Sustavno prikrivanje komunističkih zločina od strane neokomumista

Prvi veliki korak Republike Hrvatske na povijesnome putu u europske integracije zbio se, sada već davne 1996., kad je Hrvatska postala članicom Vijeća Europe. Od tada do ulaska u Europsku uniju (1. srpnja 2013.) Hrvatska je formalno ispunila mnogobrojne obveze, uključujući i prihvaćanje cjelokupne europske pravne i vrijednosne stečevine. Unutar te stečevine posebno važno mjesto – kako za Republiku Hrvatsku tako i za sve ostale postkomunističke države – predstavljaju europski dokumenti u kojima se odlučno i jasno te bez ikakvih dvojbi osuđuju zločini totalitarnih komunističkih režima.

Svrha ovih dokumenata bila je da se u postkomunističkim zemljama ukloni nasljeđe tih zločinačkih sustava vlasti jer je to jedan od bitnih preduvjeta za izbjegavanje ponavljanja sličnih zločina u budućnosti. Na tome tragu Hrvatski je sabor, krajem lipnja 2006., donio „Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine“.

Međutim, stvarnost u Hrvatskoj nakon 2006., kao i nakon 2013., pokazuje da najmoćnije državne i društvene institucije u Hrvatskoj uporno izbjegavaju suočavanje i distanciranje od zločinačke komunističke prošlosti. Štoviše, unutar hrvatskih državnih i društvenih institucija sve otvorenije i sve vulgarnije se zagovara zločinačka paradigma jugoslavenskog komunizma te njezin vrijednosni sustav, simboli i kult osobe.

To se događa usprkos činjenicama što o nizu konkretnih zločina koje je komunistički poredak počinio u Hrvatskoj postoje brojni izvorni komunistički dokumenti, svjedoci, pa i knjige u kojima su komunisti – u vrijeme kad je to bilo društveno prosperitetno – detaljno opisivali svoje zločine. Isto tako, nakon 1990. godine, različite udruge i pojedinci podnosili su hrvatskome pravosudnom sustavu dokumentirane prijave protiv pojedinaca koji su sudjelovali u zločinima koje je počinio komunistički režim. No do sada nije održan nijedan sudski proces, niti je itko osuđen za te zločine jer komunistički zločini i konkretni zločinci uživaju institucijsku zaštitu čak i u demokratskoj Hrvatskoj koja je članica Europske unije.

U snagu i dubinu institucijske zaštite koju Republika Hrvatska pruža zločinačkim jugoslavenskim komunističkim strukturama, koje su tzv. tranzicijskim procesom zadržale moć i u novim formalno demokratskim okolnostima, mogla se uvjeriti i europska javnost nakon 2013., prateći dotad neviđeni skandal vezan za izručenje i suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Bleiburška tragedija

Prema izravnim i posrednim posljedicama nedvojbeno je da je Bleiburška tragedija daleko najveća tragedija hrvatskoga naroda u cijeloj njegovoj povijesti. Radilo se o golemim razmjerima sustavne masovne represije koju je – neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata – provodio jugoslavenski komunistički režim nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima. Sve njih je komunistički režim, bez obzira na stvarnu krivnju, označivao „narodnim neprijateljima i ratnim zločincima“. Tako su pod udar komunističke represije, kao „narodni neprijatelji i ratni zločinci“ svrstavani mnogobrojni civili (obični građani) koji ni na jedan način nisu sudjelovali u ratu, ali su prema različitim kriterijima (svjetonazoru, imovinskome stanju, političkim stavovima, religioznosti itd.) bili nepoželjni komunističkom poretku.

Jugoslavenska komunistička struktura tijekom cijeloga rata temeljito se pripremila za konačno preuzimanje vlasti i provođenje sustavne revolucionarne represije. Sva su tijela komunističke vlasti tijekom rata sudjelovala u prikupljanju detaljnih podataka o «narodnim neprijateljima i ratnim zločincima» te u stvaranju krajnje ideologiziranoga ozračja za konačni obračun.

Sredinom svibnja 1944., osnovano je Odjeljenje zaštite naroda (Ozna), kao potpuno nova obavještajno-kontraobavještajna služba, a sredinom kolovoza 1944. osnovane su nove postrojbe za posebne namjene, Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), u koji je ušlo čak 120.000 vojnika. I u Oznu i u KNOJ uključene su osobe koje su u dotadašnjem ratu pokazale «bezgraničnu vjernost i odanost partiji», a bili su pod izravnim zapovjedništvom Josipa Broza Tita i Aleksandra Rankovića.

Osnovna zadaća Ozne i KNOJA-a bila je u organiziranju i provođenju sustavnoga obračuna s «narodnim neprijateljima i ratnim zločincima» te u zaštiti komunističkoga režima. Stoga su Ozna i KNOJ, krajem rata i u poraću, djelovale praktično bez ikakvih ograničenja. U sustavni obračun s «narodnim neprijateljima i ratnim zločincima» uključila su se i ostala tijela nove vlasti: od vojske, milicije i različitih specijalnih sudova, do osnovnih i najviših tijela državne i partijske vlasti. Vlast je – tiskanim pozivima i oglasima te na narodnim zborovima – čak upućivala i poziv «svim građanima i građankama grada i sela, da se nemilosrdno progone zločinci-narodni neprijatelji i izdajice».

Pritom je važno naglasiti, kako su se komunistički svjetonazor i politička doktrina, temeljili na krajnjoj isključivosti, koja je davala legitimitet primjeni neograničenoga revolucionarnog nasilja pri promjeni društvenih i političkih odnosa. Odnosno, ideologija komunizma smatrala je kako se društveni odnosi zbiljski ne mogu mijenjati bez neograničeno nasilne revolucije, a «tekovine» komunističke revolucije ne mogu se očuvati bez «diktature proletarijata» koja je – prema Lenjinu – određena kao «najžešći i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijeg neprijatelja».

Na takvim idejnim i organizacijskim temeljima jugoslavenski je komunistički režim krajem rata i u poraću provodio represiju diljem Hrvatske i drugih dijelova Jugoslavije. Represija je u svakome pogledu bila praktično sveobuhvatna i neograničena. Obračunavalo se s komunizmu nepoželjnim ljudima, institucijama, svjetonazorima, vrjednotama i simbolima. A komunizmu je doslovno bilo nepoželjno sve što se na bilo koji način razlikovalo od komunizma.

Najteži oblik represije

Glavno sredstvo s kojim je Komunistička partija Jugoslavije krajem rata i u poraću dovršavala proces preuzimanja i učvršćivanja svoje vlasti te najteži oblik represije bila su sustavna masovna pogubljenja (likvidacije) bez vođenja ikakve pojedinačne ili skupne evidencije te pogubljenja poslije različitih ubrzanih postupaka pred prijekim, revolucionarnim sudovima.

Zbog niza povijesnih okolnosti, od najtežega oblika komunističke represije posebno teško stradali su Hrvati (hrvatski državljani). Jedna od nepovoljnih okolnosti po Hrvate bilo je nepripremljeno i kaotično povlačenje – približno pola milijuna hrvatskih civila i približno 200.000 hrvatskih vojnika – u smjeru sjeverozapada. Većinu Hrvata koji su sudjelovali u povlačenju zarobila je jugoslavenska vojska na području Slovenije. Tek približno petina hrvatskih kolona u povlačenju uspjela je (probojem) prijeći austrijsku granicu, ali i dio njih (približno polovicu prebjeglih) britanska saveznička vojska je izručila jugoslavenskom režimu.

Tada, u nekoliko mjeseci nakon sredine svibnja 1945., jugoslavenski komunistički režim je – bez ikakva suđenja i uglavnom bez evidencije – na području Slovenije i pojedinih dijelova Hrvatske – izvršio najmasovnija pogubljenja hrvatskih civila i vojnika.

Zarobljeni Hrvati koji nisu pogubljeni u Sloveniji upućeni su na iscrpljujuće marševe smrti ili tzv. križne putove. Mreža križnih putova bila je najgušće isprepletena na području Slovenije i sjeverne Hrvatske, a pojedini krakovi križnih putova dolazili su čak do jugoslavensko-rumunjske i jugoslavensko-grčke granice. Osim Hrvata koji su zarobljeni u Sloveniji, na križne su putove priključivani i mnogobrojni Hrvati koje su komunističke vlasti na najrazličitije načine nasilno odvodile od njihovih domova.

Uz križne putove nalazio se i veliki broj sabirnih, radnih i zarobljeničkih logora, u kojima su dulje ili kraće vrijeme bili zatvoreni zarobljeni hrvatski civili i vojnici te druge internirane osobe. Naime, jugoslavenski je režim krajem rata donio odluku o osnivanju sustava logora prema vojno-teritorijalnom načelu te je cijeli jugoslavenski prostor bio i u poratnim godinama prekriven velikim brojem logora. Tako su nove komunističke vlasti u Hrvatskoj kao svoje logore, pored novoosnovanih, koristile i prostor gotovo svih logora koje su u ratu osnovale sve sukobljene strane. Primjerice, prema do sada dostupnim podatcima, komunističke su vlasti i logor Jasenovac koristile barem do početka 1948. godine. Tako su se sustavna masovna pogubljenja bez ikakva suđenja te umiranja od mučenja i iscrpljenosti događala i diljem mreže križnih putova i logora.

Treća vrsta sustavnih masovnih pogubljenja, uglavnom bez ikakvih suđenja, predstavljaju pogubljenja koja je – u završnom razdoblju rata i u poraću (1944. i 1945. g.) – jugoslavenski komunistički režim vršio nakon zauzimanja («oslobađanja») pojedinih područja, gradova i mjesta. Ova su pogubljenja pretežito provođena u organizaciji Ozne, a prema «spiskovima» koji su prikupljani i obrađivani u ranijim razdobljima te dopunjavani nakon osvajanja pojedinih lokaliteta. Dio ovih pogubljenja provođen je neposredno nakon zauzimanja lokaliteta, dio nakon dodatnih istraga u zatvorima i logorima, a dio pod različitim drugačijim okolnostima. O ovoj vrsti masovnih pogubljenja sačuvano je i najviše izvornih komunističkih podataka.

Središte zločinačke moći

Glavni izvori svih saznanja o sustavnim masovnim pogubljenjima koja je komunistički režim provodio krajem rata i u poraću nalaze se u komunističko-partizanskim dokumentima i svjedočanstvima, a potom u svjedočanstvima preživjelih žrtava ili slučajnih svjedoka.

Isto tako, brojni komunističko-partizanski dokumenti nedvojbeno svjedoče da su masovna pogubljenja, kao i drugi oblici represije, bili sustavno planirani, pripremani, organizirani i provođeni. Ovi dokumenti izravno svjedoče i da je na čelu toga zločinačkog projekta stajao državni i partijski vrh jugoslavenskog komunističkog režima, na čelu s J. Brozom Titom. Pritom je važno naglasiti da je uski krug komunističkih čelnika imao istodobne polivalentne položaje institucijske moći, tj. istodobno su bili na čelnim mjestima u civilnoj, partijskoj i vojnoj strukturi. Najbjelodaniji je primjer J. B Tito koji je istodobno bio vrhovni vojni zapovjednik, predsjednik izvršne vlasti, predsjednik KPJ te javni kultni simbol jugoslavenskoga komunizma.

Prikrivena stratišta i grobišta

Najneposredniji dokazi koji svjedoče o sustavnosti pripremanja i provođenja te razmjerima poratnih zločina jugoslavenskog komunističkog režima svakako su mnogobrojna prikrivena masovna stratišta i grobišta, o kojima se prije 1990., bez najteže pogibelji, nije smjelo išta progovoriti. Osim toga, jugokomunistički je režim onemogućavao istraživanja i bilo koju vrstu javnoga govora o represiji koju je provodio krajem rata i u poraću. Čak i kod službenoga popisivanja žrtava rata (1950. i 1964.) režim je u «Uputstvima» popisivačima – necivilizacijski i protivno međunarodnom pravu – odredio: «Svi oni koji su u toku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora i domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri) ne smatraju se žrtvama rata».

Stratišta i grobišta – u kojima su se nalazile mnogobrojne žrtve koje su masovno i sustavno pogubila komunistička tijela vlasti – bila su razarana, uništavana, pretvarana u smetlišta i na druge načine prikrivana, te stoga žrtve i njihova grobišta jednostavno javno «nisu postojali». Već 18. svibnja 1945. jugoslavensko Savezno ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je zapovijed o uništavanju «grobova Nijemaca i drugih okupatora te njihovih pomagača» i uklanjanju svih tragova o njihovu postojanju. Ista je zapovijed obnovljena i u kolovozu 1946. godine, a na različite načine ona se nalazila i u svim zakonima o pokapanju i održavanju groblja. Na taj su način grobišta i fizički ostajala prikrivena.

Članovi obitelji i druge osobe, ako su znali ili pretpostavljali gdje se nalazi grobno mjesto žrtava, nisu smjeli posjećivati ili obilježavati grobišta. Sve to je bilo pod strogim nadzorom represivnih i drugih tijela komunističkog režima.

Međutim – usprkos strahu od represije režima i protoku desetljeća – masovnost zločina i golema brojnost žrtava i prikrivenih grobišta te veliki broj preživjele rodbine, prijatelja i svjedoka, nisu potisnuli u zaborav ni žrtve niti grobišta. O tome zorno svjedoči podatak da su nakon 1990. g., nadležna državna tijela – na području Slovenije, Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine – evidentirala preko 1.750 (tisućusedamstopedeset) masovnih prikrivenih grobišta u kojima su kosti civila i vojnih zarobljenika koje je u poraću pogubio jugoslavenski komunistički režim. U većini grobišta nalaze se posmrtni ostatci pogubljenih hrvatskih civila i zarobljenih vojnika.

Na žalost, ovaj broj prikrivenih stratišta i grobišta nije ni približno konačan jer se službena istraživanja u Bosni i Hercegovini te Srbiji nalaze na početku, a u Crnoj Gori i Makedoniji te na Kosovu nisu ni započela. Osim toga, na verifikaciju službenih državnih tijela u Hrvatskoj čeka približno 200 prikrivenih grobišta koja su već evidentirale udruge civilnog društva i pojedinci.

Prema dosadašnjim saznanjima (djelomičnim materijalnim nalazima, dokumentima i svjedočanstvima), najveća koncentracija prikrivenih grobišta hrvatskih civila i vojnika nalazi se u Sloveniji i na pojedinim područjima Hrvatske (na širem području Zagreba do sada je evidentirano približno 120 grobišta). Isto tako, najveća pojedinačna grobišta nalaze se u Sloveniji (šira područja Maribora, Dravograda, Slovenjgradeca, Kočevja i Celja) i Hrvatskoj (šire područje Zagreba, Krapine, Varaždina, Našica, Karlovca, Siska, Gospića i Splita).

Na temelju djelomičnoga iskapanja i niza svjedočanstava, za sada najveće otkriveno pojedinačno grobište hrvatskih vojnika i civila zatrpani je protutenkovski rov kod Teznoga (blizu Maribora), gdje se prema procjenama slovenskih stručnjaka nalaze posmrtni ostatci približno 15.000 do 20.000 osoba. Isto tako, na temelju djelomičnog iskapanja, dokumenata i svjedočanstava, na području Hrvatske najveći za sada otkriveni i djelomično otkopani lokalitet grobišta je u Maceljskoj gori (blizu Krapine) u kojoj su posmrtni ostatci 12.000 – 15.000 osoba.

Proizvodnja stereotipa

Usprkos svemu naznačenome, u Republici Hrvatskoj i nadalje se institucijski sprječava ili usporava suočavanje sa zločinačkom komunističkom poviješću. Glavni razlog takvu stanju nije slučajnost, nego već spomenuta činjenica o tranzicijskome procesu, kojim je komunističkoj paradigmi i komunističkim strukturama omogućeno da svoju golemu moć iz komunizma i Jugoslavije institucijski i strukturalno prenesu i očuvaju u samostalnoj hrvatskoj državi i novim građansko-demokratskim okolnostima.

Nositelji moći u institucijama hrvatske države i društva koriste se različitim metodama, uključujući i proizvodnju ciljanih (lažnih) znanja i percepcija, te stoga u hrvatskoj javnosti prevladavaju stereotipi (pogrešne predodžbe o stvarnosti) koji sustavno onemogućuju javno suočavanje s Bleiburškom tragedijom. Jedan od glavnih ciljeva institucijske proizvodnje neznanja prikrivanje je ideološke i praktične cjelovitosti i sustavnosti, kako pripremanja tako i provođenja jugoslavenske komunističke represije krajem Drugoga svjetskog rata i u poraću. Pod takvim stručno provođenim masovno psihološkim pritiscima, čak i istraživači pojedinih stratišta ili područja represije te preživjele žrtve i drugi svjedoci represije, doživljavaju tragediju svog područja ili svoju osobnu tragediju tek kao izoliran događaj i slučaj, ili kao jedan od više sličnih događaja i slučajeva.

Naime, proizvođači neznanja ne poriču očiglednost zločina koji su se događali, ali sustavnom upornošću proizvode niz stereotipa, među kojima se ističu sljedeći:

1. Navodno se radilo o izoliranim slučajevima zločina, u kojima se zbog navodne ratne inercije nije moglo zaustaviti pojedine skupine ratnih pobjednika da se u poraću osvete poraženima, koji su navodno (svi) u ratu počinili najteže zločine. Na taj se način želi prikazati kako se u tim izoliranim slučajevima radilo o ljudski ipak razumljivoj «pravednoj» osveti i pravednom kažnjavanju «ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja» – to je univerzalni naziv kojim je komunistička propaganda jednostavno i nerazlikovno označavala sve komunizmu nepoželjne osobe bez ikakva obzira na njihovu stvarnu krivnju.

2. Zločini koji su se dogodili krajem rata i u poraću navodno, ni u kojem slučaju nisu bili ni planirani, ni organizirani, niti sustavni.

3. Navodno, sa zločinima nikakve organizacijske i zapovjedne veze nije imao jugoslavenski komunistički državni i partijski vrh. Odnosno, državno i partijsko rukovodstvo nije znalo, a naročito «drug Tito nije znao» za zločine. Proizvođači neznanja, uključujući i one s najvišim znanstvenim titulama, čak neistinito tvrde kako se «drug Tito» suprotstavio zločinima kad je za njih saznao.

4. Glavni stereotip, kojim se naročito intenzivno služe najobrazovaniji proizvođači neznanja, stereotip je koji priznaje izolirane slučajeve zločina jugoslavenskih i drugih komunista, priznaje njihovu neopravdanost, priznaju se i određene zločinačke pogreške partijskoga rukovodstva, ali se ističe kako je komunistička ideologija neupitno uzvišena jer je navodno zagovarala opće dobro i najviša humanistička načela. Stoga se, ovi zagovornici žestoko suprotstavljaju bilo kakvu teoretskome i praktičnome uspoređivanju i poistovjećivanju komunizma s drugim oblicima totalitarizma – nacionalsocijalizmom, fašizmom, militarizmom itd.

5. U Hrvatskoj se i sada institucijski posebno njeguje stereotip koji govori kako je jugoslavenski komunistički pokret i komunistički poredak bio bitno drukčiji od ostalih komunističkih režima. Čak se tvrdi kako je jugoslavenski komunistički režim bio «liberalan» i nadasve «s ljudskim likom», te se u Jugoslaviji navodno «dobro živjelo», «bilo je bolje nego sada» itd.

Navedeni stereotipi, kao i ostali koji iz njih proizlaze, imaju svrhu spriječiti saznanja o totalitarnome i zločinačkome karakteru komunističkog poretka te na taj način pridonijeti trajnijem zadržavanju položaja moći koju i u novim hrvatskim okolnostima ima komunistička struktura te njihovi biološki nasljednici i ideološki klonovi.

Međutim, svi izvorni komunistički teoretski i programski dokumenti svjedoče da komunizam u svjetonazorskome i ideološkome pogledu predstavlja najradikalniji i najzločinačkiji od svih totalitarizama koji su prakticirani u 20. stoljeću. Naime, osim komunizma, nijedna druga totalitarna ideologija i svjetonazor nije samu sebe predstavljala toliko radikalnim diskontinuitetom (svakovrsnim prekidom) s dotadašnjom poviješću. Svaki od totalitarizama, osim komunizma, pokušao je sam sebe – barem ideološki i taktički – predstavljati kao određeni nastavak dotadašnje povijesti ili čak kao zaštitnika nekih povijesnih postignuća.

U toj teoretski iznimno razrađenoj zločinačkoj samosvijesti komunizma kao potpunoga diskontinuiteta s nekomunističkim povijesnim nasljeđem počiva zastrašujuća dubina i širina nemilosrdnosti zločina koje je iza sebe ostavila komunistička praksa, kako u Hrvatskoj tako i u nizu europskih i izvaneuropskih zemalja. I to je tema koja zaslužuje zasebni prikaz u nekome od sljedećih brojeva Hrvatskog tjednika.

Josip Jurčević/ Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save