Zašto Hrvatska radio-televizija uništava hrvatsko društvo
Ako ste primijetili – zadnjih dana na našoj javnoj televiziji vrti se reklama za iCasino. Točnije rečeno: reklamira se kockanje na nacionalnoj televiziji, pozivaju se građani da iz svojih soba, preko kompjutora, u svako doba dana i noći troše novac na kocku i potiču svoju ovisnost, za koju neki psiholozi smatraju da je snažnija od ovisnosti o drogi i alkoholu.
Država će od tog kockanja neki novac možda i zaraditi, ali već sutra će morati izdvojiti stotine milijuna za programe odvikavanja ljudi od kockanja – a o razorenim obiteljima i uništenim ljudima da ne govorim. Možda moraliziram – ali meni ne ide u glavu da se zakonski dopušta i potiče u javnim medijima klađenje i kockanje u našoj zemlji – čudom se čudim tome i molim sve javne ljude da dignu svoj glas protiv toga! Srdačan pozdrav!
Ovo je mail koji mi je jučer poslao jedan prijatelj, poznati umjetnik, koji u svojoj okolini, kao i moja malenkost, vidi hrpu razorenih osoba i obitelji zbog kocke.
Kako mu je rekao psihijatar koji se time bavi, kockaju uglavnom, čak u pravilu, muškarci, a ova patologija je strašno raširena, no o njoj se malo, ili uopće ne govori. Hrvatska televizija, kao i političari, odnosno zakonodavac koji to omogućuje medijima, ne mora provoditi prohibiciju, ali je zastrašujuće da potiče na ponašanje koje razara temeljno tkivo društva – obitelj.
Čovjek je biće igre
Ako je zabranjeno reklamirati cigarete i alkohol, što je u redu, onda je zastrašujuće da televiziji, kojoj žrtve kocke i kockara, mahom žene i djeca, plaćaju pretplatu da im produbljuje traume i regrutiraju nove kockare, razara nove obitelji. Dapače, HRT pušta reklamu u kojoj se olakšava ova patološka praksa jer ubijati sebe i obitelj sada možete bez odlaska u kasino, iz vlastite dnevne sobe.
Kako moj prijatelj ne voli moraliziranje, ni moj argument protiv kocke i njezina propagiranja na javnoj televiziji neće biti moralistički, već antropološki, kulturološki, a polazi od fenomena igre. Među inim čovjek se definira kao Homo ludens. Igra je upisana u bit čovjeka, čovjek je biće igre, kultura nastaje kao igra, kako veli Huizinga. Igra nas povezuje, od dječje dobi pa do starosti igra je jedan od glavnih načina humanizacije i socijalizacije. Kada gledate ljude kako igraju balote, picigin ili bilo koju drugu igru, vidite da ih ona, čak i kada se ljute ili gube, čini sretnima.
Sintagma “društvene igre” je besmislena jer svaka je igra u svojoj biti društvena. Ako nije društvena, onda nije igra. Jer i dijete, čak i kad se igra samo s lutkicom, ono je u relaciji, u odnosu koji ga oplemenjuje, razvija maštu i kreativnost. Kada je Pirandelo rekao da je za njega umjetnost, pisanje, igra, iako je pisanje samotni čin, ono je usmjereno k publici, ono nije autoreferencijalno igranje, već odnos. Tu dolazimo do perverzije, dehumanizirajuće i (auto)destruktivne naravi tzv. igara na sreću, posebno kockanja, koje niti je igra, niti je na sreću. Zašto? Zato što ide protiv esencije čovjeka koji je biće relacije, što u igri posebno dolazi do izražaja, a u kocki čovjek razara relacije.
Samo jednom u životu bio sam u kasinu, velikom kasinu, i nikada više. Depresivnije i bolesnije mjesto u životu nisam nikada vidio. Bilo je to u Achenu, u Njamačkoj, koncem devedesetih kada me jedan prijatelj, koji se poslije razveo, želio impresionirati blještavilom i luksuzom te kockarnice u koju ne možete ući bez kravate ili leptir-mašne.
I što sam vidio? Vidio sam gomilu lijepo odjevenih ljudi bez ikakva međusobnog kontakta kako idu od stroja do stroja, svaki sam sa svojom “mašinom za sreću”. Socijalizirajuće i humanizirajuće karakteristike igre ovdje nema, kao kad u obitelji igrate na karte, to je usamljena autistična gomila: svaki od njih sam nasuprot stroju, sam ispred kompjutora igrajući virtualni kasino koji HRT reklamira, videopoker ili slot-machine, svejedno.
Autistični bolesnici
Igra humanizira, kocka dehumanizira. Kocka nije igra, to je antropološka perverzija u kojoj čovjek prestaje biti biće odnosa i pretvara se u autističnog bolesnika fiksiranog na vlastitu “igru” u kojoj nema mjesta za Drugoga, osim kao žrtve njegove patologije. Kockar tako postaje nečovjek koji od kocke ne vidi ni ženu ni djecu, sve povlači za sobom u ponor. Kockar je monstrum koji će zbog vlastite “igre” i rođenu djecu baciti na ulicu.
Špranca je ista. Najprije se navuku, jer tu i tamo nešto dobiju, da bi ubrzo sve to izgubili. Potom kreću lihvari, čak i u liku legalnih banaka, kojima su takvi omiljena meta. Nakon toga slijedi ovrha, a žena i djeca se čudom čude da im je neki čovjek jedno jutro došao na vrata i rekao da to nije više njihova kuća, njiva, automobil…
Mediji, a posebno HRT koji plaćaju i tisuće žrtava kocke, imaju osim profitne, i društvenu odgovornost. Jer sudjelovati u propagiranju ove “igre” znači biti suučesnikom u masovnoj patologiji koja izjeda hrvatsko društvo i obitelji. Pogotovo u vremenima krize koja, u pravilu, uvijek bivaju plodno tlo za razvoj monstruma koji rješenje traže u “igrama” na “sreću”.
Autor: Ivica Šola/slobodnadalmacija.hr
