Foto Luka Gerlanc/HANZA MEDIA

S Antunom Tončijem Vrdoljakom je zadovoljstvo sjediti i razgovarati. On je pravo vrelo anegdota, zanimljivih priča o ljudima i događajima. Ali nije lako voditi klasični intervju, jer ga je nemoguće ukalupiti u pitanja, stalno vam izmiče svojim asocijacijama.

Ostvario je iznimnu karijeru novinara, filmskog glumca i posebno redatelja, čijim se ostvarenjima, barem u Hrvatskoj, nitko nije ni približio. Devedesetih se posvetio politici, postao prvim čovjekom do Tuđmana. Njegova je ogromna zasluga što je Hrvatska odmah na početku primljena u Međunarodni olimpijski odbor, a bio je i ravnatelj HRT-a u ratnim vremenima. Jednom je prilikom lord Carrington, međunarodni predstavnik za bivšu Jugoslaviju, sklon Beogradu, kazao Miloševiću: ‘Vi ste izgubili medijski rat od HRT-a’.

Sjedimo ispred njegove kuće u Lašćinskoj ulici u predahu snimanja filma o Anti Gotovini. Prošla su već četiri mjeseca rada na filmu, a preostaje još dvadesetak dana snimanja. Oduševljen je glumcima (bez Mustafe Nadarevića i Ive Grgurevića ne može zamisliti svoj film) kao i oni njime, jer u njegovim filmovima glumci govore a ne psuju, statistima, koji su odbili honorare i Hrvatskom vojskom koja je pružila svu tehničku pomoć.

Autor svoj film, za koji je sam napisao i scenarij, naziva filmskim romanom, a ne biografijom ili novelom.

– Ideja filma – kazuje Vrdoljak – nastala je u onom trenutku kad je Gotovina uhapšen. Bilo je puno otpora, nagovaranja s najvišega mjesta da odustanem, jer su se bojali što će biti prikazano. Dva puta mi je odbijen scenarij.

No, moj se film ne bavi progonom generala, jer što ćeš svoju sramotu iznositi pred svijet. A i naivno je vjerovati da umjetnost može utjecati na savjest ljudi.

Inspirirala me knjiga Nenada Ivankovića ‘Ratnik’, kao kronika jednog iznimno zanimljivog života. Gotovina kao da na sebi cijeli život nosi neku krivicu, od onog trenutka kad ga je majka kao četverogodišnjaka poklopila svojim tijelom da ga ne ubije mina koja je eksplodirala u blizini, ona je poginula, a on je preživio, pa do te haaške optužnice.

Generala sam prvi put upoznao na otkrivanju spomenika Imotskoj brigadi u Zadru koja je branila taj grad, kao i Dubrovnik. Nije htio čitati scenarij, rekao je samo: ‘Pozovi me na premijeru’.

Film govori i o Domovinskom ratu, u kojemu su sudjelovali i umjetnici, glumci, pjesnici, pjevači, slikari, kao Ivan Lacković Croata ili Sven Lasta, o vojsci koja je stvorena preko noći. To je prvi naš film koji govori pozitivno o tom ratu koji je iznad svega bio obrambeni, slobodarski, humani. Vrdoljak ne želi govoriti o tome zašto je to tako, ne želi se sukobljavati i polemizirati.

Reći će samo da je Gotovina jedan od istinskih junaka toga rata, inteligentan i hrabar vojnik, odgojen u Legiji stranaca, koja je inače ponos cijele Francuske. Njegovo je geslo preuzeto iz Legije: ‘Znoj štedi krv’. Disciplina, naporna vježba, organizacija.
Vrdoljakova televizijska serija i film ‘Duga mračna noć’, koje smo odgledali, izazvali su veliku pozornost, bili su najgledaniji program u cijeloj povijesti HRT-a, odnosno RT Zagreb. Ona govori o jednom drugom ratu i poraću, o vremenu kad je vjetar vitlao ljudskim sudbinama, kad se žrtvom postajalo bez krivnje i herojima bez herojstva, a priče su ispletene od obiteljskih prilika i događaja.

– To je život mog brata Marka. Zadnjeg dana vojnog roka u Tuzli slušao je neko predavanje u kojemu je rečeno da će se uvesti zajednički jugoslavenski jezik. On je to među prijateljima prokomentirao, kazavši da bi to izazvalo revolt hrvatskog naroda. Prijavili su ga. To je ona scena iz filma kad brat brata prijavljuje da je rekao kako je Tito hohštapler. Ujutro je bio uhapšen, osuđen na dvije i po godine Golog otoka, nije imao civilnog odvjetnika, dali su mu branitelja po službenoj dužnosti, nekog pukovnika, odbio ga je, branio se sam. Na Golom otoku su mu obili dva prsta.

Zanimljivo, kad sam snimao dokumentarac o Titu, nitko od zatočenika s Golog otoka o tome nije htio pričati. Toliko je i puno godina poslije njima vladao strah.

‘Duga mračna noć’ je priča i o mom stricu Petru, koji je 1939. godine, zahvaljujući prijateljstvu s banom Ivanom Šubašićem pokrenuo gradnju realne gimnazije u Imotskom, koju je 1941. godine i otvorio i bio prvi direktor. I samo zbog toga je strijeljan 1944. godine.

S druge strane, jedan mi je ujak bio član KP Belgije, gdje je radio, poslije je išao s brojnim Imoćanima u Španjolski građanski rat boriti se na strani revolucije, odakle ih je Franco protjerao. U Francuskoj se priključio Pokretu otpora.

Dva ujaka sam imao u Americi. Jedan od njih je svojoj majci pisao pismo s pozdravima: ‘Živila KP SSSR-a sa Staljinom na čelu’, ‘Živio KPJ s Titom na čelu’, itd. Ja sam joj to pismo čitao. Htjela mu je odgovoriti da to ‘živio’ piše po svim zidovima, a da smo mi gladni. Upozorili su je da je to opasno, pa je ona ono ‘živio’ odrezala i stavila u kuvertu.

Taj ujak 1947. dolazi u Imotski, nije htio ni kapitalističku mirovinu. Otac ujaku govori kako stvari zaista stoje. To je ono kad u seriji Boris Dvornik svom sinu kaže: ‘Na površinu vode isplivala je pljeva, isplivali su najgori’. Tada Udba hapsi oca. Dolazi 1948. godina, Rezolucija Informbiroa. Drug iz Splita objašnjava situaciju, govori protiv Staljina, ujak protestira, hapse ga, puštaju, ali ga stalno prate. Sretne se s prijateljem iz Francuske i pozdrave se na francuskom. I to je prijavljeno kao sumnjivo.

Koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih Vrdoljak radi dva filma (‘Kad čuješ zvona’ i ‘U gori raste zelen bor’) po ‘Ratnim dnevnicima’ Ivana Šibla na dotad neviđen način, bez ideološkog opterećenja. Do tada, a i poslije toga, sve do danas, imamo samo propagandni, crno-bijeli pristup Drugom svjetskom ratu.

– Otkrio sam sjajnu knjigu Ivana Šibla koji je pisao o NOB-u na način na koji nitko nije pisao. Ali ni ovaj put nije prošlo bez nevolja. Šibl je sam bio skeptičan. Govorio mi je da je on ionako u nemilosti, da ću mu navaliti još veći teret na leđa. Pristao je tek kad sam mu obećao da će njegovo ime biti navedeno samo kao ono po čijim je motivima rađen film.

U ‘Jadran filmu’ su ‘Kad čuješ zvona’ odbili scenarij, produkciju su preuzeli Filmska radna zajednica Zagreba i FRZ Beograda. Peko Dabčević, šef savezne cenzure, odobrio je film. To je, rekao je, istina o NOB-u. Film je dospio i do velikog festivala u Moskvi, gdje je u konkurenciji 120 filmova i poznatih redatelja iz cijelog svijeta osvojio Veliku srebrnu medalju, a ministar kulture Romanov proglasio ga je najboljim filmom.

Nešto poslije nastali su i ‘Prosjaci i sinovi’ koji su, međutim, čekali dvanaest godina na prikazivanje. A sam Vrdoljak nigdje više nije mogao dobiti angažman. Živio je od peradarnika, koji je podigao u blizini Ivanić Grada na prijateljevu imanju. Bilo je to za njega dramatično razdoblje.

– Sjećam se dobro. Početak prikazivanja serije bio je najavljen u osam sati, 1972. godine. U mojoj blagovaonici večerali smo prije toga Ranko Marinković, Jure Kaštelan, Ivan Šibl, Filip Šovagović i ja. Pet minuta prije najavljene emisije napuštamo stol, uzimamo po čašu vina u ruke, sjedamo na fotelje pred televizorom. Pojavi se samo prazan ekran i malo kasnije Oliver Mlakar, koji čita: ‘Prikazivanje serije se odgađa, svi elementi su savršeni, samo je sporna ličnost autora’. Šibl će Kaštelanu:

– Jure, ovo je opasno, samo smo nas dvojica ovdje članovi Partije.

I tako je potrajalo dvanaest godina…

Antun Vrdoljak radio je često filmove po značajnim literarnim predlošcima. ‘Kiklopa’ po romanu Ranka Marinkovića, ‘Glembajeve’ po Krležinim dramama. S književnicima se rado i družio. Među njima i s Miroslavom Krležom i Ivom Andrićem.

Za njih će Vrdoljak reći da se nisu voljeli, da su se razišli, za njih dvojicu velikih Zagreb je bio premali.

– Šibl mi je prenio da je Krleža gledao ‘Kad čuješ zvona’ i da je oduševljen, te da bi me htio upoznati, rekao mu je da me mora dovesti. I odem na razgovor, često smo se viđali sve dok se nije pojavio ‘Put u raj’, Fanelijev film po Krležinoj noveli. Pohvalio sam film iako je scenarij bio grozan. Samo sam rekao da je izabran krivi objektiv.

To mu se nije svidjelo. Naši su odnosi zahladnjeli.

O Ivi Andriću sam u povodu dodjele Nobelove nagrade napisao jedan esej u ‘Globusu’ i to nas je zbližilo. Upoznala nas je Milica Babić, kostimografkinja u Narodnom pozorištu, njegova najprije ljubavnica, a onda žena kad joj je umro muž. Muža joj skoro nitko nije ispratio jer je bio katolik i rogonja. Za njegovim su lijesom išli Andrić i Milica, ruku pod ruku, kao muž i žena.
Kad god bih dolazio u Beograd svraćao sam kod Andrića na ručak u Francusku ulicu, gdje je stanovao. Znao je govoriti da nas na Balkanu nitko vani ne sluša i ne čuje. Ali o Austriji je imao jako dobro mišljenje. Ona je donijela ne samo red, nego zakon koji je isti za sve.

Pitao sam ga pa zašto su svi bili protiv Austro-Ugarske, pa i on. Odgovorio je:

– Iz nacionalnog ponosa.

Postavio sam mu i jedno fatalno pitanje… opet moj dugi jezik:

– Zašto, gospodine Andriću, pišete ekavicom?

Ja sam tog trenutka za njega prestao postojati. Do tada me ispraćao čak do ulice. Ovaj put je samo zašutio, nije bilo ni rukovanja ni ispraćaja…

Ivan Šibl mi je prenio da je Krleža gledao ‘Kad čuješ zvona’ i da je oduševljen, te da bi me htio upoznati, rekao mu je da me mora dovesti

Piše JOSIP JOVIĆ/slobodnadalmacija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save