Potrebno je okupljanje za spas i obnovu naroda

Nakon slabljenja vlasti kraljeva i vladarskih obitelji u europskim zemljama vođenje politike bilo je prepušteno političkim strankama, koje se međusobno nadmeću za osvajanje vlasti ili za vođenje javnog posla naroda. Međutim, otkad je u kapitalističkim zemljama skupljen golem kapital, stranke ne služe dobrobiti životnih zajednica, nego probitcima kapitala.

Takav pristup vođenju javnog posla oslabio je i hrvatsku državu, koja je 1990. godine bila jaka te je stvorio teško i pogibeljno stanje naroda. U Hrvatskoj je stvoreno iznimno teško političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke stranke. Kako bi se drukčije moglo dogoditi to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dana u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.

Djelovanje hrvatskih političkih stranaka iscrpljuje se u služenju kapitalu, a ne narodu te u međusobnoj borbi za vlast. Pritom stranke ne stvaraju i ne vode nikakvu, a najmanje narodnu politiku. To se vidi po tomu, što sve stranke kad dođu do vlasti jednako postupaju. Njih narod više ne razlučuje po politici koju tobože vode.

Hrvatske političke stranke su se razlučivale i to resko samo po tomu, čime obmanjuju glasače. U tomu su obje dosad najveće i najvažnije stranke rabile vlastite čvrste, zavazda skrojene uzorke ili stereotipe. To nisu politički, nego „svjetonazorski“, promidžbeni, medijski i izborni uzorci. HDZ i SDP se drže kao crkve, koje u istom narodu njeguju različite „svjetonazore“, a trebale bi proizvoditi i voditi istu, jedinu, nacionalnu politiku. Tim uzorcima stranke ugađaju biračkom tijelu, koje su one same podijelile. Na jednoj su strani nacionalno i etnički osviješteni Hrvati te politički zauzeti katolici, koji su privrženi hrvatskoj državnosti, a na drugoj su sve vrste ljevičara – socijalista, liberala, kozmopolita, manjinskih i civilnoudrugarskih aktivista, ljudskopravaša te svih snaga, kakve svagdje u svijetu svoje probitke nastoje ostvariti slabljenjem države. Prvi drugima nadijevaju uzorak jugoslavenstva i komunizma, a drugi prvima uzorak nacionalnog socijalizma i klerikalizma.

U prijelomno vrijeme nakon prestanka Hladnog rata HDZ se smatrao pokretom, koji je u sprezi s Crkvom predvodio obnovu hrvatske države i koji je u tomu uspio. SDP je postao reakcionarnom strankom. Poslije smrti iznimno zaslužnog Franje Tuđmana HDZ se prometnuo u stranku bez političke zamisli, koja nastoji samo sudjelovati u „mjesnoj“ vlasti ili samo biti zaštitarkom hrvatske podružnice svjetskog tržišta. Što sad vrijedi za HDZ vrijedi i za SDP. Te dvije „političke“ stranke postale su jednakovrijedne alternative u kartelu političkih stranaka. Svaka politička stranka je alternativa, ali ne „alternativa za Hrvatsku“, nego alternativa za nadzor hrvatskog tržišnog prostora.

Rasap

Tako je bilo dosad, ali tako neće biti odsad. Sve više birača uviđa da dvije najveće stranke ne treba razlučivati. Rasap donedavne vladajuće koalicije te još više način na koji je došlo do rasapa i na koji se rasapom upravljalo pokazali su pravu ćud stranaka te pred glasačima otkrili ulogu stranaka u javnom životu. (Ispalo je, da je SDP postavljanjem u Saboru pitanja povjerenja ministru financija smislio rušenje dosadašnje vladajuće koalicije i „rušenje“ Mosta.) Stranke se žele dokopati vlasti za sile kapitala, koji Hrvatskom vlada iz sjene. Vodstva stranaka su agenture tih sila, što je najbolje pokazala frakcionaška borba unutar HDZ-a. Uže vodstvo te stranke unijelo je u stranku raskol, a premijer je doveo vladu u tako slab položaj, da joj je presudan svaki od namaknutih 76 glasova u Saboru.

Ipak, birači su nešto počeli razlučivati. Razlučuju politiku od izostanka politike. Sad u Hrvatskoj nema politike, kao javnog vođenja narodnog posla. Politiku treba stvarati i voditi država, koju su stranke zaposjele za probitke kapitala. Birači počinju uviđati to, da je narodu potrebna državna, a ne privatna politika te da apstinencija „političkih“ stranaka od politike upropašćuju zemlju i narod. Nije više riječ o razlučivanju među političkim strankama, nego o razlučivanju politike od stranačkog bojkota politike. Sad je politika narodu potrebna kao komad kruha. Hrvatska treba politiku, a ne nadmetanje svjetonazora. Došlo je krajnje vrijeme da se i Crkva uključi u politiku i to djelatno odnosno politički, a ne „svjetonazorski“, jer su stranke pokazale da ne mogu i ne smiju smišljati i voditi narodnu politiku. Crkva je slobodna.

Budući da Hrvatska treba politiku i da su birači uvidjeli da stranke nisu u stanju baviti se politikom, Hrvatskoj i biračima treba alternativa ili inačica za sve političke stranke ili za njihov kartel. Za HDZ se kaže da je bio pokret za obnovu hrvatske države. Međutim, HDZ je bio sredstvo okupljanja, a ne mobilizacije hrvatskog naroda za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije i za obnovu hrvatske države. Putem HDZ-a došlo je do okupljanja pravih hrvatskih nacionalista, nacionalno svjesnih katolika, ali i nacionalno svjesnih utjecajnih hrvatskih aktivista komunističkog režima.

Treba okupiti narod da se sam izbavi od propasti

U sadašnjem presudnom vremenu treba okupiti narod da se sam izbavi od propasti i da se obnovi. Danas su nacionalne političke snage rasute po brojnim strankama. Njima stranačka vodstva ne dopuštaju da se posvete narodnoj politici. Pripadnici svih političkih stranaka, kojima je stalo do hrvatskog naroda ili do životne zajednice na hrvatskom povijesnome prostoru, neka se odmah počnu okupljati na novom mjestu, kako bi skupno postali stožerom ili sredstvom širokog nacionalnog okupljanja. Sad su nacionalne snage žrtve apolitičnosti svojih stranaka.

Prije četiri godine Hrvatska zora kao stranka pionirski je počela sizifski posao relativiziranja postojećih jalovih političkih stranaka i njihova kartela. Stranka je počela djelovati kad su obje velike stranke imale manje od 20% potpore birača, naišla je na medijski zid šutnje i odbijanja pa nije uspjela na izborima, ali je posijala sjeme nepovjerenja u djelovanje velikih političkih stranaka. MOST nezavisnih lista kasnije je sam zapodjenuo borbu kakvu je bila počela Hrvatska zora, ali je uspio.

Međutim, nenadzirani politički postupci koje je okinulo posrnuće Agrokora izvrgnuli su uvidu birača i javnosti bijedu i „kaljužu“ hrvatske politike. Narod je usto u velikoj nevolji. Nevolja naroda i bijeda hrvatske politike nameću potrebu najšireg političkog okupljanja, kojemu sam Most ne može poslužiti kao stožer. Most se s ostalim nacionalno određenim strankama i nacionalno svjesnim aktivistima velikih stranaka treba naći na novom mjestu svehrvatskog političkog okupljanja za spas i obnovu naroda. Sve njih treba voditi jedna politička zamisao – zamisao o spašavanju i obnovi naroda nasuprot svim dosadašnjim ustaljenim uzorcima, kojima su hrvatski stranke desetljećima zavodile narod.

Kriza Agrokora i posljedična kriza vladanja Hrvatskom potaknule su veliko hrvatsko političko buđenje.

mr. sc. Zdravko Mršić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save