Svaka relevantna politička stranka, odnosno pokret ili opcija ima infrastrukturu, odnosno mrežu putem koje djeluje ka ostvarenju svojih (političkih) ciljeva. Ta mreža nije stranačka već interesna i okuplja ljude oko zajedničke ideje.

Ne mora se nužno raditi o velikim strankama (HDZ, SDP), mogu to biti HSS i HSP kao najstarije hrvatske stranke, ili pak HNS i MOST iza kojih stoje (nejasne) interesne skupine.

Izborna vremena su na svakoj političkoj sceni, pa tako i hrvatskoj, posebno zanimljiva, jer se pojavljuju podaci o političkim suparnicima; ispadaju kosturi iz ormara i sve o čemu se šutjelo ima običaj pojaviti se. Politika je, prije svega, umijeće procjene prilike – važno je u kojem trenutno nešto poduzeti ili ne. Budući je Republika Hrvatska pravno zapuštena država u kojoj institucije ne postoje, a ako i postoje nisu samostalne i neovisne, predizborna retorika postaje dosadna, jer se recikliraju isti ljudi, o kojima se (nakon toliko izbora i izbornog “blaćenja) već sve zna, ali ništa ne poduzima, što izaziva ravnodušnost, što je najveća opasnost po demokraciju. No, kad tad će doći mladi, čestiti i neopterećeni…

Najveća politička vrlina (i uopće ljudska vrlina) je dosljednost: u dobru, zlu, u konzervativizmu ili liberalizmu, u mislima, riječima, djelima i propustima – to birači cijene. Malo je onih koji su mijenjali stranke, a i dalje “žive” u aktualnoj politici.

Međutim, postoji i drugi razlog zašto političar ne smije često mijenjati stranku, a ne odnosi se na njegovu vjerodostojnost među biračima; razlog je upravo u spomenutim “blaćenjima” tijekom predizborne kampanje. Na primjer – ukoliko HDZ kandidira osobu A na izborima, za očekivati je da suparnički SDP na sve dopuštene i nedopuštene načine pokušati pronaći kompromitirajuće podatke o osobi A i plasira ih putem sebi bliskih medijskih struktura. Isto postupa i HDZ u vezi osobe B koja je kandidat SDP-a. I to je nešto što je u politici sasvim normalno, a rezultat se vidi na izborima.

E sad, ako bi HDZ-ova osoba A u određenom trenutku napustila stranku i prešla u bilo koju drugu (konkurentsku, suparničku), za očekivati je da bi HDZ iskoristio sav kompromitirajući materijal (prikupljen od strane SDP-a) protiv svojeg dojučerašnjeg člana/kandidata koji ga je “izdao” i napustio. To je logično, ali se u jednom suvremenom političkom trenutku ne događa, iz nejasnih razloga.

Konkretizirajmo; Drago Prgomet je napustio HDZ i pridružio se MOST-u 6 mjeseci prije izbora 2015. godine. Nakon što je osvojio 3 mandata na listi MOST-a na izborima, počeli su napadi/pritisci na njega zbog većine u Saboru. Između ostalog, dovedeno je u pitanje njegovo obrazovanje te ratne godine. Prgomet je unutar pet godina (1990.–1996.) otkad je dobio uvjerenje o završenom studiju (3/10/1990), a onda u narednim godinama do 1995. se zaposlio (bez hrvatske diplome?) u bolnici u Slavonskom Brodu, akademske godine 1994/95 upisao 9. (!) semestar osnovnog studija medicine u Zagrebu, a već 1993. upisao magistarski studij na temelju banjalučke diplome (?!), obranio magistarski rad pod naslovom „Ratne ozljede vrata“ 1995. godine, a godinu dana kasnije, 1996. i doktorirao s doktorskim radom pod naslovom „Ratne ozljede glave i vrata“ (?!). Te iste godine (1996.) diplomirao (!) je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iste je godine diplomirao i doktorirao, a magistrirao je godinu dana prije, te 1996. završio specijalizaciju otorinolaringologije (radeći bolnici u Sl. Brodu), a specijalizacija traje četiri godine i podrazumijeva rad u bolnici u punom radnom vremenu. Uza sve to ima i četiri godine tri i pol mjeseca, i to kao liječnik, dragovoljac. Ne doktor Prgomet, nego „Doctor Who“.

Prvo, nejasno je zašto je uopće, nakon odlaska Tomislava Karamarka, HDZ primio natrag Dragu Prgometa, možda izvrsnog (nadri)liječnika vrlo upitne naobrazbe, a još je nejasnije zašto ga se mimo volje članstva kandidiralo za gradonačelnika Zagreba. Ipak, ono što najviše čudi jest šutnja HDZ-ovih političkih suparnika, ponajviše HNS-a, SDP-a, ali i ostalih koji sudjeluju u bitci za Zagreb. Dva su odgovora, od kojih je svaki vrlo izgledan; očito su svi svjesni da Prgomet ima tako slabe prilike na izborima da se na njega jednostavno ne osvrću – u biti ima šansu koliku bi imao HDSSB kad bi se kandidirao u, recimo, Dubrovniku ili Puli. Možda je čak izglednije da je u Zagrebu veliki dogovor između HNS-a (SDP-a) i HDZ-a koji je namjerno istaknuo slabog kandidata, a ako su se uspjeli dogovoriti u Zagrebu, uspjet će i na državnoj razini (velika koalicija).

Čitajući „mainstream“ medije, najveći „zlikovci“ trenutno na političkoj sceni su MOST, odnosno Esih, Hasanbegović i Glasnović, što je također politički legitimno.

Ironično je što nakon navedenih kao najnapadaniji slijedi Davor Bernardić. Dragu Prgometa, međutim, nitko ne napada, niti pokušava kompromitirati, kao ni Andreja Plenkovića, Božinovića, Mrak Taritaš, Vrdoljaka ili Pupovca.

Neki vole Plenkovića javno uspoređivati sa Sanaderom. Gledajući unatrag i znajući dosta toga, puno se logičnih zaključaka nameće. Ipak, pustimo vremenu i događajima koji će se tek “odvrtiti” da daju svoj sud.

Mila Marušić/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save