje poput gornjega može tek okrznuti. Kao kad na stolu gledate nepoznatu knjigu i do detalja ju točno opišete. Određeni broj ljudi će se zadovoljiti vašim opisom, jer za bavljenje sadržajem nemaju ni volje ni interesa, no netko će vas možda upitati što u njoj piše. A, priznat ćete, ono daleko najvažnije nalazi se između korica koje ste upravo tako precizno opisali. Kad pročitate sadržaj (uronite u čudesne dubine religijske stvarnosti), sigurno će se i vaš opis korica, odnosno sad već cijele knjige, poprilično izmijeniti.
Čovjek je kompleksno biće
Čovjek svoju vjeru mora racionalno utemeljiti, jer bi inače bila besmislena. No, ne bi smio ostati na tome. Vjera se mora živjeti. Bez toga bismo imali suhu i beživotnu ‘definiciju’ od koje nitko ne bi imao previše koristi. Tek kad vjera oživi može se pokazati u pravom svjetlu i dati nam naslutiti dio otajstva koje dotiče. Veliki je Einstein svojevremeno kazao da su naša uvjerenja najbolje podržavana iskustvom i jasnoćom misli, no da takvo razmišljanje ima i jednu slabu točku: ona uvjerenja koja su potrebna i odlučujuća za naše ponašanje i prosudbu ne mogu biti ustanovljena isključivo na znanstveni način.
Znanstvena metoda nas uči kako su činjenice međusobno povezane i uvjetovane, ali ništa nam ne može reći o smislu i ciljevima našeg djelovanja. Zato konačan cilj i čežnja da ga dosegnemo mora doći iz drugog izvora. Ovdje je Einstein na liniji Blaisea Pascala jer praktično tvrdi da se u ovoj točki jasno suočavamo s ograničenjima isključivo racionalnog poimanja naše egzistencije. Čovjek je kompleksno biće, puno je složenije i više od samog razuma.
Sumnja – mjesto susreta
Vratimo se na trenutak onome učeniku s početka teksta. Izgrađujući si u adolescenciji identitet on se upravo nalazi na početku velike potrage za Bogom, za smislom, ili, jednostavno za istinom. Veli da će se jednoga dana, makar zbog straha, opet vratiti svojim nekadašnjim uvjerenjima. Zar iz njega, kao uostalom i iz većine adolescenata, ne progovara duboka sumnja u svoje uvjerenje?
Čini mi se ovdje korisnim navesti riječi velikoga pape emeritusa Benedikta XVI., koji kaže da je očito kako vjernikovu vjeru nagriza sumnja (nikada vjerom ne možemo u potpunosti obuhvatiti otajstvo, nego tek postupno sve dublje uranjati u njega; uostalom, zato je i zovemo vjerom), a da s druge strane ni najzagriženiji ateist ne može do kraja biti uvjeren u ono što naučava.
Stoga bi upravo sumnja mogla postati mjestom komunikacije vjernika i nevjernika, jer baš ona priječi i jednoga i drugoga da se zatvore na svoj teren i da si dopuste luksuz da ga ne napuštaju. Nije li sumnja našega mladića, iako tek uobičajena adolescentna, slična onoj o kojoj piše Benedikt XVI.? I zar nije baš ta sumnja izvanredno mjesto za kvalitetan početak procesa na čijem završetku neće biti mjesta infantilnom strahu?
NIKOLA MILANOVIĆ / MISIJA
